Zagovornici zabrane pobačaja žele društvo idilične vjersko nacionalne represije. Hoće li zaista uspjeti
U društvu postoje snažne nazadne tendencije za zabranu abortusa
Odluka Ustavnog suda protiv zabrane pobačaja bila je jedina moguća. Hrvatska još nije postala toliko konzervativna, da bi mogla podnijeti odluku kojom bi se pobačaj zabranio.
Međutim, reakcije poslije odluke Ustavnog suda pokazuju kako u društvu postoje zaista snažne tendencije za zabranu abortusa: od onih u katoličkim udrugama, koje su iznijele konzervativnu revoluciju, do onih u HDZ-u, koje se ideološki slažu s Crkvom i katoličkim udrugama, ili se, pak, ne usuđuju suprotstaviti toj vrsti represivne ideologije, jer misle da njihov izborni uspjeh zavisi od blagoslova Katoličke Crkve.
Nitko razuman ne misli, naravno, da je pobačaj dobra opcija. Pobačaj je uvijek i nužno najtraumatičniji za samu ženu koja se podvrgava zahvatu. No, zabrana pobačaja mnogo je gora opcija. Ideološki gledajući, zabranom pobačaja država preuzima vlast nad pojedinom osobom, što je potpuno neprihvatljivo.
Represivno društvo
Praktično gledajući, zabrana pobačaja vodi u bezbroj nesigurnih i ilegalnih pobačaja. Ovdje je, međutim, ključno istaknuti da se hrvatski prijepor oko pobačaja zapravo ne bavi samim abortusom. Hrvatski je prijepor oko pobačaja dosad najtranspretniji lakmus za daljnje vrijednosno usmjerenje našeg društva.
Zagovornici zabrane pobačaja žele pobjedom u tom prijeporu zapečatiti Republiku Hrvatsku ako ultrakonzervativnu, autoreferentnu zajednicu u kojoj dominira crkvena moralka i u kojoj se nacija uzdiže na razinu Zlatnog teleta. Zagovornici zabrane pobačaja žele da Hrvatska bude represivno društvo, s ograničenim osobnim pravima, koje je institucionalno skeptično prema svakom nevećinskom interesu.
Zagovornici pobačaja zapravo žele da Hrvatska postane zajednica u kojoj je obavezno svake nedjelje ići na misu, svakog se jutra buditi uz himnu, svakoga dana salutirati državnoj zastavi. I onda u tom trokutu Crkva-himna-zastava suzbijati sve moguće liberalne trendove.
Kojim će putem krenuti Hrvatska?
Zagovornici pobačaja vide Hrvatsku kao društvo idilične vjersko-nacionalne represije. Svi mi drugi vidimo Hrvatsku kao društvo osobnih i grupnih sloboda; kao društvo koje potpuno ravnopravno čine etnički Hrvati i svi oni drugi ljudi koji žele živjeti u Hrvatskoj, i kao društvo u kojem Crkva ne smije propisivati svoja pravila.
Svi mi drugi vidimo Hrvatsku u duhu njenih najvažnijih intelektualnih i etičkih tradicija, čiji su nositelji, među ostalima, bili Slovenac Stanko Vraz, Slovak Juraj Haulik, Čeh August Šenoa, Srbin Nikola Tesla, pa ratni heroj, Albanac Rahim Ademi, pa pjesnik Arsen Dedić i bezbrojni drugi hrvatski građani, koji su stvarali i stvaraju ovu malu naciju, a koji nisu bili etnički Hrvati.
Ne treba nam represivno i zatvoreno društvo
Hrvatsko je društvo bilo najbolje i najvitalnije kad nije bilo represivno i zatvoreno i katoličko: to su, više nego dobro, razumijeli šefovi Hrvatske seljačke stranke, u vrijeme kada je ona nosila po devedeset posto glasova. I Stjepan Radić I Vladko Maček bili su izraziti protuklerikalci.
Hrvatsko je društvo bilo najproduktivnije i najživotnije, kad je bilo inkluzivno: uostalom, čak je i Franjo Tuđman, u divljim nacionalističkim okolnostima početkom devedesetih, bio inzistirao da Srbin bude barem potpredsjednik Sabora, a na nekim od osjetljivih mjesta u Tuđmanovu užem ratno-političkom krugu sjedili su Srbi poput banijskog partizana, generala Hrvatske vojske Živka Juzbašića.
Kojim će smjerom krenuti Hrvatska
Današnji progonitelji Milorada Pupovca ne znaju ili ne žele znati, da je baš predsjednik Tuđman instalirao dr. Pupovca, čovjeka koji govori boljim hrvatskim književnim jezikom od svih drugih saborskih zastupnika zajedno, na važne političke pozicije. Pitanje pobačaja, ponovimo, nije samo pitanje pobačaja. Na pitanju pobačaja lomi se profil našeg društva.
Oni koji žele zatvoreno, klerikalno, nacionalističko, anakrono i ksenofobično društvo, zagovarat će peticiju za zabranu pobačaja. Oni koji žele otvorenu, normalnu , slobodnu i tolerantnu Hrvatsku, moraju učiniti sve što je moguće, da obrane pravo na pobačaj; ne kao iznimku, kao što to najavljuju pojedini političari iz HDZ-a nego baš kao pravo, u koje se država ne smije uplitati. Na pitanju pobačaja prelama se, definitivno, pitanje političkih osobnih sloboda u Republici Hrvatskoj.