Nekad je nužno odabrati stranu

Zaklonjen tolerantnim licem Plenkovićeve Vlade, Hrvatskom se valja opasni politički ekstremizam

Što nam o društvu govore recentna zbivanja u politici, znanosti i sportu

Teško je, ali zaista teško, izmisliti bilo što perverznije i morbidnije, nego baš u Jasenovcu podići spomenik s natpisom ‘Za dom spremni’. Ovdje se uopće ne radi o broju jasenovačkih žrtava, koji može biti ovakav ili onakav, nego o činjenici da Jasenovac, nesporno, jest bio koncentracijski logor zločinačke države koja je donijela rasne zakone i koja je blisko surađivala s Hitlerovom Njemačkom.

Otvaranje spomenika s natpisom ‘Za dom spremni’ baš u Jasenovcu jednako je izopačeno kao kad bi se na Bleiburgu postavila obilježja Simi Dubajiću ili generalu Milanu Basti, ili kad bi se ispred Auschwitza podigli monumentalni spomenici Hitleru i Himmleru.

Vlast još uvijek nije reagirala na natpis u Jasenovcu

Nevjerojatni skandal sa ‘Za dom spremni’ u Jasenovcu, na koji državna vlast još nije reagirala, samo je jedan u nizu događaja koji pokazuje da se društveni trendovi u Hrvatskoj dramatično razlikuju od proklamirane politike. I to na skoro svim značajnim područjima, od sportskog, kulturnog, obrazovnog, pa i medijskog, uključujući u pojedinim segmentima i samu formalnu politiku.

S jedne strane, Plenkovićeva Vlada pokušava legitimizirati HDZ kao modernu, tolerantnu, konzervativnu, ali uistinu demokratsku stranku. S druge strane, jasenovački skandal predvodi niz sličnih događaja manjeg, ali podjednako simboličnog naboja.

Slučaj s ostavkom akademika Silobrčića

Nekoliko dana prije nego što su mediji počeli izvještavati o makabrizmu u Jasenovcu, akademik Vlatko Silobrčić podnio je ostavku na mjesto predsjednika Odbora za etiku i znanost u visokom obrazovanju. Akademik Silobrčić je podnio ostavku zato što nije želio popustiti pritisku, političkom ili strukovnom, da se ministra znanosti Pavu Barišića ne osudi zbog očiglednog plagijata.

Plagijat je prije dva ili tri tjedna priznao i sam Barišić, ispričavši se autoru djela iz kojeg je plagirao dio jednog svog rada. No, usprkos očiglednom plagijatu, Odbor za etiku nije smio ukoriti ministra Barišića, jer bi to, naravno, smetalo Plenkovićevoj Vladi.

Kompromitiran pokušaj transformacije

Ovdje su na djelu dva procesa. Prvo, kroz izostanak osude Barišićeve plagijatorske prakse, promovira se korupcija u znanosti. Drugo, riječ je i o teškoj političkoj korupciji, budući da ministra znanosti, nespornog plagijatora, evidentno štite HDZ i predsjednik stranke i Vlade, koji takvim ponašanjem kompromitira pokušaje transformacije HDZ-a u modernu i ozbiljnu političku stranku.

Kad je, pak, riječ o sportu, činjenica je da Plenkovićeva Vlada zasad ne poduzima ništa da bi primijenila Zakon o sportu, i da bi barem donekle disciplinirala Hrvatski nogometni savez koji je ušao u višu fazu nepoštovanja pravne države. Naime, iako je nadležni sud potvrdio optužnicu protiv direktora HNS-a Damira Vrbanovića, Vrbanović je hladno izjavio kako mu ne pada na pamet da podnese ostavku, sve do eventualne okrivljujuće pravomoćne presude.

Situacija u obrazovanju još je gora

Budući da se u Hrvatskoj pravomoćne presude donose za pet do deset godina, Vrbanović je, zapravo, poručio državi i javnosti da kani ostati dužnosnik Hrvatskog nogometnog saveza dokle god će to njemu odgovarati, neovisno od potvrđene optužnice da je sudjelovao u pljački više od stotinu milijuna kuna.

Kriminalno stanje u HNS-u, na koje država ne reagira, jedan je od zornih dokaza da Plenkovićeva Vlada, mimo svoje deklarativne politike, nema namjeru ili snagu suočiti se s jednim od najgorih oblika korupcije i kriminala u Hrvatskoj. Situacija u obrazovanju još je gora: na valu HDZ-ovske, Karamarkove ultranacionalističke politike srušena je Reforma obrazovanja. Reforma obrazovanja nesumnjivo je najvažniji strateški projekt moderne Hrvatske.

Pasivna potpora najkonzervativnijih krugova

Čelnike i autore Kurikularne reforme bivša je Vlada zamijenila klerikalnim aparatčicima, za koje se moralo znati da će odmah ubiti sam duh novih kurikuluma. Plenkovićeva Vlada nije pokazala niti jedan promil spremnosti da obnovi proces Reforme obrazovanja.

Gospodin Plenković namjerno dopušta da Kurikularna reforma propadne i da se zaboravi, kako ne bi izgubio barem pasivnu potporu najkonzervativnijih krugova u zemlji, koje simbolički predstavljaju bivši ministar Hasanbegović, biskup Košić i saborski zastupnik Glasnović.

Kad je, pak, riječ o medijima, dio informativnog programa državne televizije lavira između bespogovorne lojalnosti predsjednici Republike i predsjedniku Vlade, te otvorenog govora mržnje, kakav na HTV-u nismo vidjeli do ranih ili srednjih devedesetih.

Bolesno stanje javne i političke scene

Gledajući pojedine (ne sve) političke emisije na HTV-u, čovjek bi mogao pomisliti da je na proteklim parlamentarnim izborima pobijedio Tomislav Karamarko te da HTV ponovo vode Antun Vrdoljak i Obrad Kosovac. Potpuno je pogrešno zaključiti da je za hrvatsku društvenu patologiju odgovorna samo proustaška desnica.

Naprotiv, postojani rast popularnosti Živog zida i pretvaranje pomalo jurodivog Ivana Pernara u nacionalnu političku zvijezdu svjedoči o bolesnom stanju hrvatske javne i političke scene na područjima koja nemaju veze s desnim esktremizmom. Budimo realni, Hrvatska, kao i mnoge druge zemlje, uvijek je obilovala ekscentričnim političarima, koje su mediji žestoko eksploatirali.

Ne čini baš ništa da bi suzbio morbidne procese

U devedesetim su godinama skoro podjednako veliki prostor dobivali desni Šime Đodan i lijevi Vladimir Bebić. No i Đodan i Bebić – obojica su davno umrli – predstavljali su ekstremene segmente političkog života. Ivan Pernar i Ivan Vilibor Sinčić postali su, međutim, voljom velikog broja Hrvata, čisti mainstream.

Ako hrvatski građani zaista žele da ih predstavljaju takvi cirkusanti, to znači dvije stvari: prvo, da je Hrvatska u pravodobnom dosluhu s Europom i Amerikom, gdje zvjezdane trenutke doživljavaju Bepe Grillo, Nigel Farage i Richard Spencer; i drugo, da proživljavamo doba sumraka odgovornih institucija koje bi trebale ozbiljno upravljati državom i društvom.

Andrej Plenković naizgled može biti zadovoljan prvim mjesecima svog mandata. Ekonomski su rezultati dobri (ne zahvaljujući njegovoj Vladi, ali, svejedno), a građani nisu nezadovoljni, jer u Plenkoviću prepoznaju stanovitu političku normalnost i pristojnost, koja neradikaliziranim biračima uvijek treba. Međutim, Andrej Plenković ne čini baš ništa da bi suzbio morbidne, drastično natražnjačke procese u društvu, a kamoli da bi pokrenuo one pozitivne.

Plenković nema ni snage ni talenta za oštre geste

Ivo Sanader, na Plenkovićevu bi mjestu, odmah došao na državnu televiziju, najoštrije osudio jasenovački skandal, pa bi poslao specijalnu policiju da iskopa taj spomenik i da osigura da se on nikad ne vrati u Jasenovac. Ivo Sanader odmah bi pozvao Borisa Jokića da nastavi predvoditi Kurikularnu reformu.

Andrej Plenković nema ni snage ni talenta za takve geste, koje bi mogle promijeniti sadašnje, prilično opasne političke i društvene trendove u Hrvatskoj. Što mu sve neće pomoći kod radikalne desnice, koja ga ionako smatra prerušenim Milanovićem i uvjerenim liberalom.