Dodatno je pojasnio da iako Kremlj ne može pobijediti, Ukrajina pak jako teško može potjerati rusku vojsku s gotovo petine svoga teritorija koji je pod ruskom okupacijom. Prema njemu Ukrajina treba barem pokušati započeti mirovne pregovore jer ih nakon recentnih vojnih uspjeha i oslobađanja Hersona upravo sada može voditi s „pozicije snage“, i to u zimskim mjesecima kada nije izgledno da će i jedna strana uspjeti ostvariti bilo kakve teritorijalne dobitke.
Iako su američki predsjednik Joe Biden i njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan više puta izjavili da Ukrajinci trebaju sami odlučiti žele li uopće pregovarati s ruskim agresorom očito je da se iza scene ispituju mogući scenariji mirovnih pregovora.
Ukrajinci žele ‘konačnu pobjedu’
Ako je suditi po raspoloženju ukrajinskih građana onda ne treba očekivati takve pregovore, barem ne u nekom skorom razdoblju. Prema istraživanju Gallupa provedenom od 2. do 11. rujna ove godine, znači prije oslobađanja okupiranih dijelova harkivske regije i grada Izjuma, 70 % građana Ukrajine podržavalo je „vođenje ratnih operacija do konačne pobjede“.
Taj je stav zastupalo 76 % muškaraca i 64 % žena. Zanimljivo da je rat do pobjede podržalo čak 80 % građana s visokom ili višom naobrazbom, dok se svega njih 17 % opredijelilo za pregovore kojima bi rat bio okončan u što kraćem razdoblju.
U ukupnoj odrasloj populaciji mirovne pregovore podržalo je 26 % građana, a budući da je u međuvremenu ukrajinska vojska polučila sjajne uspjehe – nakon Izjuma i okupiranih dijelova harkivske regije nedavno je oslobodila Herson i hersonsku regiju zapadno od rijeke Dnjepar – udio ukrajinskih građana koji se zalažu za mirovne pregovore sigurno je danas još i manji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Formula za mir u 10 točaka
Vodeći se upravo takvim raspoloženjem svoje nacije ukrajinski je predsjednik Volodimir Zelenski u utorak objavio svoju „formulu za mir u deset točaka“. U video konferenciji sa šefovima država i vlada skupine G-20 okupljenima na indonezijskom otoku Bali obznanio je uvjete za pregovore s ruskom stranom koji polaze od povlačenja ruske vojske iz svih okupiranih ukrajinskih regija, teritorijalne cjelovitosti Ukrajine u njenim međunarodno priznatim granicama, formiranja posebnoga međunarodnog suda za počinjene ratne zločine i plaćanja ratne odštete.
Rusija ne samo da je odmah odbila sve te preduvjete kao “nerealne“ nego je zamjenik ruskoga ministra vanjskih poslova Sergej Riabkov uspio izjaviti da nema pregovora o „teritorijalnom integritetu i cjelovitosti Ruske Federacije koji uključuje i teritorije koji su joj nedavno priključeni.“
Prevedeno, za Vladimira Putina i njegov režim ukrajinske regije Herson, Zaporožje, Lugansk i Donjeck, a od 2014. godine i Krim, sastavni su dio Ruske Federacije što znači da elementarnih uvjeta za početak pregovora jednostavno nema i ne može ih biti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zbunjujuće priznanje Peskova
Zbog toga je dodatno zbunjujuće ovotjedno priznanje glasnogovornika Kremlja Dmitrija Peskova prema kojemu ruska vojska raketira ukrajinsku energetsku infrastrukturu kako bi natjerala Ukrajinu na pregovore. Prema Ženevskoj konvenciji namjerno uništavanje civilne infrastrukture samo da bi se povećala patnja stanovništva nesporni je ratni zločin, a javno priznanje takvoga čina ili je potpuni idiotizam ili uvjerenje u vlastitu nedodirljivost i izuzetost iz međunarodnoga pravnog poretka.
Kako god bilo, Putinov je režim jednostranom aneksijom pet ukrajinskih regija sebe isključio iz budućih mirovnih pregovora, a uništavanjem civilnih ciljeva daleko od linije fronte ispisao sebi optužnicu za ratni zločin.
Dok god Vladimir Putin sjedi u Kremlju, nije realno očekivati dobrovoljno rusko povlačenje na linije razdvajanja prije početka invazije 24. veljače ove godine. Putinovoj propagandnoj mašineriji potrebno je opravdanje za dosadašnje goleme ruske ljudske i materijalne gubitke, a bez anektiranja ukrajinskih regija toga opravdanja nema.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Posustaju čak i gorljivi Putinovi fanovi
Ukrajinska bi strana započinjanjem mirovnih pregovora pomogla jačanju i održanju njegovoga autoritarnog režima. Permanentno cinično optuživanje Ukrajine zbog nastavka rata služi Kremlju samo za daljnje zaglupljivanje domaće javnosti, a izvan granica Rusije čak su i mnogi gorljivi Putinovi fanovi posustali u obrani ruskih poteza.
Višemjesečno zastrašivanje europskih građana nestašicama preskupoga plina, hladnim radijatorima i rekordnim cijenama nafte i naftnih derivata, a sve u cilju prestanka političke, financijske i vojne pomoći Ukrajini, završilo je debaklom. Europska podzemna skladišta plina su napunjena, a cijena plina (TTF) i nafte (Brent) pala je na nivo iz prosinca prošle godine i da euro u odnosu na američki dolar nije od tada izgubio desetinu svoje vrijednosti, cijene naftnih derivata na europskim benzinskim crpkama bile bi gotovo iste kao prije godinu dana.
U međuvremenu je Putinov agitprop čak i za rekordnu stopu inflacije u eurozoni pronašao krivca u financiranju svekolike pomoći Ukrajini, iako ta pomoć nema baš nikakve veze s uzrocima ovogodišnjega porasta životnih troškova u zemljama Europske unije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ruska ratna pobjeda više nije moguća
Vladimir Putin započeo je februarsku invaziju na Ukrajinu bez ikakve izlazne strategije u slučaju uspješnoga ukrajinskog otpora. Svi kasniji pokušaji njenoga osmišljavanja nasukali su se na vojnim porazima i bezglavim ili organiziranim povlačenjima iz osvojenih područja. Ruska ratna pobjeda više nije moguća, a priznanje vojnoga poraza ne znači samo slom novovjekoga ruskog imperijalizma već i kraj osobnoga autoritarnog režima Vladimira Putina.
Zbog toga Ukrajinci zaslužuju svu moguću pomoć liberalnih demokracija, a nitko ih nema pravo siliti na mirovne pregovore bez zadovoljenja preduvjeta koje su sami postavili ili će tek postaviti ruskoj strani. To nije zalaganje za produženje rata, to je njegovo jedino moguće pravedno i pravično okončanje. SAD se povukao iz Vijetnama i Afganistana, Sovjetski Savez iz Afganistana i cijele istočne Europe, a ne mogu se sjetiti nijednoga razloga zbog čega se Ruska Federacija ne bi trebala povući iz Ukrajine.
Što će se nakon toga događati u Kremlju odlučit će izravno ili neizravno sami ruski građani. Ostatak svijeta treba im u tome pomoći inzistiranjem na pravičnom okončanju ukrajinskoga rata sukladno međunarodnome pravnom poretku i poštovanju teritorijalnoga integriteta i cjelovitosti Ukrajine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zapad je počeo gurati Ukrajinu u opasnu zamku. Popusti li Kijev, Putin bi mogao postati još veća opasnost za svijet
Zašto Ukrajina ne smije pristati na mirovne pregovore s Rusijom
Ukrajinci zaslužuju svu moguću pomoć liberalnih demokracija, a nitko ih nema pravo siliti na mirovne pregovore bez zadovoljenja preduvjeta koje su sami postavili ili će tek postaviti ruskoj strani. To nije zalaganje za produženje rata, to je njegovo jedino moguće pravedno i pravično okončanje.
General Mark. A. Milley, načelnik Združenoga stožera američke vojske, ovoga je tjedna još jednom ponovio svoj stav da će nadolazeća zima usporiti ratne operacije u Ukrajini što onda otvara mogućnost za političke pregovore između Ukrajine i Ruske Federacije.
Dodatno je pojasnio da iako Kremlj ne može pobijediti, Ukrajina pak jako teško može potjerati rusku vojsku s gotovo petine svoga teritorija koji je pod ruskom okupacijom. Prema njemu Ukrajina treba barem pokušati započeti mirovne pregovore jer ih nakon recentnih vojnih uspjeha i oslobađanja Hersona upravo sada može voditi s „pozicije snage“, i to u zimskim mjesecima kada nije izgledno da će i jedna strana uspjeti ostvariti bilo kakve teritorijalne dobitke.
Iako su američki predsjednik Joe Biden i njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan više puta izjavili da Ukrajinci trebaju sami odlučiti žele li uopće pregovarati s ruskim agresorom očito je da se iza scene ispituju mogući scenariji mirovnih pregovora.
Ukrajinci žele ‘konačnu pobjedu’
Ako je suditi po raspoloženju ukrajinskih građana onda ne treba očekivati takve pregovore, barem ne u nekom skorom razdoblju. Prema istraživanju Gallupa provedenom od 2. do 11. rujna ove godine, znači prije oslobađanja okupiranih dijelova harkivske regije i grada Izjuma, 70 % građana Ukrajine podržavalo je „vođenje ratnih operacija do konačne pobjede“.
Taj je stav zastupalo 76 % muškaraca i 64 % žena. Zanimljivo da je rat do pobjede podržalo čak 80 % građana s visokom ili višom naobrazbom, dok se svega njih 17 % opredijelilo za pregovore kojima bi rat bio okončan u što kraćem razdoblju.
U ukupnoj odrasloj populaciji mirovne pregovore podržalo je 26 % građana, a budući da je u međuvremenu ukrajinska vojska polučila sjajne uspjehe – nakon Izjuma i okupiranih dijelova harkivske regije nedavno je oslobodila Herson i hersonsku regiju zapadno od rijeke Dnjepar – udio ukrajinskih građana koji se zalažu za mirovne pregovore sigurno je danas još i manji.
Formula za mir u 10 točaka
Vodeći se upravo takvim raspoloženjem svoje nacije ukrajinski je predsjednik Volodimir Zelenski u utorak objavio svoju „formulu za mir u deset točaka“. U video konferenciji sa šefovima država i vlada skupine G-20 okupljenima na indonezijskom otoku Bali obznanio je uvjete za pregovore s ruskom stranom koji polaze od povlačenja ruske vojske iz svih okupiranih ukrajinskih regija, teritorijalne cjelovitosti Ukrajine u njenim međunarodno priznatim granicama, formiranja posebnoga međunarodnog suda za počinjene ratne zločine i plaćanja ratne odštete.
Rusija ne samo da je odmah odbila sve te preduvjete kao “nerealne“ nego je zamjenik ruskoga ministra vanjskih poslova Sergej Riabkov uspio izjaviti da nema pregovora o „teritorijalnom integritetu i cjelovitosti Ruske Federacije koji uključuje i teritorije koji su joj nedavno priključeni.“
Prevedeno, za Vladimira Putina i njegov režim ukrajinske regije Herson, Zaporožje, Lugansk i Donjeck, a od 2014. godine i Krim, sastavni su dio Ruske Federacije što znači da elementarnih uvjeta za početak pregovora jednostavno nema i ne može ih biti.
Zbunjujuće priznanje Peskova
Zbog toga je dodatno zbunjujuće ovotjedno priznanje glasnogovornika Kremlja Dmitrija Peskova prema kojemu ruska vojska raketira ukrajinsku energetsku infrastrukturu kako bi natjerala Ukrajinu na pregovore. Prema Ženevskoj konvenciji namjerno uništavanje civilne infrastrukture samo da bi se povećala patnja stanovništva nesporni je ratni zločin, a javno priznanje takvoga čina ili je potpuni idiotizam ili uvjerenje u vlastitu nedodirljivost i izuzetost iz međunarodnoga pravnog poretka.
Kako god bilo, Putinov je režim jednostranom aneksijom pet ukrajinskih regija sebe isključio iz budućih mirovnih pregovora, a uništavanjem civilnih ciljeva daleko od linije fronte ispisao sebi optužnicu za ratni zločin.
Dok god Vladimir Putin sjedi u Kremlju, nije realno očekivati dobrovoljno rusko povlačenje na linije razdvajanja prije početka invazije 24. veljače ove godine. Putinovoj propagandnoj mašineriji potrebno je opravdanje za dosadašnje goleme ruske ljudske i materijalne gubitke, a bez anektiranja ukrajinskih regija toga opravdanja nema.
Posustaju čak i gorljivi Putinovi fanovi
Ukrajinska bi strana započinjanjem mirovnih pregovora pomogla jačanju i održanju njegovoga autoritarnog režima. Permanentno cinično optuživanje Ukrajine zbog nastavka rata služi Kremlju samo za daljnje zaglupljivanje domaće javnosti, a izvan granica Rusije čak su i mnogi gorljivi Putinovi fanovi posustali u obrani ruskih poteza.
Višemjesečno zastrašivanje europskih građana nestašicama preskupoga plina, hladnim radijatorima i rekordnim cijenama nafte i naftnih derivata, a sve u cilju prestanka političke, financijske i vojne pomoći Ukrajini, završilo je debaklom. Europska podzemna skladišta plina su napunjena, a cijena plina (TTF) i nafte (Brent) pala je na nivo iz prosinca prošle godine i da euro u odnosu na američki dolar nije od tada izgubio desetinu svoje vrijednosti, cijene naftnih derivata na europskim benzinskim crpkama bile bi gotovo iste kao prije godinu dana.
U međuvremenu je Putinov agitprop čak i za rekordnu stopu inflacije u eurozoni pronašao krivca u financiranju svekolike pomoći Ukrajini, iako ta pomoć nema baš nikakve veze s uzrocima ovogodišnjega porasta životnih troškova u zemljama Europske unije.
Ruska ratna pobjeda više nije moguća
Vladimir Putin započeo je februarsku invaziju na Ukrajinu bez ikakve izlazne strategije u slučaju uspješnoga ukrajinskog otpora. Svi kasniji pokušaji njenoga osmišljavanja nasukali su se na vojnim porazima i bezglavim ili organiziranim povlačenjima iz osvojenih područja. Ruska ratna pobjeda više nije moguća, a priznanje vojnoga poraza ne znači samo slom novovjekoga ruskog imperijalizma već i kraj osobnoga autoritarnog režima Vladimira Putina.
Zbog toga Ukrajinci zaslužuju svu moguću pomoć liberalnih demokracija, a nitko ih nema pravo siliti na mirovne pregovore bez zadovoljenja preduvjeta koje su sami postavili ili će tek postaviti ruskoj strani. To nije zalaganje za produženje rata, to je njegovo jedino moguće pravedno i pravično okončanje. SAD se povukao iz Vijetnama i Afganistana, Sovjetski Savez iz Afganistana i cijele istočne Europe, a ne mogu se sjetiti nijednoga razloga zbog čega se Ruska Federacija ne bi trebala povući iz Ukrajine.
Što će se nakon toga događati u Kremlju odlučit će izravno ili neizravno sami ruski građani. Ostatak svijeta treba im u tome pomoći inzistiranjem na pravičnom okončanju ukrajinskoga rata sukladno međunarodnome pravnom poretku i poštovanju teritorijalnoga integriteta i cjelovitosti Ukrajine.