Zašto bi Plenković za hrvatsko društvo mogao ispasti puno opasniji nego što je to ikada bio Karamarko

Tiho prati dok se Hrvatska svrstava među najnazadnije europske države

ZADNJA IZMJENA: Mar 19, 2017
Foto: PIXSELL

Premijer Plenković ovog je tjedna izjavio kako je glavni posao njegove Vlade unapređivanje ekonomije, i kako mu ne pada na pamet baviti se raznim marginalnim političkim pitanjima. Pod marginalnim političkim pitanjima gospodin Plenković, posve očigledno, smatra esktremističke tendencije koje jačaju u hrvatskom društvenom i političkom životu. E sada, ne postoji ništa gore, nego kad se čovjek u samom središtu političke vlasti ne želi baviti politikom, nego samo ekonomijom.

Predsjednik Vlade predstavlja to samo srce političke vlasti i realne moći u Republici Hrvatskoj. Predsjednik Vlade, prema hrvatskom političkom sustavu, odgovoran je za gotovo sve što se događa u našoj zemlji.

Predsjednik Vlade ne smije se izuzeti na položaj voditelja državnih ekonomskih i financijskih politika. Svaki predsjednik Vlade, koji se pokušava pretvoriti u prvog državnog računovođu ili CEO-a, nužno završava u političkoj katastrofi.

Dobar primjer takve političke katastrofe jest, kako znaju stariji čitatelji Telegrama, inženjer Ante Marković, zadnji predsjednik jugoslavenske Vlade, koji se isto želio baviti tek ekonomijom, a ne i politikom. Gospodina Markovića danas i Hrvati i Srbi smatraju ratnim zločincem, što ne znači da je bio univerzalno korektan, nego da nije znao adekvatno djelovati u važnim povijesno političkim okolnostima.

Plenkovića smatraju nacionalnim izdajnikom

Plenkovićevo izvlačenje na nepolitičku poziciju utemeljeno je u dvije grupe razloga. Prvo, Hrvatkska zaista postiže dobre gospodarske rezultate, koji bi ove godine ponovo mogli biti osjetno bolji od trenutnih prognoza. Plenković će itekako zgodno crpiti javni i politički legitimitet iz ekonomskog rasta, na koji, međutim, on i njegova Vlada nisu posebno utjecali. Podsjetimo, hrvatski je BDP ušao u plus u vrijeme Vlade Zorana Milanovića. Tada su počeli rasti izvoz, industrijska proizvodnja i osobna potrošnja.

Svi su se ovi trendovi nastavili i za vrijeme smiješne, de facto nepostojeće Vlade Tihomira Oreškovića. Andrej Plenković treći je premijer zaredom, u dvije godine, koji bilježi postojano pozitivne gospodarske rezultate. Uzrok hrvatskom oporavku jest zaista senzacionalni rast turizma, udružen s općim europskim oporavkom, kao i s tek pojedinim potezima bilo koje Vlade, poput smanjenja poreza na plaće.

No, sasvim je logično da Plenković sadašnji gospodarski uzlet pripiše sebi i svom kabinetu: tako bi se ponio i svaki drugi političar na njegovu mjestu. Drugi bitan razlog Plenkovićeva izuzimanja iz politike jest u njegovu dubinski neugodnom političkom položaju. Pratitelji niskonakladnih estremističkih medija vrlo dobro znaju da taj dio javnog spektra, koji je u bliskom dosluhu s Crkvom i s pojedinim strujama u HDZ-u, Plenkovića smatra nacionalnim izdajnikom.

Svjestan krhkosti svog položaja u stranci

Za razliku od Ive Sanadera, koji je mogao disciplinirati radikalnu desnicu, koji se mogao produktivno dogovarati s manjinama i koji je bio kadar zabranjivati ustaške ekscese, Andej Plenković ne raspolaže tom vrstom autoriteta. Ne samo zato što je riječ o prirodno mnogo slabijem vladaru, nego stoga što je Plenković jedan od rijetkih suvremenih komunista na hrvatskoj političkoj sceni.

Kako znamo iz njegovih ranih radova, Andrej Plenković zaklinjao se u komunizam krajem osamdesetih godina, u vrijeme kad se čak i Ivica Račan počeo javno odricati komunizma. To Plenkovićevo mladenačko kašnjenje za poviješću, uvjetovano i njegovom obiteljskom situacijom, sadašnjem premijeru znatno ograničava manevarski prostor u Hrvatskoj demokratskoj zajednici.

Sva HDZ-ova antikomunistička retorika i antikomunistički bijes, kojim su godinama gađali Zorana Milanovića (koji, zaista, nema nikakve veze s komunizmom), u jednom bi se trenutku mogli obrušiti na samog Plenkovića. Andrej Plenković nije neki osobiti političar, ali je, kao pametan čovjek, svjestan delikatnosti i krhkosti svog položaja u stranci koja je politički i javno uništila baš sve svoje lidere osim Franje Tuđmana.

Karamarko je pokrenuo stotine tisuća građana

Andrej Plenković se, dakle, deklarativno govoreći, ne želi baviti politikom jer se može hvaliti dobrim ekonomskim rezultatima (za koje nije osobito zaslužan), i jer se ne smije suprostavljati permanentno snažnoj radikalnoj desnici u HDZ-u i Katoličkoj Crkvi. Kao takav, Andrej Plenkovć za hrvatsko je društvo opasniji čak i od Tomislava Karamarka.

Tomislav Karamarko, veliki šampion političke netaktičnoti i katastrofalnog PR-a, svojom je ultrakonzervativnom i proustaškom retorikom uspio antagonizirati stotine tisuća hrvatskih građana, izazvati velike demonstracije u korist sad već defintivno abortirane obrazovne reforme, te za samo nekoliko mjeseci srušiti vlastitu Vladu.

Tomislav Karamarko bio je preočigledna osobna iskaznica same suštine HDZ-a, pa su u HDZ-u odlučili da ga moraju ukloniti, te na njegovo mjesto dovesti osobu bez svojstava, koja neće iritirati cijelu nehadezeovsku hrvatsku javnost. Obmana je prilično dobro uspjela.

Stvarna ostavština Plenkovićeve vladavine

Evo što smo dobili za svega nekoliko mjeseci vlasti tog neutralnog, neiritirajućeg i dobro odgojenog premijera. Izvještaj State Departmenta u kojem se Hrvatska opisuje kao ksenofobično, protumanjinsko i najdublje korumpirano društvo. Fašističke marševe usred glavnog grada, koje nitko ni ne pokušava zabraniti. Društvenu atmosferu u kojoj raste pritisak za zabranu pobačaja. Politizaciju menadžementa nekih važnih poduzeća u kojima država ima udjele, poput Podravke.

Sumanute prijedloge da se nacionaliziraju privatna poduzeća, poput teze HDZ-ova koalicijskog partnera da bi trebalo nacionalizirati Agrokor. Izostanak bilo kakvih reformi, kao što je konstatirano u zadnjem izvješću Europske Komisije o Hrvatskoj. Demontažu važnih kulturnih institucija, koje ministrica kulture nije uspjela obraniti pod pritiskom vladajuće stranke. Veliko pomirenje Vlade i Hrvatskog nogometnog saveza, kao eminentno kriminalne organizacije.

Operetni prijedlog o jednomjesečnom služenju vojnog roka. Odustajanje od bilo kakve stvarne obrazovne reforme. Te, napokon, aboliciju plagijatorstva i pretvaranje plagijatorstva u poželjnu društvenu praksu, što se vidjelo u vehementnoj Plenkovićevoj obrani sirotog ministra Barišića.
Sve su ove činejnice stvarna ostavština tek polugodišnje Plenkovićeve vladavine.

Slabi otpor prema drugoj fazi konzervativne revolucije

Dominatna društvena kretanja još su mnogo gora, i neovisno o bedastim novinskim naslovima kako se Plenković suprostavlja radikalnoj desnici, sasvim je razvidno kako se pod egidom njegove neutralne ideologije i građanske decentnosti, Hrvatska ubrzano kreće prema radikalnom konzervativizmu, usporedivom s mađarskim ili poljskim primjerima.
Zbog svega toga, Andrej Plenković zaista jest politički destruktivniji čak i od Tomislava Karamarka.

Karamarko je, naime, mobilizirao veliki broj hrvatskih građana protiv ove jezive društvene političke agende, koja nam se upravo dešava (a za koju su suodgovorni svi oni so called hrvatski liberali ili ljevičari koji prije pola godine nisu htjeli glasovati za Zorana Milanovića, zbog banalnosti poput ‘vojnog lekara’).

Plenković se deklarativno izuzima iz ultrakonzervativne agende, pa tako slabi i otpor prema drugoj fazi konzervativne revolucije, dok u stvarnosti dopušta da se Hrvatska počne svrstavati među najnazadnije europske države. Andrej Plenković, neovisno do velike podrške koju trenutno uživa, jedinstvena je i zločudna vrsta političke štetočine.

Ivan Violić
Telegram autor
2 članaka Više o autoru