Komentar Bože Kovačevića: Zašto broj ministarstava u vladi uopće nije banalno reformsko pitanje
Lako je pronaći opravdanje za prvi jasan znak odustajanja od reformi
Da budući premijer nije i ne može biti samo računovođa, pokazalo se i na primanju u povodu pravoslavnog Božića. Postavljeno mu je pitanje o ćirilici u Vukovaru. Njegovo je mišljenje da još nije vrijeme za povratak ćirilice u Vukovar jer su rane još svježe. Nije objasnio koje rane. One iz 1991. godine kada su JNA i srpske paravojne formacije razorile i okupirale Vukovar ili one iz 2014. kad su alkoholizirane skupine HDZ-ovih pristaša razbijale ćirilične ploče postavljene u skladu s postojećim zakonima i odlukama Gradskog vijeća Vukovara iz 2009. godine.
Ako je mislio na 1991. godinu, onda očito smatra da hrvatske rane zacjeljuju znatno sporije nego one kosovskih Albanaca ili Bošnjaka u čijim zemljama je ćirilica ozakonjena i zakoni se provode. Nadam se da se budući premijer prema drugim zakonima neće odnositi jednako emotivno kao u slučaju onih koji određuju prava manjina.Budu li ga i u drugim područjima zaokupljali hadezeovski osjećaji, bojim se da će većina očekivanih reformi ostati neprovedena.
Snaga argumenata
Da su se, primjerice, državni čelnici Francuske i Velike Britanije, s jedne strane, i Savezne Republike Njemačke, s druge, povodili za osjećajima koji su mogli biti potaknuti činjenicom da su te zemlje u razdoblju od četvrt stoljeća dvaput počinjale svjetske ratove, ne bi bilo ni današnje Europske unije niti NATO saveza.
Doznali smo da su ga čelnici dvaju koalicijskih blokova Karamarko i Petrov izvijestili da se neće smanjivati broj ministarstava, agencija, državnih ureda i uprava i drugih tijela državne vlasti. Razumije se da je lako pronaći opravdanja za taj prvi jasan znak odustajanja od korjenitih reformi državne uprave o kojima su svi toliko mnogo govorili. Snaga argumenata zagovornika statusa quo tolika je da sasvim nevažna postaje apsurdna činjenica da Hrvatska kao jedna od malih zemalja ima jednu od najvećih vlada na svijetu.
Po definiciji, državne agencije preuzimaju dio djelokruga pojedinih ministarstava. Dakle, ako se želi provesti reforma, prvo se mora utvrditi koji je smanjeni djelokrug spojenih ministarstava
Ako bi vladu činilo devet ministara umjesto sadašnjih dvadeset, onda bi očito bilo nepotrebno da uz premijera u njoj sjede čak četvorica potpredsjednika. Meni se čini da se izgledi da sadašnji mandatar bude uspješan reformski premijer smanjuju razmjerno povećanju apetita koalicijskih partnera da već u početnoj fazi formiranja vlade oni u potpunosti preuzmu njegove ovlasti. Umjesto da on predlaže ustroj vlade i njen kadrovski sastav, stranački čelnici u funkciji agenata za zapošljavanje još nepotvrđenih političkih zvijezda njemu određuju što će, s kim i kako raditi.
Nastavi li se provoditi stranačka matematika koja određuje da Mostu mora pripasti jedna trećina ukupnog broja ministarstava, ali da pritom oni moraju imati najmanje šest ministara, bit će teško provesti ono što javnost očekuje, to jest da se rashodovna strana proračuna uskladi s prihodovnom. Najave o tome kolika će biti i kako će biti sastavljena vlada daju naslutiti da će pretenzije na utjecaj na proračunsku potrošnju biti važnije negoli realno sagledavanje fiskalnog kapaciteta Hrvatske.
Prepreke za investiranje
Argumentu da su brojne državne agencije osnovane temeljem odredaba relevantnih direktiva EU-a pa ih stoga nije moguće ukidati može se doskočiti tako da se prouče akti o osnivanju svake od njih.
Tijekom jednog radnog dana može se utvrditi koje su agencije nužne, a koje ne. Ako to mandatar možda još nije čuo, treba mu objasniti da se na zaposlene u državnim agencijama ne primjenjuju odredbe zakona o plaćama državnih službenika i namještenika pa su one nerijetko osnivane s ciljem da se ondje zaposle osobe kojima plaća državnog službenika ne bi bila dovoljna.
Dobar dio parafiskalnih nameta – koji su, kako znamo, dio prepreka za intenzivnije investiranje u Hrvatsku – zakonom su propisani prihodi državnih agencija koje one troše, između ostalog, i na neopravdano visoke plaće svojih zaposlenika. Ukidanjem parafiskalnih nameta neke agencije bi odmah prestale s radom budući da je jedini razlog njihova postojanja, čini se, trošenje tako namaknutog novca. Osim o ukidanju nepotrebnih agencija, važno bi bilo plaće njihovih zaposlenika uskladiti s plaćama državnih službenika, odnosno smanjiti ih.
Najavljeno smanjivanje zastupničkih plaća čini mi se razumnim potezom. Što se pak ministara tiče, mislim da bi njihove plaće trebalo povećati, a opstanak na poslu uvjetovati striktnim izvršavanjem proračuna i provedbom prethodno dogovorenih reformi.
Po definiciji, državne agencije preuzimaju dio djelokruga pojedinih ministarstava. Smanjivanjem djelokruga ministarstva trebao bi se smanjiti i broj njegovih zaposlenika. Mandatar bi, dakle, trebao utvrditi kojim ministarstvima je smanjen djelokrug osnivanjem pojedinih agencija i konstatirati je li smanjivanjem djelokruga provedeno razmjerno smanjivanje broja službenika u dotičnom ministarstvu.
Smanjivanje djelokruga ministarstava moglo bi biti razlogom za njihovo spajanje. Dodatni razlog trebalo bi biti izbjegavanje preklapanja njihovih djelokruga. Pretpostavljam da daljnje postojanje ministarstava vanjskih i unutarnjih poslova te Ministarstva financija i Ministarstva obrane ne bi trebalo biti sporno. Buduće Ministarstvo gospodarstva moglo bi obuhvatiti i dosadašnje Ministarstvo poduzetništva i obrta, Ministarstvo poljoprivrede, Ministarstvo turizma, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture kao i dio dosadašnjeg Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja.Prostorno uređenje te zaštita prirode trebali bi biti ujedinjeni u budućem Ministarstvu zaštite okoliša i prostornog uređenja.
Kopija ministarstava
Buduće Ministarstvo zdravlja i socijalne skrbi trebalo bi objediniti dosadašnje Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo socijalne politike i mladih, Ministarstvo branitelja kao i još nepostojeće Ministarstvo za demografiju. Sadašnja dva ministarstva, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa i Ministarstvo kulture, trebala bi biti ujedinjena u jedno ministarstvo. Isto tako, umjesto današnja dva ministarstva, onoga za upravu i onoga za pravosuđe, trebalo bi postojati jedno Ministarstvo uprave i pravosuđa.
Ministri bi trebali biti ljudi od premijerova povjerenja. Stoga je opravdano razmisliti o opravdanosti postojanja niza vladinih ureda koji su, nerijetko, po svojoj strukturi kopija ministarstava.
Razuman potez?
Ti uredi su, na neki način, filtri za prijedloge koji prema premijeru dolaze od različitih ministarstava. Ako premijer vjeruje ministrima, potreba za takvim filtrima je minimalna. Ako je takvih filtara previše, onda premijer ne može izravno nadzirati njihov rad i biti u svakom trenutku uvjeren da oni rade u skladu s njegovim naputcima i zahtjevima, a ne u interesu sve brojnijih zaposlenika u takvim tijelima. Mislim da bi se sadašnjih četrnaest ureda odgovornih izravno premijeru moglo svesti na dobro organiziran i neznatno povećan Ured predsjednika vlade.
Najavljeno smanjivanje zastupničkih plaća čini mi se razumnim potezom. Opseg njihova posla je takav da bi se uspješno mogao obavljati i volonterskim radom uz neki redoviti posao. Što se pak ministara tiče, mislim da bi njihove plaće trebalo povećati, a opstanak na poslu uvjetovati striktnim izvršavanjem proračuna i provedbom prethodno dogovorenih reformi.
Ako se ne uvaže ovakva ili slična razmišljanja i ako se u strukturi i načinu funkcioniranja tijela državne uprave ništa ne promijeni – kako su to složno najavili Karamarko i Petrov – onda je malo vjerojatno da nova vlade može biti uspješna reformska vlada.
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 09. siječnja 2016.