Zašto hrvatska krajnja desnica uporno zlorabi Božić? Čini se kako bi etablirala radikalni nacionalizam
Svatko tko je u socijalizmu živio u Zagrebu, normalno je slavio Božić
“Ako bi dežurni milicajac zapazio nekog bijednika, koji kriomice vuče bor prema stanu – jadnika je izudarao pendrekom po glavi, a bor izgazio nogama.” Tako, eto, Hrvoje Hitrec, veliki dječji pisac, autor Smogovaca, opisuje proslave Božića u socijalizmu. Kad ne bismo znali da je gospodin Hitrec politički patološki bedast, mislili bismo da je kompulzivni lažac. Nitko razuman, naime, ne poriče da je bivši sustav bio represivan prema Crkvi.
Nitko pošten ne smije poricati da je bezbroj svećenika stradalo u zatvorima, te da je Udba maltretirala tisuće i tisuće ljudi, jer ih je, i zbog vjere, smatrala politički opasnima. Međutim Hitrecov je opis socijalističkih Božića toliko smiješan i maliciozan, da ga ne može opravdati ni autorov polički zelotizam, ni očigledan nedostatak elementarne društvene inteligencije: Hitrec bi, kao stariji čovjek, morao znati kako se, zaista, slavio Božić u socijalizmu.
Kako je stvarno izgledao Božić u socijalizmu
Evo iskaza iz prve ruke.
Odrastao sam u Maksimiru, parsto metara od Dinamova stadiona. Pohađao sam osnovnu školu Vladimir Nazor, u kojoj je, dok sam išao u niže razrede, direktorica bila Židovka iz Srbije (zamislite letalnu kombinaciju za Hitrecove sumišljenike: Židovka iz Srbije). Usprkos svemu tome, dvadesetero djece od njih dvadesetičetvero iz mog razreda, u svibnju 1974. godine slobodno je otišlo na prvu pričest u crkvu Svetog Jeronima.
Idući smo dan u školi razmjenjivali fotografije s prve pričesti; uglavnom smo razgovarali samo o toj svečanosti. Nitko od nas zbog toga nije imao ni najmanjih problema u školi: naši roditelji nisu imali problema na poslu. U našem se stanu bor uvijek kitio na Badnjak: otac ga je donosio ili s posla, na selu, ili s Kvaternikova trga, posve javno i nikad ga ni jedan milicionar nije zbog toga legitimirao.
Na Badnjak smo u školu švercali pivo i pjenušac
Dapače, otac je na štandovima kraj Name na Kvatriću redovito kupovao kuglice s hrvatskim grbom, bez zvijezde, koje su se, eto, samo godinu ili dvije poslije pada hrvatskog proljeća ondje legalno prodavale. Božić se, dakle, slavio javno. Dok sam pohađao niže razrede osnove škole, moja je obitelj išla na raniju, dječju polnoćku u crvku Svetog Petra u Vlaškoj ulici. Ta je polnoćka počinjala oko osam.
U višim sam razredima s ocem išao na polnoćku u katedralu, gdje je početkom osamdesetih kardinal Franjo Kuharić održao žestoki govor u korist netom uhićenog Dobroslava Parage i drugih političkih zatvorenika. Nitko nas nije legitimirao poslije Kuharićeve političke propovijedi.
U višim razredima osnovne, nisam išao u školu za Božić. Nitko od nastavnika nije pitao zašto. Na Badnjak smo, što baš nije pedagoški priznati prema današnjoj djecu, u školu prošvercali nešto boca piva i pjenušca; nastavnici su se pravili da sve to ne vide.
Činjenice koje može potvrditi bezbroj Zagrepčana
U sedmom osnovne išao sam na firmu, u crkvu svetog Jeronima, što nikako nije utjecalo na moj status u školi; bio sam jedan od najboljih učenika, povremeni predsjednik razreda, a škola me slala na sve moguće kvizove i natjecanja u znanjima iz društvenih predmeta.
U Matematičkoj, pa kasnije u Križanićevoj gimanziji, Božić se slavio posve otvoreno: na Badnjak bismo dolazili u školu bez knjiga, a na Božić nas uglavnom nije bilo. Profesori u obje ugledne zagrebačke gimnazije poštovali su naš odnos prema Božiću. Naposljetku, sredinom osamdesetih Božić se toliko javno slavio da su se u Zagrebu priređivali vatrometi kao za Novu Godinu, dok su kafići na Badnjak radili po cijelu noć.
Ovo su materijalne činjenice, koje može potvrditi bezbroj Zagrepčana, i ne samo Zagrepčana, jer ne vjerujem da je Zagreb bio baš jedina oaza religijske slobode u represivnom sustavu.
Na vjeronauku smo učili današnju istinu o Stepincu
Ovime ne želim reći da se mnogi drugi hrvatski građani u svojim firmama ili obrazovnim isntitucijama nisu suočavali s problemima i krajnjim neugodnostima zbog izražavanja svojih vjerskih osjećaja. Apsolutno je grozno i potpuno nedopustivo što je i jedan čovjek imao problema s policijom ili sa svojim društvenim i poslovnim statusom, zato jer je slavio Božić. I nitko, zaista nitko, ne smije tvrditi da jugoslavenski socijalizam nije bio represivan i okrutan.
Međutim, u tom su sustavu, također, postojali prostori građanske, vjerske, pa čak i stanovite političke slobode: od masovnog i javnog pohađanja vjeronauka, preko još masovnijeg, otvorenog slavljenja Božića i Uskrsa, do činjenice da su nas na vjeronauku učili današnju istinu o Stepincu, suprotnu komunističkoj, u ono doba institucionaliziranoj istini o Stepincu.
Dakle, kardinal Stepinac u nekim okolnostima nije bio tabu tema, pa smo i prije Titove smrti, u vjeronaučnoj dvorani župe svetog Jeronima, preko put Dinamova stadiona, iz tjedna u tjedan slušali kako su komunisti Stepinca lažno optužili i nepravedno osudili. I onda smo o tome pričali u našim školama, i nitko nas nije izbacio iz škole, niti nam je umanjivao ocjene, niti nas je spriječavao u kasnijem školovanju.
Pate od neiživljenog nacionalnog identiteta
Ti prostori slobode, koje sam osobno iskusio na vjeronauku, kao i tijekom posve javnih proslava Božića, isti su oni prostori slobode koji su stvorili zagrebački i beogradski Novi val, koji su stvorili modernu medijsku scenu, i koji su identitetski oblikovali današnje i dojučerašnje najvažnije političare i javne dužnosnike u Hrvatskoj: ni Andrej Plenković, ni Zoran Milanović ni Boris Vujčić ne pate od neiživljenog nacionalnog osjećaja, jer im tu vrstu identiteta nikada nitko nije uskraćivao.
Milanović je stoga mogao, gotovo prostodušno, reći kako srpsku vladu smatra barbarskom, ćaršijskom i trećerazrednom, zato što on, kao ni mnogi ljudi naše generacije, ne pati od mržnje prema Beogradu, nego je u konkretnom slučaju izricao posve neosporne činjenice. Hrvoje Hitrec, međutim, kao i niz drugih protagonista radikalne hrvatske desnice, teško pati od neiživljenog nacionalnog identiteta, pa zato mora falsificirati stvarnost.
Takvim se ljudima čini kako je Božić idealno vrijeme za falsificiranje stvarnosti, jer su, eto, Božić i Crkva u zlom komunizmu bili zabranjeni pod prijetnjom pendreka. Što je, kako smo vidjeli, netočno i glupo, barem u jednom ne baš malom segmentu naše starije stvarnosti.
Što stoji iza napadanja nepostojećeg komunizma
Na prvi je pogled cilj ovih nespretnih povijesnih krivotvorina kompromitiranje hrvatske ljevice, a osobito navodnih komunista. Komunisti u Hrvatskoj, međutim, ne postoje otkako je umro Stipe Šuvar. Čak ni Nova ljevica nije starokomunistička stranka. SDP se, pak, razišao s komunizmom još 1991. godine, pa je jedan od simpatizera Nove ljevice tom prigodom predložio da se SDP raspusti, što je tipičan politički autogol hrvatskih vrlo lijevih intelektualaca.
U Hrvatskoj, koliko god to biskupi poput Košića i so called intelekutalci poput Hitreca tvrdili suprotno; u Hrvatskoj, dakle, više nema komunizma. Stoga nema smisla svakodnevno napadati komunizam, bilo zbog Bleiburga, bilo zbog zabrane slavljenja Božića. Prilično je razvidno da su skoro svi križarsko-antikomunistički istupi usmjereni prema nešto opakijem cilju. Oni koji zdušno napadaju bivši, ali i sadašnji, nepostojeći komunizam, zapravo žele afirmirati ekskluzivni hrvatski nacionalizam kao glavni vrijednosni sustav u hrvatskom političkom javnom životu.
Iza osporavanja Jasenovca stoji pokušaj rehabilitacije NDH. Iza tvrdnje da se u Hrvatskoj nije smio obilježavati Božić, stoji prilično patološka potreba za veličanjem hrvatskog nacionalnog načela, promatranog kroz povezanost hrvatstva Katoličke crkve. Riječ je, naravno, o politički malignim pojavama, koje su ovih godina, nažalost, posvuda u trendu.