Zašto imamo tako malo žena u politici, iako prema obrazovanju dosta nadmoćno drže primat

Inače, najviše žena, 63,8 posto, u parlamentu ima Ruanda, iza nje su Bolivija s 53,1 posto, Kuba 48,9, Švedska 43,6, Senegal 42,7, Meksiko 42,4, Južna Afrika 41,7, Ekvador 41,6, a iza njih slijede Finska, Island, Namibija, Mozambik… Daleko ispred Hrvatske su sve europske države, ali i, primjerice, Lesoto, Etiopija, Angola, Burundi, Tanzanija, Zimbabve, Sudan, Mauritanija, koje sve imaju dvadeset ili trideset posto više žena parlamentu.

Žene preuzimaju primat u visokom obrazovanju

U svibnju 2016. u parlamentima članica EU bilo je u prosjeku 29 posto žena, a u svijetu 22,8 posto. U parlamentima skandinavskih zemalja bilo 41,1 posto žena, u Americi 27.7, u Saharskoj Africi 23.1, u Aziji 19.2 i u arapskim državama 18.4 posto. Svi sugovornici Telegrama uvjereni su da je takva situacija posljedica svojevrsne konzervativne kontrarevolucije koja traje već godinama i koju predvodi Crkva, njoj bliske udruge te desničarske stranke.

Paradoksalno je, međutim, da usporedo sa sve većim marginaliziranjem žena u hrvatskoj politici, one sve više preuzimaju primat od muškaraca po visokom obrazovanju. Tako je, primjerice, 2014. na fakultete i visoka učilišta bilo upisano 91.997 žena i 69.914 muškaraca. Iste godine diplomiralo je 20.765 žena i 14.489 muškaraca. Također, 2014. doktoriralo je 52,4 žena i 47,6 muškaraca, dok je magistiralo 62 posto žena i 38 posto muškaraca.

Na pitanje čudi li ju što su koalicija HDZ-a i Mosta muku mučile da bi pronašli u novoj Vladi mjesta i za nekoliko žena, docentica doktorica Snježana Vasiljević s Pravnog fakulteta u Zagrebu je odgovorila: “Ništa me ne čudi, to je trenutno realno stanje stvari u politici. U vrhu politike nema dovoljno mjesta za sve koji bi tamo željeli biti. Žene su u drugom planu. Porast konzervatizma koji je sve prisutniji u europskom društvu kao odgovor na promjenu europske političke paradigme negativno je utjecao i na položaj žena u društvu”.

U udžbenicima stereotipni prikazi rodnih uloga

Ipak, podaci pokazuju da je situacija u Hrvatskoj, u odnosu na trendove u Europi, daleko najgora. Zanimalo nas je stoga koliko su tomu doprinijele Crkva i razne konzervativne udruge koje se, među ostalim, javno zalažu da je ženama mjesto u kući, da im je glavna zadaća rađati i služiti muškarcima, a u posljednje doba sve glasnije traže i zabranu pobačaja?

“Crkva ima snažnu ulogu u oblikovanju svjetonazora već od najranije dobi kroz učenje vjeronauka u školama. S druge strane, u školama se vrlo malo uči o spolnom odgoju, ljudskim pravima i rodnim ulogama. Štoviše, u nekim udžbenicima nalazimo stereotipne prikaze rodnih uloga. Zbog malog broja žena na vrhu moći političkog odlučivanja, o ženskim reproduktivnim pravima, kao i ženskim ljudskim pravima općenito, danas odlučuju većinom muškarci. A, o tome bi trebali ravnopravno odlučivati i jedni i drugi kao i zajednički snositi teret odgovornosti”.

Na pitanje koliko su za takvu situaciju odgovorne i same žene, doc. dr Snježana Vasiljević je zaključila: “Žene kao niti muškarci, nisu dovoljno osviještene. Ponekad mi se čini kao da podilaze trendovima. Većina su tihe, neprimjetne i nenametljive. Postoje naravno izuzeci, ali oni nisu pravilo. Svojim znanjem i vještinama žene bi se trebale više izboriti za bolji položaj u društvu pa tako i u politici. Važno je osvještavati nove generacije o tome koliko je važna ravnopravna zastupljenost oba spola na svim razinama društvene hijerarhije.

Više nema niti jedne žene na čelu stranaka

Veliki dio odgovornosti leži na političkim strankama koje bi trebale potaknuti pojavljivanje žena na kandidacijskim listama, ne zato kako bi popunile zakonsku kvotu, već kako bi ravnopravno doprinjele postizanju društvene jednakosti. Da bi se žene potaknule da se kandidiraju na listama, potrebno im je omogućiti ravnotežu između poslovnog i privatnog života, a to mogu isključivo uz pomoć muškaraca. Kad bi poslovne i privatne uloge bile ravnopravno podijeljenje između muškaraca i žena, imali bi preduvjete za povećanje broja žena u politici.

Ovako one ostaju getoizirane u političkim forumima unutar vlastitih stranaka. U nemogućnosti da probiju stakleni strop u političkim strankama, žene se radije okreću građanskim incijativama kroz koje pokušavaju povećati vlastitu vidljivost i izboriti se za prava koja su im, iako već zajamčena pravnim poretkom, vrlo često uskraćena.”

Sa stajalištima doktorice Vasiljević slaže se i bivša premijerka i predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor. “Više nema niti jedne žene na čelu stranaka koje nešto znače u političkom životu. Premda imamo zakon Zakon o ravnopravnosti spolova koji traži da na izbornim listama mora biti najmanje 40 posto žena, stranke radije plaćaju kazne nego li se pridržavaju tog zakona. To najbolje govori kakav je odnos stranaka prema ženama, a za to su najodgovorniji predsjednici stranaka, ma kako se trudili predstaviti kao političari europskih nazora.

Žene u visokoj politici puno češće dobivaju batine

Što god političari govore javno, većina ih ipak smatra da su žene samo ukras u politici. A to je najbolji dokaz kako smo izrazito patrijahalno društvo. Naravno, krive su i žene jer nerado glasuju za žene, smatrajući da je politika većim dijelom muški posao. Osim toga, žene koje su nađu na visokim pozicijama, ne zastupaju interese žena na najbolji način. Nekoliko žena u Vladi Andreja Plenkovića žena ne znači poboljšanje ukupnog položaja ženske populacije. Uostalom, premda je na čelu države predsjednica, Konvencija o nasilju nad ženama UN-a, još nije ratificirana u Saboru. A, to najbolje pokazuje kakav je status žena u našem društvu, ali i koliko se njihove predstavnice zalažu da poprave taj status.”

Zanimalo nas je kako onda Jadranka Kosor objašnjava vlastitu uspješnu političku karijeru? “Bilo je užasno naporno, morala sam se strašno puno odricati i, što je najgore, svaki dan kada sam kasno dolazila kući imala sam jezivo puno grižnje savjesti što nisam više sa svojim sinom. Muškarci se, međutim, time ne opterećuju. Mali broj žena upušta se u politiku jer je to iznimno teško, a posebno je teško samohranim majkama, iskusila sam to na vlastitoj koži. Politika je stalno nadmetanje, a ženama, posebice onima s djecom, teško je ulaziti u svakodnevne bitke. Ženama je gotovo nemoguće kvalitetno pomiriti političku ili poslovnu karijeru s obiteljskim obvezama”, zaključila je Jadranka Kosor.

Nasilje nad ženama nije procesuirano

Dodatni je problem što žene u Hrvatskoj nisu marginalizirane samo u politici i biznisu. Svakodnevno smo svjedoci svekolike neravnopravnosti žena. Puno teže od muškaraca dobivaju posao, posebice na neodređeno vrijeme. Od svih ugovora o radu sklopljenih 2011. na određeno vrijeme, 90 posto ih je sklopljeno sa ženama. A, istodobno su na radnim mjestima izložene različitim vrstama uznemiravanja. Prema istraživanju među sindikalnim ženskim grupama 2005. godine, 74,1 posto žena bilo je tijekom svog radnog staža izloženo nekom od oblika spolnog uznemiravanja.

Nasilje nad ženama, međutim, nije procesuirano na odgovarajući način, zlostavljači se blago kažnjavaju, a suci donose većinu odluka pod utjecajem prevladavajućih stavova o ženama, posebice o njihovoj seksualnosti. Sve je više upozorenja kako pravosuđe poklanja više pozornosti zakonskim pravima zlostavljača nego li pravima žrtava koje doživljavaju kao sudionice, a ne kao žrtve nasilja. I upravo se na primjeru pravosuđa može najbolje vidjeti kako se žene diskriminiraju u napredovanju.

Naime, na županijskim sudovima 2014. radilo je 61,5 posto žena i 38,5 posto muškaraca, a na općinskim sudovima 72,1 posto žena i 27, 9 posto muškaraca. S obzirom na te brojke bilo bi logično očekivati da će takav omjer prevladavati i na najvišim pravosudnim tijelima. No, u njima su ti odnosi dramatično promijenjeni. Tako na Vrhovnom sudu radi samo 39,5 posto žena i 60,5 posto muškaraca, dok je u Ustavnom sudu jedva 33,3 posto žena, a čak 66, 7 muškaraca.