Ovo pitanje je tim bitnije, što je hrvatsko društvo jako slično talijanskom, s posebnim naglaskom na bliska povijesna iskustva. Štoviše, povijesnom nasljeđu ovih dvaju društava slično je još samo španjolsko. Sva tri spomenuta društva nose ozbiljnu traumu fašističkog razdoblja i neprevaziđeno nasljeđe građanskog rata, sa svim specifičnostima i razlikama.

U Hrvatskoj bi taj postupak trebao biti lakši

Dok je na slučaju Španjolske isproban recept fašističkog preuzimanja kontinenta i internacionalnog antifašističkog otpora toj politici, što se sve dogodilo nakon dubokog društvenog rascjepa i početka građanskog rata, u talijanskom i hrvatskom primjeru sukob fašista i antifašista nastao je kao posljedica Drugog svjetskog rata. S bitnom razlikom da je talijanski fašizam činio jedan od dva nosiva stupa novog europskog poretka u Hitlerovoj režiji, imao masovnu podršku i slomio se tek dolaskom saveznika u Italiju, dok je hrvatska inačica fašizma u vidu ustaštva, u zemlju instalirana na tenkovima osvajača, bez ikakve realne podrške.

Drugim riječima hrvatski fašizam bio je isključivo kolaboracionistički te je kao takav, posebno u svjetlu razmjera zločina koje je činio, mobilizirao masovan narodni, antifašistički otpor, pod vodstvom Komunističke partije. Taj režim je poražen od strane vlastitih građana, bez pomoći saveznika. Imajući sve ovo u vidu, logično se nameću dvije stvari. Prva je da je ključna sličnost između talijanskog i hrvatskog društva u tome da je društveno sjećanje izrazito podijeljeno i da se ta podjela zadržala do danas.

Druga se odnosi na to da je ključna razlika među njima u tome što su hrvatski fašizam porazili vlastiti građani. Drugim riječima, u Hrvatskoj bi slijedom ovoga trebalo biti puno jednostavnije obračunati s fašističkim nasljeđem i buđenjem njegovih simbola, nego u Italiji, no to se očito nije dogodilo.

Talijani nisu nimalo zaostajali za nama

Nije se dogodilo iz više razloga, od kojih je inicijalni u revitalizaciji ustaštva iz devedesetih godina, stigmatizaciji partizanskog i jugoslavenskog nasljeđa, kao ključnoj paradigmi Tuđmanove Hrvatske, koje su kao posljedicu proizvele nijekanje vlastite obiteljske tradicije kod mnogih građana. To posebno dolazi do izražaja u Dalmaciji.

Promotrimo li bilo koju talijansku ili španjolsku regiju ili obitelj, pa krenemo li čak i dalje od toga i uzmemo u obzir Čile ili Argentinu, primijetit ćemo da u svim tim zemljama postoji razvijeno obiteljsko sjećanje na pretke koji su stradali kao antifašisti. Jedinu razliku primjećujemo u Dalmaciji, u kojoj su unuci partizanskih boraca postali visoki dužnosnici HDZ-a i drugih desnih stranaka i koji uporno relativiziraju buđenje ustaških ideja i simbola, poput premijera Plenkovića, prešućuju vlastitu baštinu, brišu kompletnu antifašističku memoriju s ulica, kao u Splitu, ili imenuju mulove po Mili Budaku, kao u šibenskim Bilicama.

Po rasprostranjenosti fašističke ikonografije, Italija nije ni po čemu zaostajala za Hrvatskom, za što se dovoljno sjetiti dugogodišnjeg salutiranja kapetana Lazija, Paola di Cannia, ali je smogla dovoljno snage da taj proces konačno zaustavi. Ukoliko Hrvatska vrlo skoro ne bude slijedila talijanski primjer, čitav proces revitalizacije ustaštva ispostavit će se kao nezaustavljiv.