Zašto je Hrvatska, do sada, bila prilično suzdržana oko kineskih investicija?
Interes Kine za Hrvatsku počeo je rasti 2013., ali nismo bili zainteresirani
Na pitanje zašto postoji toliki interes Kine, najvećeg gospodarstva svijeta, za gradnju Pelješkog mosta u za nju tako maloj državi kao što je Hrvatska, zbog čega je čak kineski veleposlanik Hu Zhaoming javno upozorio Vladu Andreja Plenkovića da Peking od nje očekuje da će potvrditi odluku natječajne komisije, zasigurno je najbolji odgovor ponudio nedavno Sigmar Gabriel, njemački ministar vanjskih poslova.
“Kina je jedina zemlja na svijetu koja ima jasnu geopolitičku strategiju i viziju” te je istaknuo kako je Peking već uspio ostvariti znatan utjecaj u nekim članicama Europske unije “koje se više ne usude donijeti odluke nasuprot kineskim interesima”. Sigmar je postavio pitanje “zašto Europa ne gradi infrastrukturu po Africi nego sve to prepušta Kinezima” te je zaključio kako je Kina, zahvaljujući Donaldu Trumpu i njegovoj namjeri da iz temelja promijeni dosadašnja pravila u međunarodnoj trgovini, postala svjetski lider i u diktiranju pravila igre.
S njim se slaže i Joe Kaeser, izvršni direktor Siemensa, njemačkog industrijskog diva, koji je ustvrdio da će kineski mega projekt One Belt, One Road, OBOR, Jedan pojas, jedna cesta, vrijedan gotovo 900 milijardi dolara u koji je uključeno skoro sto država, postati nova Svjetska trgovinska organizacija, WTO, “sviđalo se to nekome ili ne”.
Interes za Hrvatsku počeo naglo rasti 2013.
Interes Kine za jugoistočnu Europu, posebice za Hrvatsku, počeo je naglo rasti nakon što je Peking 2013. lansirao ideju projekta Jedan pojas, jedna cesta ili Novi put svile, kako ga također nazivaju, te pokrenuo političku inicijativu 16 plus 1 koja okuplja 16 država središnje i istočne Europe te Kinu. Za realizaciju tih ambicioznih političkih i ekonomskih planova, Kini su zemlje jugoistočne Europe iznimno važne, ponajprije zbog svog geostrateškog i ekonomskog značaja.
Do sada je Hrvatska spram obje te inicijative bila vrlo suzdržana jer su za političke elite u Zagrebu prioritet bili politički odnosi s SAD-om i EU, dok su gospodarski interesi, kao uostalom i uvijek, bili u drugom planu. Za razliku od Hrvatske sve ostale europske države, od Njemačke i Velike Britanije do Srbije i Grčke, svojski su se trudile privući kineske investitore. Nakon što je kineski konzorcij China Road and Bridge Corporationom (CRBC), pobijedio na međunarodnom natječaju za izgradnju Pelješkog mosta, Peking je napokon dobio priliku da sa svojim kapitalom uđe u Hrvatsku.
Kini je Hrvatska zanimljiva jer je, za razliku od Srbije, Crne Gore, Makedonije, BiH, s kojima Kinezi intenzivno surađuju, članica Europske unije, a Pekingu je strateški cilj ojačati odnose s Bruxellesom. Važnu ulogu ima i geografska pozicija Hrvatske koja je raskrsnica raznih puteva, a ima izlaz na Jadran i Mediteran. Ne treba također podcijeniti ni političko psihološke razloge jer se druge države Balkana već pitaju zašto je Hrvatska tako indiferentna spram kineskih ulagača.
Kinezi htjeli ulagati u proširenje luke Rijeka
Prije desetak godina Kinezi su pokazali veliki interes za ulaganja u proširenje luke Rijeka te rekonstrukciju željezničke pruge Rijeka-Zagreb, računajući da bi se tim koridorima mogla prevoziti roba iz Kine u Europu. U Zagrebu, očekivano, nitko nije pokazao ni najmanji interes za takav mega projekt, za razliku od Beograda, Budimpešte, Skoplja, Atene, koji su objeručke prihvatili ponudu Pekinga.
Zbog toga su Kinezi odabrali grčku luku Pirej kao glavnu logističku točku na jugoistoku Europe u koju sada ulažu stotine milijuna eura, a usporedno s tim financiraju i gradnju željezničke pruge Beograd-Budimpešta te koridora prema Pireju. Unatoč svega toga Kinezi nisu digli ruke od Hrvatske jer ne isključuju mogućnost da će u budućnosti, s obzirom na brzinu rasta njihova gospodarstva, trebati još jednu luku i koridor za izvoz svojih proizvoda. A u tom slučaju luka Rijeka bila bi najpogodnija, premda je ona godinama sustavno devastirana pa joj je primat na Jadranu već davno oduzela luka Koper u Sloveniji.
Kina želi u jugoistočnoj Europi graditi velike infrastrukturne projekte jer je to potrebno njenoj ekonomiji koja nezadrživo raste pa joj je nužno širenje po svijetu, ali i zbog toga kako bi se nametnula kao globalna velesila. U Pekingu su prepoznali da kapital iz SAD-a nema nikakav interes za ulaganja i jaču gospodarsku suradnju s državama jugoistočne Europe, a da Europska unija ne može zadovoljiti svim ambicijama i apetitima tih zemalja, osim što želi ljude iz te regije koristi kao jeftinu radnu snagu.
Nikome ne nameću svoj društveno politički model
Stoga su se odlučili ubaciti se u taj prazan prostor kojemu je kineski kapital više nego dobrodošao budući da bi se uz njegovu pomoć moglo oživjeti gospodarstvo u regiji. Kina također preko zemalja Balkana želi osigurati bolji ulazak na tržištu EU-a, a istodobno uvesti velike količine kvalitetne hrane koja joj tradicionalno nedostaje.
Prednost je kineskog kapitala što, osim ekonomskog, nema drugih interesa na ovim prostorima: nikome ne nameće svoj društveno politički model, a za njim ne dolazi ni terorizam, ni droga, ni kriminal. Kineska je strategija potpuno različita od američke: Kini za ostvarenje gospodarskih ciljeva ne treba vojna sila.
Xi Jinpingov projekt Jedan pojas, jedna cesta
Čim je 2012. izabran za šefa države i partije, predsjednik Xi Jinping predstavio je svoju ideju Jedan pojas, jedna cesta. To je postala ključna točka ekonomske i vanjsko političke strategije predsjednika Xi Jinpinga i njegove želje za ostvarenje “kineskog sna”. Nema sumnje da si je predsjednik Xi Jinping, zahvaljujući upravo inicijativi Jedan pojas, jedna cesta, osigurao slično mjesto u povijesti Kine koji već zauzimaju utemeljitelj države Mao Ce tung te veliki reformator i tvorac kineskog ekonomskog čuda Deng Xiaoping.
Projekt Jedan pojas, jedna cesta, podrazumijeva izgradnju željezničkih pruga i autoputova tragom drevnog Puta svile, koji je nekad povezivao carsku Kinu s Rimskim Carstvom i srednjovjekovnom Europom Marka Pola. Taj koridor dug 11.000 kilometara otvorit će vrata kineskim proizvodima na tržišta Azije, Europe i Afrike. Golema ulaganja koja se mjere stotinama milijardi dolara osigurat će kineskim proizvodima brz, siguran i slobodan prolaz do tih dalekih tržišta.
Stoga ne čudi što se projekt Jedan pojas, jedna cesta, drži početkom “nove ere globalizacije”. Naime, taj novi Put svile morskim će koridorom ići preko Indonezije, Malezije, Vijetnama, Sri Lanke, Kenije, Tanzanije, pa kroz Sueski kanal i Egipat do Grčke i luke Pirej. Kopneni put, koji znakovito u širokom luku zaobilazi Indiju, Mongoliju i Rusiju, prolazi kroz Kirgistan, Uzbekistan, Kazahstan, Iran, Tursku, Ukrajinu, Poljsku pa dolazi do luke Amsterdam te se onda preko Belgije i Francuske ponovno spaja s morskim dijelom Puta svile u Italiji.
Jeftini kineski zajmovi mogu biti pokretači gospodarstava
Za puno država, koje su nerazvijene i siromašne, jeftini kineski zajmovi i megainvesticije, mogu postati glavni pokretači razvoja gospodarstva. A Kina će, kad dođe do odlučujuće bitke s SAD-om za političku i ekonomsku prevlast, širom svijeta imati prijatelje koji će joj u tom sukobu pružati potporu. Neće, naime, moći zaboraviti da im je Peking pomogao kad drugi to nisu htjeli. Zemlje koje sudjeluju u projektu Jedan pojas, jedna cesta, pokrivaju 65 posto svjetske populacije i trećinu svjetskog BDP-a.
Da bi osigurali potporu velikih američkih i europskih korporacija, Kinezi su i njima već dodijelili velike poslove. Tako je, primjerice, američki industrijski gigant General Electric dobio posao vrijedan 2,3 milijarde dolara, kao i njemački DHL i BASF te Deutsche Bank. Te kompanije zasigurno će zdušno podržavati sve kineske projekte, videći u njima dobro priliku za zaradu.
Uz pomoć brojnih lokalnih i svjetskih tvrtki, glavninu posla na tim projektima ipak će odraditi kineske kompanije. Čak 400 kineskih industrijskih divova ubrzano se tehnološki modernizira kako bi bili sposobni obavljati i one najsloženije, pa samim time i najskuplje poslove.
Najbrže rastuće gospodarstvo već skoro 30 godina
Kina, koju nazivaju i “svjetskom tvornicom”, već je gotovo 30 godina najbrže rastuće gospodarsko na svijetu, a stopa rasta u prosjeku iznosi oko deset posto. Kina se nalazi na 71. mjestu po visini BDP-a, a raspolaže deviznim rezervama većim od četiri tisuće milijardi dolara. Kina je u 2017. izvezla roba u vrijednosti od 2.26 trilijuna dolara, i to najviše u SAD, 18,3 posto, u države članice EU 16,1 posto, u Hong Kong 13,8 posto, u Japan 6,1 posto, u Južnu Koreju 4,5 posto, a u ostale države svijeta 41,2 posto.
Pri tomu najviše izvozi industrijsku robu i poljoprivredne proizvode. Kina je istodobno uvezla robu u vrijednosti od 1,84 trilijuna dolara, najviše iz EU, Južne Koreje, Japana, Tajvana i SAD-a. Sve najveće svjetske rejting agencije redovito daju Kini ocjenu A. Zbog toga ne čudi da je kineski predsjednik Xi Jinping najveći zagovornik globalizacije i slobodne trgovine, premda u SAD-u drže kako kineske državne tvrtke sklapaju poslove ne po tržišnim, nego po političkim kriterijima služeći se dumping cijenama te odbacujući model otvorenih i transparentnih postupaka nadmetanja.
Dok se Hrvatska skanjivala ući u poslove s Pekingom, bojeći se negativnih reakcija EU i SAD-a, Kina je prošle godine postala najveći trgovački partner Njemačke, pretekavši SAD i Francusku. Njemački uvoz i izvoz iz Kine dosegnuo je iznos od 169,9 milijardi eura, a s Francuskom 167 milijardi eura. SAD su 2017. izvezle u Kinu roba u vrijednosti od 116 milijardi dolara, a uvezli za 461 milijardu dolara, što znači da su imali trgovinski deficit od nevjerojatne 344 milijarde dolara.
Na Balkanu, Srbija je najveći kineski partner
S obzirom na te brojke, ne čudi što kinesko ekonomsko čudo ide toliko na živce Donaldu Trumpu. Istodobno, došlo je do pada uvoza američkih roba u Njemačku, što je posljedica zahlađenja odnosa između Berlina i Washingtona. Zbog prijetnji predsjednika Trumpa da će uvesti zaštitne carine na proizvode iz zemalja članica EU, ne čudi što Anton Börner, predsjednik agencije BGA, najveće u Njemačkoj koja zastupa interese izvoznika, predviđa da će trgovinska razmjena između Njemačke i Kine sve više rasti.
Za nedavnog prvog posjeta Kini, francuski predsjednik Emmanuel Macron upozorio je Peking da Put svile “ne smije biti jednosmjeran” te da “ne smije biti put u hegemoniju”. Stoga je predložio da se EU još više angažira u realizaciji tog projekta. Na Balkanu najveći partner Kine je Srbija. Kineski gigant HBIS grupa, kupila je čeličanu u Smederevu, jedinu u Srbiji, za 46 milijuna eura. Prije toga American steel prodao je 2012. željezaru srpskoj vladi za jedan dolar.
Skupe autoceste između Beograda i crnogorske luke
Željezara će sljedećih godina proizvoditi željezničke tračnice koje su potrebne Kinezima za izgradnju pruge koja će povezati Beograd i Budimpeštu u dužini od oko 350 kilometara. Do sada je Kina dala Srbiji 5,5 milijardi eura kredita za izgradnju rudnika, autocesta i željeznice i to na 20 do 30 godina s kamatnom stopom od 2 do 2,5 posto. Kineski premijer Li Keqiang pustio je 2014. u promet most u Beogradu koji su izgradile kineske tvrtke, a cijeli projekt realiziran je kreditom od 170 milijuna eura koji je odobrila Kineska izvozno-uvozna banka.
Tijekom posjeta Beogradu, predsjednik Xi je obećao kako će Kina donijeti Srbiji više radnih mjesta, poboljšati životni standard i podići gospodarski rast zemlje. Istodobno, Peking je još jednom ohrabrio Srbiju da ne popusti pod pritiskom Europske unije te da ne prizna neovisnost Kosova. Kina također financira gradnju za Crnu Goru i Srbiju strateški iznimno važne, ali vrlo skupe autoceste između Beograda i crnogorske luke Bar na Jadranu. Na svim tim projektima angažirane su i na stotine kineskih radnika i stručnjaka.
Da se kineske ambicije na zaustavljaju na Europi, Aziji i Africi, otkrio ministar vanjskih poslova Wang Yia koji je na nedavnom sastanku ministara vanjskih poslova Latinske Amerike i Kariba u Santiagu, u Čileu, pozvao države Južne Amerike da se i one uključe na proširenje projekta Jedan pojas, jedna cesta. A da je kineskim ambicijama i planovima samo nebo granica potvrđuje dokument koji je upravo objavljen u Pekingu u kojem se razrađuje ideja uspostave “Polarnog puta svile” koja bi pomorskim putem preko Antartika povezao Kinu s ostatkom svijeta.