Zašto je komentar Nevena Sesardića da se govor mržnje ne bi trebao kažnjavati prilično tragičan

Misli da izazivanje mržnje nije nikakav problem

Budući da se pretpostavlja da demokratski izabrana vlast izražava volju većine, zakonske odredbe kojima se štite manjine trebaju biti jamstvo prava na to da i pripadnici političke, etničke ili rasne manjine imaju pravo na javno izražavanje svojih stajališta. Verbalnim deliktom u komunizmu je, dakle, nedemokratska vlast onemogućavala većinu da slobodno iskazuje bilo koja politička stajališta osim onih službeno propisanih dok se kaznenim gonjenjem govora mržnje u demokratskim društvima nastoji zaštititi manjine od mogućeg organiziranog iskaljivanja mržnje većine prema njima.

No, Sesardić misli da samo postojanje mržnje nije istoznačno poticanju i pozivanju na nasilje. On smatra da pozivanje i poticanje na nasilje treba biti kažnjivo, ali ne i izazivanje mržnje. Znači li to da bi izbacivanjem riječi mržnja iz tog zakona bili zadovoljeni njegovi kriteriji prihvatljivosti zakonskih ograničenja slobode govora? No, i s takvom izmjenom određene vrste govora – one koje sud utvrdi kao oblike poticanja i pozivanja na nasilje – bile bi kažnjive. Pritom bi dokazivanje postojanja namjere da se provodi nasilje za sudove moglo biti jednako problematično kao i operacionalizacija pravno nejasnog pojma izazivanja mržnje.

Nepovoljna izjava ili neugodna istina o nekoj društvenoj skupini mogla bi nekoga potaknuti da zamrzi pripadnike te skupine, ali to nije dovoljan razlog da se zabrane takvi govorni akti jer onaj koji je takva stajališta iznio nije nužno morao imati namjeru da izazove ni mržnju ni nasilje. Tek ako netko poziva na nasilje protiv pripadnika neke skupine samo zato što pripadaju toj skupini, tada je opravdano primijeniti zakon protiv njega.

Odgovornost onih koji su takvu indoktrinaciju širili

Pritom ostaje nejasno zašto bi netko napadao i ugrožavao pripadnike neke skupine ako ih ne mrzi. A ako bi se dokazalo da je netko počeo mrziti pripadnike neke skupine zato što je bio izložen sustavnoj indoktrinaciji o tome da su svi pripadnici te skupine zli, manje vrijedni i opasni pa je zatim postao agresivan prema njima, onda bi bilo opravdano zapitati se i o odgovornosti onih koji su takvu indoktrinaciju širili, a ne samo onih koji su je prihvatili i njome opravdavali svoje zločine.

Čime je, ako ne mržnjom ili krajnjom bezobzirnošću i gramzivošću velikog broja pripadnika bijele rase, moguće objasniti sustavno istrebljenje američkih Indijanaca? Njihovi vjerski i vojni vođe pozivali su ih da to čine uvjeravajući ih da je to neizbježno i moralno opravdano. Koliko je poznato, ni Hitler ni Himmler nisu nikoga vlastoručno ubili, ali se ipak smatraju odgovornim za smrt milijuna ljudi koji su ubijeni samo zato što su pripadali nearijevskim rasama. Iako on sam vjerojatno nije nikoga ubio, nedvojbena je odgovornost Radovana Karadžića za genocid u Srebrenici.

Ako se dopusti mogućnost postojanja moralno prihvatljivog obrazloženja za genocid protiv bilo koje ljudske rasne, etničke, vjerske ili političke skupine, to bi značilo da su oni istrijebljeni krivi za to što su istrijebljeni, a ne oni koji su ih istrijebili. Drugim riječima, da su žrtve krive za ono što ih je snašlo, a ne zločinci koji su se nad njima iživljavali.

Moguće pogubne posljedice takvog govora

Nedvojbena je zasluga humanista i boraca za ljudska prava koji su promovirali normu da bi svaki zločin trebalo jednako zakonski tretirati neovisno o bilo kojoj grupnoj pripadnosti počinitelja i žrtve. Isto je tako nedvojbena suodgovornost za sve oblike neopravdane diskriminacije onih koji su propovijedali pravo jednih da nekažnjeno ubijaju druge ili da se počinitelje istovrsnih zločina tretira na različite načine ovisno o njihovoj klasnoj, rasnoj, rodnoj, vjerskoj ili etničkoj pripadnosti.

Postojanje mržnje prema nekoj skupini ne mora nužno izazvati nasilje prema pripadnicima te skupine, ali bez mržnje ili kakve druge negativne emocije gotovo da je nemoguće objasniti zašto bi netko napadao ljude koji nikome nisu ništa nažao učinili samo zbog toga što pripadaju određenoj skupini. Mržnja, osobito sustavno proizvođena i masovno raširena mržnja, nerijetko koincidira sa zločinima protiv nevinih ljudi za koje se iz ovog ili onog razloga vjeruje da ih je opravdano mrziti i vršiti nasilje prema njima samo zato što su različiti. Zbog toga mislim da ne bi trebalo olako odustati od zakonskih odredaba o kažnjavanju namjernog izazivanja mržnje u društvu.

Kad je riječ o zakonskom kažnjavanju govora mržnje, zakonodavac je ponajprije imao na umu moguće pogubne posljedice takvog govora. Sesardić misli da je takav način razmišljanja pogrešan i da, zapravo, predstavlja nepotrebno ograničavanje slobode govora. On ne obrazlaže bi li, po analogiji s govorom mržnje, iz zakona trebalo izbaciti sve odredbe kojima se neki oblici ponašanja kažnjavaju neovisno jesu li oni doista izazvali štetne posljedice ili ne.

‘Relevantne razlike između grupa’

Primjerice, zakon propisuje kažnjavanje vozača koji upravljaju vozilom pod utjecajem alkohola ili drugih opojnih droga. Policija ima pravo takve vozače isključiti iz prometa baš zato da bi se smanjili izgledi za izazivanje prometnih nesreća. Sve dok on nije skrivio prometnu nesreću za koju se može dokazati da je posljedica njegova alkoholiziranog stanja policija, prema takvom shvaćanju, ne bi imala pravo isključiti dotičnog vozača iz prometa i ne bi trebalo biti predviđeno zakonsko kažnjavanje takvih vozača.

Sesardić takve primjere ne spominje, ali ne vidim prema kojoj logici bi bilo neprihvatljivo zakonsko sankcioniranje takvog javnog ponašanja koje je u prošlosti često koincidiralo s pozivanjem na nasilje, a prihvatljivo je kažnjavati druge oblike ponašanja koji isto kao i govor mržnje mogu, ali ne moraju nužno dovesti do stradavanja nedužnih ljudi.

Zanimljivo je da Sesardić zagovara određene oblike diskriminacije zasnovane “na relevantnim razlikama između grupa”. Pritom je, smatra Sesardić, “nebitno što je uzrok tih grupnih razlika”. Kao jednu od tih relevantnih razlika on spominje “izuzetno visok postotak onih koji su skloni nasilju i kriminalu”. Poznavatelji Sesardićeva opusa znaju da takvom grupom Sesardić smatra i američke crnce. Relevantno je i znanstveno je utvrđeno, uvjeravao je Sesardić svoje čitatelje, da je u toj skupini nesrazmjerno visok postotak onih sklonih nasilju i kriminalu, a pritom nije važno ispitivati uzroke takvoga stanja.

Irelevantna činjenica da su američke zakone pisali bijelci

On, očito, smatra da je irelevantna činjenica da su donedavno sve američke zakone pisali bijelci, da su porote činili uglavnom bijelci i da su suci bili isključivo bijelci. Za njega je jednako irelevantna i činjenica da su sve brojniji slučajevi ponovnog preispitivanja dokaza koji nedvojbeno pokazuju da su bjelačke porote proglasile krivima, a bijeli suci u smrt ili na dugogodišnje robije poslali ljude koji te zločine nisu počinili. Veliku većinu tih nevino osuđenih čine crnci. Uopće nije potrebno uzeti u razmatranje znanstveno utvrđenu činjenicu da su crnci tamnije puti redovito drastičnije kažnjavani nego crnci svjetlije puti za počinjenje istovrsnih zločina.

Ni činjenica da su crni policajci u Americi u znatno manjoj mjeri prekomjerno koristili silu nego njihovi bijeli kolege za Sesardića nije relevantna kod utvrđivanja opravdanosti diskriminacije prema pripadnicima skupine američkih crnaca. Pritom u cijelom svom opusu on nije pružio dokaz o uzročno-posljedičnoj vezi između boje kože i sklonosti nasilju i kriminalu. Nije dokazao da je crna boja kože uzrok povećane sklonosti kriminalu niti da je neka urođena sklonost kriminalu uzrok crne boje kože. Ali je iz razmatranja u potpunosti isključio činjenicu da su crnci bili diskriminirani samo zato što su crni i da je za nerijetko olako kažnjavanje pripadnike crne rase bilo izuzetno važno to što su ih bijeli suci i porotnici smatrali krivima neovisno o dokazima.

Potpuno nezainteresiran za uzroke toga stanja

Zanimljivo bi bilo primijeniti jednaki stupanj nezainteresiranosti za uzroke zatečenog stanja, primjerice, u proučavanju povijesti carske Rusije. Podaci pokazuju da među pripadnicima ruskoga plemstva nije bilo Židova, da njih nije bilo ni među generalima, carskim ministrima i visokim državnim činovnicima. Tijekom cijelog 19. stoljeća samo je jedan Židov, koji nije konvertirao na pravoslavlje, postao časnik carske vojske i to tek nakon četrdesetogodišnje uspješne službe.

Temeljem takve statistike i takvih dokaza znanstvenik Sesardićeva kova, nezainteresiran za uzroke toga stanja, mogao bi zaključiti da su Židovi bili prirodno hendikepirani, nesposobni, nedostatno plemeniti i nedovoljno hrabri za obnašanje dužnosti u hijerarhiji carske vlasti. A uzrok takvoga stanja bio je ponajprije u činjenici da su zakoni zabranjivali zapošljavanje Židova u državnoj službi, ograničavali im pravo na školovanje i uskraćivali pravo slobodnog izbora mjesta za život.

Poznato je da već godinama učenici iz Hrvatske na međunarodnim natjecanjima postižu u prosjeku loše rezultate. Ako bi i u ovom slučaju izvodio zaključke ne uzimajući u obzir moguće uzroke takvoga stanja, kao što u svojim ranijim radovima čini u vezi s američkim crncima, Sesardić bi temeljem tih statistički relevantnih podataka zaključio da su Hrvati manje inteligentni od ostalih naroda. Oni neskloni izvođenju dalekosežnih zaključaka temeljenih samo na prikladno izabranim statističkim podacima moguće uzroke te pojave vide u lošem obrazovnom sustavu pa predlažu njegovu promjenu.

Proizvoljno bira statističke podatke

Zakonsku zabranu govora mržnje Sesardić vidi kao faktičnu zabranu govora o “relevantnim razlikama između grupa”. Takvo stanje zakonodavstva u svim liberalno-demokratskim državama osim SAD-a on smatra posljedicom pretjerano raširenog vjerovanja u egalitaristički mit. Sa stajališta takvih egalitarističkih zabluda “bilo kakvo spominjanje komparativno negativnog svojstva neke grupe rezultat je zablude, socijalne neosjetljivosti i netolerancije”. Razumno je pretpostaviti da postoje i takvi egalitaristi koji bi odgovarali ovakvom Sesardićevom karikaturalnom opisu. Ali nije činjenično točno da bi svi egalitaristi mogli biti podvedeni pod takav opis.

Egalitarizam može biti određen kao stajalište da svi ljudi, neovisno o rodnoj, rasnoj, etničkoj, religijskoj i klasnoj pripadnosti – dakle, neovisno o onome po čemu se nedvojbeno razlikuju – trebaju imati ista temeljna prava kao što su pravo na život i na slobodu, pravo glasa, pravo da budu birani, pravo vlasništva i pravo da su pred zakonom jednaki.

Ovo posljednje pravo podrazumijeva da se, primjerice, mučenje kao metoda ispitivanja i protupravna uhićenja kao i vremenski neograničeno zadržavanje u pritvoru bez podizanja optužnice ne smiju primjenjivati ni prema kome, pa ni prema osumnjičenicima za terorizam. Države koje su dosljedno u život provele takva egalitaristička načela su one u kojima se najbolje živi, gdje je visok životni standard i niska stopa kriminaliteta.

Misli li da žene ne bi trebale biti jednake muškarcima?

Sesardić je, pretpostavljam, uvjeren da on razložno govori o relevantnim razlikama između ljudskih skupina. Točno je to da on proizvoljno izabrane statističke podatke proglašava isključivo relevantnim za izvođenje zaključaka o proizvoljno definiranim društvenim skupinama zanemarujući druge relevantne podatke koji ne podupiru njegove zaključke. Sesardić tvrdi da egalitarizam podrazumijeva nepriznavanje postojanja bilo kakvih razlika između ljudi i da poziva ljude da “u ime neke apstraktne dogme o jednakosti postanu slijepi na određene karakteristike svijeta u kojem živimo”. Ta je tvrdnja netočna.

Egalitaristi će reći da unatoč svim neposredno vidljivim i onim manje vidljivim razlikama između ljudi svi oni trebaju imati ista prava. Očite anatomske razlike između muškaraca i žena nisu nikakav razlog da se ženama uskrati pravo na slobodu i na vlasništvo te aktivno i pasivno pravo glasa. Veći dio povijesti je ta anatomska razlika, nedvojbeno relevantna s biološkog i medicinskog motrišta, bila korištena kao opravdanje za društvenu diskriminaciju žena.

Je li Sesardićevo en bloc odbacivanje feminizma kao jedne od egalitarističkih ideologija znači da on misli da žene ne bi trebale biti jednakopravne muškarcima? Doduše, on kao suspektnu ljudski grupu spominje one “koji maltretiraju žene”. Pretpostavljam da to znači da on ne odobrava način na koji su žene maltretirane u tradicionalnim islamskim zajednicama, ali smatra da bi ih i dalje trebalo maltretirati onako kako se to uredno činilo u tradicionalno patrijarhalnim europskim društvima, osobito u vrijeme organiziranog crkvenog progona vještica.

Opravdavao upotrebu mučenja kao metode ispitivanja

Vidljiva razlika u boji kože svojedobno je proglašena moralno relevantnom kako bi se opravdalo ropstvo crnaca u Americi. Jedan suvremeni statistički podatak Sesardić koristi kao argument o urođenoj sklonosti crnaca nasilju i kriminalu i o njihovoj ovisnosti o sustavu socijalne skrbi te temeljem toga izvodi zaključke o opravdanosti njihove diskriminacije kao društvene skupine. Pritom zanemaruje niz drugih relevantnih podataka koji mogu poslužiti kao osnova za osporavanje njegovih zaključaka.

Poznato je i to da je Sesardić opravdavao upotrebu mučenja kao metode ispitivanja osumnjičenika za terorizam. Da bi se mučenje moglo opravdati, potrebno je bilo pretpostaviti da je osoba podvrgnuta takvom tretmanu doista terorist, da ispitivači znaju da se priprema novi teroristički napad i da znaju da ispitivani zna gdje i kada će se napad dogoditi. Ukratko, ispitivači su već manje-više sve znali i tražili su da ispitanik pod mukama potvrdi ono što oni već znaju. Isto tako su inkvizitori znali da je odabrana žena vještica, samo je bilo potrebno pronaći učinkovitu metodu ispitivanja koja će je prisiliti da to prizna.

Sesardićeve javne istupe smatram njegovim zauzimanjem za pravo da ljudi javno iznose svoja uvjerenja ma kakva ona bila. To ne smatram spornim. Sporno u njegovim istupima je to što on tuđa uvjerenja prikazuje u karikaturalnom obliku kako bi ih bilo što lakše odbaciti ili im se izrugati.

Pokušaji pribavljanja argumenata za svoje predrasude

Podatke koji potvrđuju njegova uvjerenja on proglašava relevantnim, a prešućuje i zanemaruje jednako relevantne podatke i argumente temeljem kojih bi ta njegova uvjerenja mogla biti dovedena u pitanje. Sagledani iz te perspektive, njegovi javni nastupi izgledaju kao pokušaji pribavljanja argumenata za njegove predrasude o neotklonjivoj moralnoj inferiornosti određenih rasa, žena, vjerskih zajednica i etničkih skupina.

Smatram kako je vjerojatnost da se na temelju takvih polazišta artikuliraju nepravedni zakoni koji ljude diskriminiraju temeljem njihove rodne, rasne, vjerske i političke pripadnosti veća nego ako se polazi od egalitarističke pretpostavke da su svi pred zakonom jednaki i da nitko ne može biti proglašen krivim dok mu se krivica ne dokaže primjenom istih postupaka kakvi se primjenjuju na sve okrivljenike.

Zbog toga je vrijedno zauzeti se za egalitarizam na kojem su zasnovana sva moderna demokratska društva i odbaciti stajališta slična Sesardićevim koja pozivaju na to da se u ime predrasuda o vlastitoj superiornosti društveno, pravno i politički diskriminira skupine i pojedince samo zbog toga što su drukčiji. Dosljedna primjena egalitarizma podrazumijeva da će Sesardić uvijek imati pravo reći javno što misli dok bi dosljedna provedba njegovih koncepcija podrazumijevala da bi u ime navodnih “relevantnih razlika između grupa” nekim ljudima to pravo bilo trajno uskraćeno.