Zašto je peticija za ‘zaštitu Barišića od mobinga novinara i znanstvenika povezanih s oporbom’ malo komična
Potpisnici su, čini se, izokrenuli smisao takvog javnog djelovanja
Počelo je s Hasanbegovićem, upravo se nastavlja s Barišićem, a kako će završiti, to pak nitko ne zna. Solidan dio hrvatske akademske zajednice posvetio se tako mukotrpnom skupljanju potpisa podrške dvojici ministara koji su se, prema njima, našli pred nezapamćenim i skandaloznim napadima medija i javnosti, potpuno izokrenuvši smisao takve vrste javnog djelovanja.
Dok je u civiliziranom, ali i manje civiliziranom, totalitarnom svijetu, djelovanje putem peticija i javnih akcija ovog tipa služilo i služi kao posljednji moralni čin kojim su se određeni ljudi od ugleda ili obični građani odlučili oduprijeti onima na vlasti zbog nekih njihovih skandaloznih odluka na koje nisu mogli utjecati, kod nas je sve drugačije. Ovdje se peticije ne pišu protiv moćnika i vlasti, nego protiv nezavisnih medija i one manjine nezavisnih intelektualaca koji nemaju problem izreći istinu, neovisno o posljedicama koje će zbog toga snositi.
Potpis ništa ne košta, a mogao bi puno donijeti
U tako pervertiranom svijetu, potpis na neku javnu peticiju tako postaje čin konformizma, umjesto čina građanske hrabrosti. Drugim riječima, dok potpisnici javnih apela u ostatku svijeta mogu sa sigurnošću računati na neugodnosti i egzistencijalne probleme, u Hrvatskoj se takvi potpisnici legitimiraju kao vrijedni akademski radnici. Taj potpis ih ne košta ništa, a može puno donijeti. Gledajući iz te perspektive, nimalo ne čudi činjenica da najveći broj potpisnika peticije podrške ministru Barišiću dolazi s njegovog matičnog splitskog Filozofskog fakulteta, koji se nada za vrijeme njegovog mandata riješiti problem nedostatka adekvatne zgrade u kojoj bi se objedinili svi odsjeci. Što im je Barišić i obećao.
Ovakva logika dovodi nas do zanimljivog zaključka o tome kako se masovne peticije podrške kolegama iz akademskog svijeta ograničavaju isključivo na one koji ničim nisu ugroženi, dok potpuno izostaju kod ljudi koji se svakodnevno susreću s prijetnjama i realnom ugroženošću. Ako je vjerovati potpisnicima, u društvu cvjetaju med i mlijeko i jedna zdrava atmosfera, koju narušavaju tek neodgovorni pojedinci koji prozivaju časne ljude na ministarskim pozicijama.
Omiljena meta militantnih desnih portala
Da bismo pobliže objasnili čitateljima o čemu je riječ, poslužit ćemo se konkretnim primjerima. Oliver Frljić je recimo ozbiljan redatelj i jedan od ljudi koji je u svojoj redateljskoj karijeri pa i u hrvatskoj kulturi, postigao više nego što Zlatko Hasanbegović može i sanjati, a kamo li napraviti. Protiv njega je ispisano na stotine tekstova prepunih mržnje i poziva na obračun s njim, te na tisuće prijetećih komentara po društvenim mrežama. Čovjeka se pljuvalo po cesti, provaljivalo mu se u stanove i pokušalo se s njim fizički obračunati ispred riječkog HNK, a nikakva peticija se nije skupljala.
Sve navedeno vrijedi i za Radu Šerbedžiju. Idemo dalje. Milorad Pupovac je, pored svih ostalih uloga koje ima, primarno sveučilišni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. I jedna od omiljenih meta militantnih desnih portala, ali i Večernjeg lista, jedne od najčitanijih dnevnih novina u zemlji. To je čovjek na čije dobronamjerno pismo o položaju srpske manjine, predsjednica republike odgovara kako ona sve razumije, ali da je ta manjina sama kriva za prijetnje koje joj stižu.
To sve skupa znači da Pupovac, pored svih poruka da se može slobodno iseliti iz Hrvatske ukoliko mu se u njoj ne sviđa, gotovo na dnevnoj bazi doživljava uvrede i pljuvanja po ulici, ali nikome iz akademskog svijeta nije palo na pamet pokrenuti peticiju podrške kolegi Pupovcu. Isto vrijedi i za slučajeve Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića, Dejana Jovića, Vesne Pusić, da ne spominjem osobna iskustva s pozivima na linč i medijskim hajkama.
Malo su pretjerali s izokretanjem teza
Odgovor na pitanje da li je itko od ovdje navedenih ljudi, koji su realno bili ugroženi, ikada dobio ovakvu masovnu podršku od kolega iz akademske zajednice nema potrebe navoditi, s obzirom da je pitanje retoričko. Tim više, upada u oči cinizam teksta ispod kojeg su se peticionaši potpisali. Izgleda kao da ga je pisala ista ruka koja je pisala i tekst za podršku Zlatku Hasanbegovića.
Tu je sve prepuno velikih riječi i komičnih tvrdnji, poput onoga da je Odbor koji je potvrdio da je Barišić plagirao tuđi rad, upitne legalnosti i da se sve pretvorilo u medijski linč i mobbing od strane oporbenih političara, znanstvenika i kolumnista te da se radi o planski orkestriranoj kampanji. Iako se s ovakvom vrstom izokrenutih teza susrećemo gotovo svakodnevno, ovo je ipak previše.
Nema potrebe dvojiti kako će slučaj završiti
Kad dakle niz pojedinaca, od uglednih znanstvenika, preko pojedinih novinara postavi logično pitanje o tome kako netko tko je plagijator može obnašati funkciju ministra znanosti i obrazovanja, to potpisnici peticije smatraju planski orkestriranom kampanjom, a kada se njih više od stotinu potpiše ispod ovako komičnog teksta, ne radi se o planski orkestriranoj kampanji, nego vjerovatno o hrabrom istupu pripadnika akademske zajednice.
Nema naravno potrebe uopće dvojiti oko toga kako će cijeli slučaj završiti. Ministar će ostati na položaju, potpisnici će ostati u milosti, a svi oni koji su upozoravali na skandaloznost činjenice da je Barišić uopće imenovan za ministra, dobit će još jednu etiketu antidomoljuba i izdajnika te će biti držani podalje od mjesta na kojima bi mogli imati bilo kakav utjecaj. Ovoga su savršeno svjesni i potpisnici, koliko god se trudili dokazati suprotno.