Zašto je Plenkovićeva svemoć opasnija od, primjerice, Tuđmanove i svih Karamarkovih pokušaja

Premijerov anestetski učinak društvo je vratio u stanje da ne postoji dovoljno velik skandal kojeg u HDZ-u ne mogu bez ikakvih problema izi...

ZADNJA IZMJENA: Aug 14, 2017
Foto: Pixsell

Iako je u vrijeme kolektivnih godišnjih odmora, na kojima se trenutačno nalaze i Sabor i Vlada, medijima doista teško producirati nove političke vijesti, umjesto kojih imamo red turizma pa red ispraznih vijesti i bombastičnih naslova te bogat život sportskih rubrika, neubičajeno velik broj komentara, vijesti i intervjua posvećen je stanju u SDP-u.

Takva posvećenost toj temi motivirana je trima razlozima. S jedne strane u SDP-u se stalno nešto događa na unutarstranačkom planu, od pripremanja programa, do osnivanja udruga od strane istaknutih članova i javnih kritika aktualnog predsjednika Bernardića, što medijima mora bit zanimljivo. S druge strane radi se o još uvijek najjačoj opozicijskoj partiji, neovisno o enormnom zaostajanju za HDZ-om u anketama.

HDZ ne osjeća nikakav strah od opozicije

No, treći razlog je možda i najvažniji. Mediji se bave stanjem u SDP-u zato jer i sami novinari, kao i dobar dio građana osjećaju da aktualna Vlada radi što hoće jer ne osjeća nikakav strah od javnosti i opozicije. Taj osjećaj je naravno ispravan. HDZ, bez obzira što formalno ima koalicijske partnere, zapravo drži svu vlast u svojim rukama i mirno te posve neometano vraća atmosferu iz devedesetih u politiku i društvo.

S tom razlikom što je ondašnju poziciju HSLS-a kao tzv. konstruktivne oporbe, koja dijeli paradigmu, ali ne odobrava metode i izostanak bilo kakvih skrupula sada preuzeo Most. Jedina, ali bitna razlika između te dvije stranke odnosi se na to što su se uzlet i potonuće Mosta odigrali znatno brže od HSLS-ovog, iz razloga što su potonji bili na svaki način kapacitiraniji od njih. Moment u kojem je Plenkovićeva svemoć opasnija od primjerice Tuđmanove ili Karamarkovog pokušaja da uspostavi slične odnose, tiče se njegovog javnog nastupa i percepcije javnosti.

Plenković ne mobilizira protivnike kao Karamarko

Dok je Tuđman, bez obzira na trajnu fasciniranost njegovim likom i djelom kod dobrog dijela društva, svojim ponašanjem, suspenzijom demokracije i poistovjećivanjem sebe i zemlje, značajnom dijelu građana bio odbojan i uspijevao ih mobilizirati protiv svoje vlasti, Karamarko ih je mobilizirao već samom svojom pojavom, kod Plenkovića to izostaje.

Samo zbog njegovog uglađenog nastupa i izbjegavanja bilo kakvih snažnih iskaza, što se s vremenom pretvorilo u nečinjenje, Plenković je uspio ostaviti netaknutom svu Karamarkovu ostavštinu, a bez da je to proizvelo masovniji otpor. Ta politika se u nekim stvarima čak razvila i dalje, sjetimo li se ploče u Jasenovcu, preimenovanja Titovog trga u Zagrebu ili Stierovog imenovanja Ladislava Ilčića za savjetnika za ljudska prava i povjerenstva za kurikularnu reformu.

Skandali kao da uopće ne diraju HDZ

Plenkovićev anestetski učinak, zajedno s nedostatkom mobilizacijski sposobne alternative, društvo je vratio u stanje da ne postoji dovoljno velik skandal kojeg u HDZ-u ne mogu bez ikakvih problema izignorirati. Bilo da se radi o Lucićevom pokušaju podmićivanja Drage Hedla, Marušićevim prijetnjama na Facebooku, smjeni Nadzornog odbora HRT-a, nakon što je upozorio na problematično poslovanje, višemjesečnom funkcioniranju bez ključnih ministara i slično.

Činjenica da nijedan od ovih skandala nije niti okrznuo popularnost vladajuće stranke, jasno govori o tome kako nad aktualnom Vladom nema praktično nikakvih mehanizama demokratske kontrole. Takvi rezultati anketa, koje nude neshvatljive podatke u vidu općeg nezadovoljstva sa smjerom u kojem zemlja ide i masovnoj podršci vladajućima prisiljavaju građane da potraže suvislu alternativu.

Zato sam se i sam politički aktivirao

Iz tog stanja rezignacije i očaja te svijesti da alternativa nije formirana i da se ne pokazuju naznake da bi se to uskoro moglo dogoditi, dolaze brojne analize SDP-a, njegovog vodstva i cjelokupnog političkog djelovanja. S obzirom da sam se i osobno politički aktivirao u Novoj ljevici zbog istih razloga, takva vrsta nezadovoljstva mi je poznata i smatram kako je dobro da postoji.

Upravo iz tog osjećaja razvio se i čitav niz novih inicijativa i stranaka, Nove ljevica, Radničke fronta i Zagreb je naš, koje su postigle zapažene rezultate na proteklim izborima, bilo zajedno, bilo samostalno. Ovo navodimo iz činjenice da sve do sada niti jedna opcija ljevija od SDP-a, nije uspijevala postići bolji rezultat od 2 posto u prosjeku.

Može li uspjeti neki novi pokret?

No, kad sagledamo čitavu aktualnu političku situaciju, zajedno s rezultatima izbora i politika u proteklih 27 godina višestranačkog sustava, dolazimo do zaključka da je jedini način za ograničavanje samovolje HDZ-a i poraz te stranke na izborima u širokoj platformi nenacionalističkih i lijevih stranaka te jasnoj viziji kakvo se društvo želi kao alternativa onom koje nudi HDZ.

Jedna partija, čak i kad bi se nekim čudom konsolidirala i jasno iskazala što želi, u ovakvim sociopsihološkim uvjetima i u državi formiranoj na infrastrukturi hadezeovih ljudi to nije u stanju. Stoga pravo pitanje nije u tome kakvo je stanje u SDP-u, nego može li se stvoriti novi pokret i ponuditi alternativna i jasna vizija budućeg razvoja društva ili ne?

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
2 članaka Više o autoru