Zašto je potpuno pogrešno zgražati se nad ishodom današnjeg saborskog glasovanja o nepovjerenju Barišiću
Plenković i HDZ zadržali su Barišića zbog jednog razloga: jer su mogli
Slučaj ministra obrazovanja Pave Barišića spada u tipične skandolozne stranice HDZ-ove 27-godišnje povijesti. Dakle, potpuno je jasno da je gospodin Barišić plagijator, i da, kao plagijator, ne smije obnašati dužnost ministra obrazovanja. Potpuno je jasno da je gospodin Barišić nekoliko puta mijenjao svoju liniju obrane.
Potpuno je jasno da premijer Plenković nema niti jedan etički opravdan razlog da zadrži Barišića na ministarskom mjestu. Usprkos tome, Barišić je danas, sasvim lako, preživio glasovanje o nepovjerenju u Saboru.
Uzorak tipičan za stranke na vlasti
Prije dvadesetak godina vrlo se dobro znalo da je Siniša Rimac sudjelovao u ubojstvu obitelji Zec. Usprkos tome, gospodin Rimac dobio je, umjesto zatvora, visoki vojni čin, te je neko vrijeme štitio ondašnjeg ministra obrane Gojka Šuška. Ne mislimo, naravno, ni približno uspoređivati Barišićevo plagijatorstvo, toliko karakteristično za velik dio hrvatske znanstvene zajednice, s krvnim deliktima gospodina Rimca.
No, radi se o uzorku ponašanja tipičnom za stranke na vlasti, poput HDZ-a, kojima u određenom trenutku nitko ništa ne može. Sredinom devedesetih Gojko Šušak bio je drugi najmoćniji čovjek u Hrvatskoj, pa nitko nije mogao utjecati na njegovu odluku da u svom osiguranju angažira Sinišu Rimca, počinitelja teškog ubojstva.
Plenkoviću nitko ne može onemogućiti da ga zadrži
Opozicija u ono vrijeme nije mogla utjecati na bilo kakve odluke unutar vladajućih struktura. Danas, pak, nitko ne može onemogućiti Andreju Plenkoviću da zadrži Pavu Barišića na ministarskoj poziciji, koliko god dugo njih dvojica to žele. Šušak je držao i promovirao Rimca, naprosto zato što je to mogao.
Plenković čuva Barišića, isključivo zato što to može (želimo vjerovati, suprotnim indicijama usprkos, da se Plenkoviću, privatno, prilično gadi Barišićev modus operandi, kad je riječ o znanstvenom opusu tog filozofa). Stoga je potpuno pogrešno zgražati se nad ishodom današnjeg saborskog glasovanja o nepovjerenju gospodinu Barišiću.
Oporba u Hrvatskoj trenutno ne postoji
Pravi su problem političke okolnosti, koje su dovele do mogućnsti da posve nesporni plagijator preživi glasovanje o nepovjerenju. A te su okolnosti kristalno čiste. Prvo, HDZ-ovo biračko tijelo vjerojatno nije zadovoljno samim Plenkovićem, ali je itekako sretno činjenicom da je na vlasti desna opcija, što znači da Plenković može još dugo vremena relativno mirno vladati.
Drugo, HDZ-ovo biračko tijelo trenutno je neuspredivo ujedinjenije od lijevo liberalnog biračkog tijela, što znači da u Hrvatskoj trenutno ne postoji nikakva ozbiljna politička kompetitivnost: ako, pak, nema političke kompetitivnosti, većinska stranka može činiti štogod ju je volja. I treće, oporba nije kadra, čak ni na razini javnog mišljenja, artikulirati čvrste prigovore protiv vlasti, jer oporba u Hrvatskoj uopće ne postoji.
Potez kojim će ojačati svoju poziciju u HDZ-u
Vlast se, znači, ne treba plašiti ni Sabora, ni javnosti, jer u javnosti nitko ne istupa protiv vlasti. HNS je marginalna stranka, dok je SDP ušao u fazu katarze, koja će, bojimo se, podrazumijevati dulju političku hiberanciju potencijalno glavne oporbene stranke. Naposljetku, u Hrvatskoj se uistinu živi nešto bolje nego prije godinu ili dvije, što znači da se Plenković ne treba bojati građanskog nezadovoljstva.
S obizrom na sve ove okolnosti, sasvim je logično što Andrej Plenković nije ustuknuo pred zahtjevima da smijeni ministra Barišića. On ga je obranio, računajući da će tim potezom ojačati svoju poziciju u HDZ-u, a da neće oslabiti položaj Vlade u javnosti, budući da Vlada, zasad, nema niti jednog relevantnog političkog protivnika.
Plenković bi se trebao sjetiti svojih prethodnika
Budimo realni, da nema međunarodnog političkog okruženja, Andrej Plenković i Kolinda Grabar Kitarović mogli bi zatrpati Jasenovac i proglasiti Antu Pavelića narodnim herojem; nitko u Hrvatskoj ne bi se uspio ozbiljnije pobuniti. Takvo je sada stanje stvari u zemlji, koja je, prvi put poslije četvrt stoljeća ostala i bez oporbe, i bez značajnijih mainstream medija, kritičnih prema vlasti.
No, koliko god Andrej Plenković može uživati u trenucima apsolutne vladarske slobode, on mora uzeti u obzir primjere svojih nesporednih predšasnika. Ivo Sanader najozloglašeniji je hrvatski političar unatrag četvrt stoljeća. Tomislav Karamarko drugi je najozloglašeniji hrvatski političar unatrag četvrt stoljeća.
Barišić mu je prva golema politička pogreška
Obojica su svojedobno, Karamarko još posve nedavno, uživali u realno velikoj moći. Obojica su pali zbog svojih golemih pogrešaka. Pavo Barišić prva je golema Plenkovićeva politička pogreška.
Jednom, kad Plenković padne, i njemu će, vjerojatno, biti skoro jednako neugodno prošetati Zagrebom, kao što je to danas Sanaderu i Karamarku. A zaista sramotni slučaj Barišić u tome će odigrati veliku ulogu.