Zašto je sastanak Milanovića i branitelja bio zanimljiv TV dramolet, ali bez pravog političkog sadržaja
Nakon sastanka obje strane imaju razloga za zadovoljstvo
Sastanak pobunjenih ratnih veterana s predsjednikom Vlade nije, kako se moralo očekivati, donio nikakav konkretan rezultat. Samo petnaestak minuta poslije svršetka sastanka Josip Klemm i Đuro Glogoški izjavili su da se veteranski prosvjed nastavlja (a Hina je izvijestila kako su televizijski gledatelji u šatoru tijekom prijenosa vrijeđali predstavnike Vlade).
Svakom razumnom promatraču tebalo je biti jasno da prosvjed neće i ne može završiti bilo kakvim dogovorom Zorana Milanovića i predstavnika prosvjednika, već i zato što predstavnici prosvjednika ne upravljaju prosvjedom.
Prosvjedom se upravlja iz HDZ-a
Prosvjedom se upravlja iz HDZ-ove zgrade na Trgu žrtava fašizma, gdje ispravno procjenjuju da šator u Savskoj i dalje može funkcionirati kao kohezivno sredstvo među HDZ-ovim biračima, kao i simpatizerima krajnje desnice, ali i kao mehanizam za stvaranje atmosfere državnog udara, u što smo se uvjerili prošli četvrtak i petak.
HDZ-u ne pada na pamet da se riješi takvog instrumenta političkog i medijskog pritiska pa zato Josip Klemm ne smije ništa dogovoriti s Vladom, dok je siroti Đuro Glogoški ionako nevažna, patetična i prilično tragična figura u velikoj igri čije krajnje posljedice on ionako nije kadar razumijeti.
Obje strane imaju razloga za zadovoljstvo
Premda se u ponedjeljak ujutro na Markovu trgu nije dogodilo ništa značajno – dapače, čini se da bi prosvjedi možda mogli trajati sve do parlamentarnih izbora (osim ako HDZ, zbog eventualne negativne reakcije javnosti, ne procijeni da su postali kontraproduktivni) – obje strane imaju razloga za zadovoljstvo.
Prosvjednicima je nužno trebao koliko-toliko civiliziran javni nastup poslije propagandnog debakla u petak. Dok je u četvrtak po noći dio javnosti bio na njihovoj strani (jer svakome izgleda ružno kada specijalna policija stupa u akciju), u petak se situacija stubokom promijenila: snimke veterana koji napadaju policiju i provaljuju kroz ograde na Kamenitim vratima i vijesti o koloni prosvjednika koja, naoružana plinskim bocama, maršira Savskom prema Gornjem gradu, antagonizirale su i prirodne saveznike šatorskog bunta.
Promjena imidža nasilnika
Crkva je, kroz niz izjava Želimira Puljića, predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, osudila prosvjedničko nepoštovanje zakona, predsjednica Republike također je morala pozvati veterane da obrate bar malo pažnje na zakonske norme, a HDZ se distancirao od prosvjednika neobičnom formulacijom da ta stranka podržava prosvjednike, ali da iza njih ne stoji (koja je, izjava, ipak bila bar nešto pristojnija od Karamarkove prethodne tvrdnje da se branitelji ne moraju pridržavati zakona).
Prosvjednici su hitno morali učiniti bilo što da bi pokušali promijeniti imidž nasilnika, koji u ime HDZ-a fizički pokušavaju srušiti vlast. S druge strane, Zoranu Milanoviću sastanak je bio potreban da pokaže toleranciju, empatiju i mogućnost nadzora kriznih situacija.
Takve početne pozicije odredile su i sadržaj sastanka u Vladi, kao i ponašanje njegovih glavnih aktera. Predstavnici pobunjenih veterana pokušali su dokazati hrvatskoj javnosti da njihove namjere nisu političke nego da je doista riječ o zabrinutosti položajem ratnih invalida i branitelja.
Učenici pred strogim profesorom
Stoga su se u prvom dijelu sastanka ponašali kao učenici pred donekle strogim profesorom, kojem nisu ništa osobno zamjerali, nego su mu se čak ispričali zbog plinskih boca na Savskoj ulici da bi ga tek usputno kritizirali zbog loših suradnika.
Đuro Glogoški u jednom je trenutku, dok je pokazivao uistinu strašne medicinske slike pojedinih kolega, djelovao prilično uvjerljivo. No njegov temperament nije izdržao, pa je pred kraj svog, valjda dvadesetminutnog izlaganja, počeo nekontrolirano dizati glas i upuštati se u loše argumentirano politikantstvo.
Neobično miran Milanović
Milanović je pak, s druge stane, bio neobično miran. Nije se dao uvući ni u kakvu ozbiljniju polemiku, a kamoli u svađu, a osobito je zanimljiv bio njegov odgovor Klemmu, kazao je da se s većinom njegovih primjedbi slaže. U blagu je raspravu ušao tek kad je Glogoškog, prilično pokroviteljski, prozvao zbog prešućivanja činjenice da se jedna od većih zamjerki što su ih veterani iznijeli odnosi na pripadnike Hrvatskog vijeća obrane, a ne Hrvatske vojske, i da je Vlada morala ukinuti neka prava vojnika HVO-a zato što su njihovi odvjetnici počeli od Republike Hrvatske zahtijevati milijunske odštete.
Milanović je nastojao cijeli sastanak svesti u okvire jednog od brojnih dogovora ljudi koji su, zapravo, na istoj strani: više je puta naglasio kako su brojne činjenice koje su branitelji iznijeli zapravo dokaz da se s njima stalno razgovara i da se radi na rješavanju njihovih problema.
Izbjegnuto niz glavnih pitanja
Gotovo prijateljski pozdrav na kraju sastanka bio je u duhu cijelog nastupa. Kako ni jedna ni druga strana nije željela preoštar javni sukob, izbjegnuto je niz glavnih pitanja.
Josip Klemm i Đuro Glogoški u svojim uvodnim istupima nisu zahtijevali ostavku ministra Freda Matića, što je bilo početno polazište šatoraškog prosvjeda. Zoran Milanović prosvjednike pak nije pitao o njihovu odnosu s Hrvatskom demokratskom zajednicom niti je tražio da mu objasne zašto ispred šatora u Savskoj već 225 dana stoji natpis Oba će pasti.
I Milanović i predstavnici prosvjednika svjesno su izbjegli stvarni politički sadržaj braniteljskog prosvjeda, dapače, prosvjednici su, kako bi pokušali smanjiti očiglednu odgovornost HDZ-a za šatorski štrajk, višekratno inzistirali na krivnji svih vlada od 1995. godine za sadašnji položaj veterana Domovinskog rata, kao i za niz drugih problema u zemlji.
Zašto nisu prosvjedovali protiv drugih vlada?
Da je premijer želio biti zločest, samo bi ih zapitao: A zašto onda niste prosvjedovali protiv Sanaderove vlade ili protiv vlade Jadranke Kosor? A nisu.
Umjesto toga, predsjednik Vlade izjavio je kako branitelji nisu politikanti: radi se o rubnoj izjavi, koju je HDZ odmah iskoristio da bi potvrdio kako, eto, ta stranka nema ništa s prosvjedima. Milanović će, vjerojatno, idućih dana objašnjavati tu izjavu svojim uvjerenjem da većina branitelja zaista nisu politikanti i da nemaju veze sa stranačkim politikama, ali da se to ne mora odnositi na prosvjednike, a osobito ne na njihove lidere.
Sastanak predstavnika Vlade i pobunjenih veterana Domovinskog rata bio je relativno zanimljiv televizijski dramolet, svakako interesantniji i dramatičniji od 99 posto domaćeg televizijskog programa.
Prijetnja svakoj vlasti
No na razini stvarnog političkog sadržaja, taj je sastanak zasad gotovo irelevantan. Bit će jedino dobro, ako poslije sastanka dođe do smanjivanja napetosti koje su eskalirale prošlog tjedna. Više od toga prilično je teško očekivati jer se u ovom slučaju, ozbiljno gledajući, zapravo ne radi ni o Zoranu Milanoviću, ni o Fredu Matiću, ni o Đuri Glogoškom i Josipu Klemmu, pa čak ni o Tomislavu Karamarku.
U stvarnosti, ovdje je riječ o dugo postojećem mehanizmu ugrožavanja stabilnosti svake vlasti koja nije hadezeovska. Kada, dakle, Hrvatska demokratska zajednica i razni njeni saveznici procijene da postoji mogućnost izvaninstitucionalnog ugrožavanja lijevo-liberalne vlasti, oni redovito aktiviraju braniteljske udruge. HDZ to može zato što su braniteljske udruge i ideološki i interesno blisko vezane uz stranku.
Tako je bilo 2001. godine, u vrijeme mitinga na splitskoj rivi, tako je bilo 2002. godine, kada je grupa policajaca štrajkala na Trgu svetog Marka, tako je i danas. Dok se god veteranske udruge koriste kao politička i fizička prijetnja svakoj vlasti koja nije HDZ-ova, o dugoročnom reguliranju položaja ratnih veterana u hrvatskom društvu, bit će nemoguće ozbiljno raspravljati, a kamoli odlučivati.
Redakcijski komentar uredništva Telegrama