Nekad je nužno odabrati stranu

Zašto je, zapravo, posve logično da Bozanić napada Sveučilište. Tako bi, vjerojatno, postupio i Stepinac

Bozanić kaže da na Sveučilištu vlada duh komunističke diktature

03.04.2015., Zagreb – Zagrebacki nadbiskup kardinal Josip Bozanic na Veliki je petak u katedrali predvodio obred muke Gospodnje. Photo: Marko Lukunic/PIXSELL
FOTO: Marko Lukinić/Pixsell

Kardinal Bozanić ovih je dana ponovo skandalizirao preostali liberalni dio hrvatske javnosti, ustvrdivši kako na zagrebačkim Sveučilištu vlada duh komunističke diktature. Bozanića je na ovu oštru ocjenu natjerala nespremnost studenata i dijela profesora Filozofskog fakulteta da se udruže s Teološkim fakultetom, poslije čega su nezadovljni studenti i profesori uspjeli isprovocirati smjenu dekana Previšića, koji je podržavao taj klerikalistički projekt.

Zagrebački je nadbiskup takav stav studenata Filozofskog fakulteta, kojima je, prirodno, sekularnost jedna od važnijih vrijednosti u životu, proglasio duhom komunističke diktature. Bozanić, vrlo grubo, ali točno rečeno, odvojenost državnih i društvenih institucija od crkvenih smatra, dakle, komunističkom diktaturom, što zagrebačkog nadbiskupa, svjetonazorski gledajući, pozicionira u razdoblje prije francuske revolucije.

Nesumnjivo je bio žrtva brutalnog političkog procesa

No, dr. Josip Bozanić u svojim je stavovima o ulozi Katoličke Crkve u društvu, i u svom neumornom križarskom ratu protiv već godinama nepostojećeg komunizma, zapravo konzekventan i vjeran čvrstim ideološkim stupovima Crkve hrvatskog jezika. Evo zašto. Crkva hrvatskog jezika često se voli nazivati Stepinčevom Crkvom. Kardinal Alojzije Stepinac nesumnjivo jest bio žrtva brutalnog političkog procesa, što su ga komunističke vlasti protiv njega provele, zato što nije želio surađivati s ondašnjom, stvarnom komunističkom diktaturom.

Alojzije Stepinac osuđen je, premda je nesporno bio nevin. Zbog toga će Stepinac naposljetku, biti kanoniziran. Sadašnja Crkva zna da će Stepinčevom kanonizacijom s nje biti skinuta pogubna povijesna stigma zbog nedovoljnog zalaganja za pomoć žrtvama Pavelićeve diktature.
Stoga se, među ostalim, Crkva toliko uzda u Stepinca i njegovo službeno proglašenje svetim.

Stepinac je smatrao da je komunizam opasniji od Hitlera

Alojzije Stepinac već je dugo, a osobito u posljednja dva desetljeća, nesporni uzor Crkvi hrvatskog jezika. Stepinac, ponovimo nikako nije bio kriv za bilo kakve zločine, te mu se zaista nije smjelo suditi. Međutim, Stepinčevi društveni i politički, i svjetonazorski stavovi, odaju fatalnu zbunjenost u velikim povijesnim vremenima, kao i najradikalniji konzervativizam, s kojim smo se suočavali u našoj zemlji.

Prema izvadcima iz Stepinčevih Dnevnika, što ih je krajem osamdesetih u političkom tjedniku Danas bio objavljivao povjesničar Ljubo Boban, kardinal Stepinac nije osobito razumio svijet oko sebe, te je sve što vidi doživljavao kroz prizmu ugroze Crkve i hrvatstva. Primjerice, u jednom zapisu iz 1940. godine Alojzije Stepinac kaže kako će svaki ishod rata biti loš, konstatira kako je komunizam opasniji od Hitlera, te, što je osobito drastično, izjednačava Hitlerovu Njemačku sa Engleskom i njenim saveznicima, tvrdeći da će, pobjedi li Engleska, svijetom nastaviti vladati masonerija.

Sličan rječnik, samo različite mete

Stepincu je, dakle, bilo više manje svejedno hoće li u ratu pobijediti nacizam ili liberalna demokracija, što je dodatni prinos njegovu tragičnom nesnalaženju u povijesti. Početkom četrdesetih, ali prije osnivanja NDH, kardinal Stepinac s najvećim ogorčenjem piše o Hrvatskoj seljačkoj stranci.
Naziva tu stranku projugoslavenskom, optužuje HSS da je zaveo hrvatski narod lažnim hrvatstvom, te demonizira Hrvatsku seljačku stranku zbog njena lijevog krila, u kojem vidi otvoreni komunizam.

E sada, optuživati HSS, te 1940. godine, za jugoslavenstvo i komunizam jednako je realno kao optuživati današnje studente Filzofskog fakulteta za širenje komunističke diktature. Stepinac i Bozanić, zapravo, koriste sličan rječnik i slične ideološke formule, da bi objasnili svoju uznemirenost hrvatskim društvom. Tek su mete različite: Vladko Maček, Zoran Milanović, hrvatski mediji ili Filozofski fakultet.

Radikalni koznervativizam i žestoki nacionalizam

Naposljetku, u to dramatično, predratno vrijeme, Alojzije Stepinac, kao jedan od glavnih problema hrvatskog naroda, vidi navodni sveopći razvrat u društvu. Samo ovi mali naglasci, koji svjedoče o Stepinčevim političkim, etičkim i društvenim pozicijama uoči raspada prve Jugoslavije, zorno dokazuju njegov zaista radikalni konzervativizam i žestoki nacionalizam.

Ako je, znači, Crkva hrvatskog jezika, za svoj ideološki uzor uzela tog i takvog Stepinca, što, pobogu, možemo očekivati od zagrebačkog nadbiskupa, koji, eto iduće godine obilježava dva desetljeća svoje službe na Kaptolu, nego da u današnjim vremenima svijet tumači jednako konzervativnim uvidima i načelima.

Crkva je bila glavni alat konzervativne revolucije

Takva Katolička Crkva, koju personificira kardinal Bozanić, kao i mnogi drugi hrvatski biskupi, trajno je i duboko neprihvatljiva svim liberalnijim skupinama u društvu. Zato se, uostalom, koliko god da su svećenici često na državnoj televiziji, Crkva i dalje osjeća ugroženom. Ona prepoznaje da je mnogi od hrvatskih građana, uključujući vjernike, ne razumiju i ne žele s njim više ništa imati.

Ona se svojim radikalizmom sve više odvaja od značajnog dijela hrvatskog društva i od niza vlastitih vjernika, pa za to stanje stanovite isključenosti optužuje komunizam i masonstvo. Sve ovo, međutim, ne znači da Crkva politički slabi; dapače, ona je odigrala ulogu glavnog alata konzervativne revolucije, što dodatno govori o stvarnoj podijeljenosti hrvatskog društva.