Zašto mi i dalje plaćamo ovaj kaos? Hrvatska ima 3,9 milijuna stanovnika i nevjerojatnih 3,7 milijuna birača, a država to ne želi riješiti

Prekobrojni birači i višak osiguranika dva su eksponata bogate zbirke hrvatskih čudesa koje je otkrio popis birača

Uredno vođenje registara općenito je špansko selo za hrvatsku birokraciju, ali Ministarstvo se proglašava nemoćnim kukumavčeći da su im ruke vezane zakonima. Pa koga oni? Ako im smetaju zakoni, onda zakone mijenjaš. Je l' tako? Ali ovi ne

Hrvatska državna administracija je poremećena na kvadrat, a mi smo poremećeni na kub, jer taj diluvijalni kaos financiramo i trpimo. Večernji list pitao je Ministarstvo pravosuđa i uprave kad će uskladiti broj birača s brojem stanovnika. Pitanje je važno, apsolutno je na mjestu i ne može biti logičnije. Kad? Jer, u Hrvatskoj, prema nedavnom popisu, živi nešto manje od 3,9 milijuna stanovnika, a u registru birača imamo utoliko nevjerojatnih 3,7 milijuna osoba.

Kako birači, dakako, mogu biti samo punoljetni državljani s prebivalištem negdje na teritoriju Hrvatske, a maloljetnika do 18 godina je oko 650 tisuća, evidentno je da teglimo najmanje 450.000 prekobrojnih birača. Prosta matematika: od 3,9 milijuna stanovnika odbij 650.000 djece i mladih koji još nisu stekli biračko pravo, i dobit ćeš realan broj birača, a to je 3,25 milijuna. Dočim ih mi imamo 3,7 milijuna.

Ovo nije jedina ludost koju je razotkrio popis stanovništva, jer smo pomoću njega saznali i to da, unutar kontingenta od 3,9 milijuna stanovnika, obitava čak 4,2 milijuna osoba sa zdravstvenim osiguranjem državnog HZZO-a.

Vrijedni eksponati iz bogate zbirke hrvatskih čudesa

Nakupine fantomskih birača i fantomskih zdravstvenih osiguranika dva su vrijedna eksponata iz bogate zbirke hrvatskih čudesa. No, mjerodavne institucije ne znaju rastumačiti, prave se da ne razumiju, a izgleda da ih i boli đon što se na teret HZZO-a ima pravo liječiti golema masa od oko 300.000 ljudi više nego što je ukupan broj stanovnika Hrvatske.

Tko li su ti ljudi, željeli bi znati građani koji izdržavaju zdravstvo? Gdje žive i kako su se nakačili na propali i bankrotirani hrvatski sustav koji žica i guta sanaciju za sanacijom? Odgovora iz Ministarstva zdravstva nema.

Suočen s neobjašnjivim viškovima osiguranika, ministar Vili Beroš jednom je ovlašno natuknuo nešto o nekom sređivanju registra HZZO-a, ali valjda je računao na to da će se stvar brzo zaboraviti tako da od njegovih najava nije bilo ništa. A sada su službe iz ministarstva Ivana Malenice odgovorile Večernjaku da neće biti ništa ni od uređivanja registra birača. Nemaju, kažu, takvu namjeru. Mrtvi hladni.

Kukumavče da su nemoćni zbog zakona, pa mijenjaj ih

A uz takav odgovor, daju javnosti kupusnjaču od elaboracije zbog čega, navodno, nisu u mogućnosti umjesno reagirati na činjenicu da registrom birača lebdi 450.000 imena viška, kojima ove vlasti – takve kakve jesu – ne mogu utvrditi ni rezon, ni kuću i kućište. Uglavnom, ovaj zakon ovo, onaj ono, prijava, odjava, trt-mrt. E, pa lijepo.

Imamo očigledan problem s registrima, uredno vođenje registara općenito je špansko selo za hrvatsku birokraciju, ali Ministarstvo se proglašava nemoćnim kukumavčeći da su im ruke vezane zakonima. Pa koga oni? Ako im smetaju zakoni, onda zakone mijenjaš. Je l’ tako? Ali ovi ne.

I tako ćemo na naredne izbore izaći sa skoro pola milijuna birača kojih u registrima ne treba biti, jer ih više nema ni u Hrvatskoj, nego su sada u Irskoj, Norveškoj, Kanadi, Njemačkoj i naokolo po bijelom svijetu.

Nenormalnosti toleriraju zato što mogu i fućka im se

Valjda ne treba specijalno naglašavati kakve neslućene mogućnosti izbornih prijevara to otvara. Prije prošlih izbora imali smo 154.358 birača u dijaspori, od kojih čak 84.382 s prebivalištem u BiH. Sad ih se, izgleda, nakupilo već 450.000? Kao što se, negdje po grbavom putu, naredao i volatilni višak od tih 300.000 punopravnih abonenata na zdravstvenu zaštitu u javnom zdravstvu Republike Hrvatske.

Nitko živ ne može shvatiti zbog čega se takve nenormalnosti toleriraju i zašto službe koje skupo plaćamo da imamo red u državi smatraju da smiju i imaju pravo samo autistično slijegati ramenima. Bit će da je to naprosto zato što mogu. Mogu pa i hoće. Do penzije. Jer nitko im ništa ne može ako imaju zaleđe vladajuće stranke. A to imaju i fućka im se.