Telegram komentar: Zašto mislimo da je izmišljena povijest bolja za turizam od prave kulturne tradicije?
Markovina komentira Dane Dioklecijana i obračun s ostacima urbaniteta
Sa splitskim turizmom događa se čudan nesporazum. Dok grad s jedne strane iz godine u godinu bilježi rekordan rast turista i noćenja, zahvaljujući čemu je umnogome promijenio vlastite navike, prouzročivši to da ljudi koji ga, primjerice, nisu posjetili prethodnih deset godina, ne bi mogli prepoznati, splitska turistička zajednica živi u nekom svom vremenu. Posve posvađanom s onim što se u gradu realno događa.
Apsurdnost tog nesporazuma dodatno je naglašena uvjerenjem ljudi iz turističke zajednice da je do ovakvog turističkog uzleta došlo zahvaljujući njihovim programima. Ili, kako je to prije par ljeta na jednoj tribini u sklopu Splitskog ljeta ustvrdio višegodišnji i tada aktualni direktor Turističke zajednice Vedran Matošić, on je bio izrazito ponosan kad se pojavio na Vestibulu u ulozi cara Dioklecijana te na engleskom rekao kako je čekao 1700 godina da opet dođe ovdje.
Treba odmah reći kako manifestacija koja se iz toga izrodila u ono što danas znamo pod imenom Dani Dioklecijana predstavlja rijedak primjer besmislenog i autentičnog malograđanskog kiča, koji se uvjerljivije od mnogih stvari obračunava s ostacima splitskog urbaniteta.
Smanjeni otpor
Ukratko govoreći, svođenje grada od 180.000 stanovnika, koji ima ozbiljnu kulturnu tradiciju i značajnu urbanu scenu na banalnu turističku fantazmagoriju kakva se sa pseudopovijesnim bitkama prodaje turistima po malim mistima predstavlja u krajnjoj liniji izraz potpunog nepoštovanja, kako prema kulturnim potrebama građana Splita tako i prema turistima. Što je najgore od svega, kriteriji su do mjere smanjeni da se otpor prema ovakvim manifestacijama sveo na pojedinog kolumnista i dijela svjesnijeg građanstva po Facebooku.
Stonesi nisu tradicija
Vjerojatno bi to izgledalo kao hrabar iskorak, no ne bi li bilo bolje za novac koji se za ovaj festival kiča izdvaja, na Rivu u srcu sezone dovest Rolling Stonese ili nekog sličnog. Na eventualni argument da je Dioklecijan splitska tradicija, a da se Stonese može gledati svugdje u svijetu, vrijedi odgovoriti tvrdnjom kako nije riječ ni o kakvoj tradiciji nego o izmišljanju iste.
Vratimo se dakle nesporazumu s početka teksta. Velika većina ljudi koji turistički posjećuju Split su ljudi u dvadesetim ili tridesetim godinama, koji su taj grad otkrili kao zanimljivo urbano središte, u kojem relativno jeftino mogu konzumirati urbane sadržaje i noćne izlaske, kao i razvedenu i čistu obalu. Takvu klijentelu Dani Dioklecijana zanimaju otprilike u onoj mjeri u kojoj navijače Liverpoola zanimaju utakmice gradskog rivala Evertona. To je naravno teško priznati, ali riječ je o gradu kojem se turistički uspjeh dogodio slučajno, mimo službene turističke politike.
Kad su na takav turistički pritisak reagirali snalažljivi mali i srednji poduzetnici, na način da se u čitavom centru grada otvorio niz restorana, lokala, suvenirnica i ostalih turističkih objekata, ali i malih hotela, hostela i apartmana, dobili smo Split u sezoni kakav danas znamo.
Grad koji je umnogome promijenio načine privređivanja i odnosa prema gostima, što je za posljedicu imalo dva procesa. S jedne strane došlo je do značajnog izmještanja života iz stare gradske jezgre u zimskom periodu, dok je s druge strane gotovo kompletna lokalna politika počela zagovarati masovnu izgradnju hotela na najatraktivnijim gradskim lokacijama. Ne vodeći, naravno, nikakvog računa o potrebama vlastitih stanovnika.
Glorifikacija Antike
Kad bi se sve što se u pogledu izgradnje hotela najavilo doista i napravilo, imali bismo čitavu zapadnu i istočnu obalu, Bačvice i Trstenik preizgrađene hotelima.
Koliko bi to izgledalo smisleno, prepustimo čitateljima da ocijene. No vraćajući se na Dane Dioklecijana, teško je zanemariti činjenicu kako se slična glorifikacija antike događala krajem 19. stoljeća. Tada se unutrašnjost Palače, srećom nakratko, počela čistiti od svih kasnijih arhitektonskih zahvata, pokušavši je vratiti u izvorno stanje.
Jednako smisleno takvim nastojanjima je prodavati danas izmaštanu povijest u momentu dok Muzej grada Splita nema uopće uređen postav 20. stoljeća, niti se turistima u kulturnom smislu nudi išta što bi bilo izmješteno iz užeg centra grada. Da ima itekako vrijednih stvari koje bi se mogle turistički iskoristiti, poput arhitekture Splita 3, nije potrebno posebno naglašavati.
No za takvo što trebalo bi razumjeti suvremena kulturna kretanja. Što je u ovako vođenom Splitu, imajući u vidu totalni debakl programa i kandidature za Europsku prijestolnicu kulture, doista teško očekivati.
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 5. kolovoza 2015.