Zašto nam je trebalo pola stoljeća da povjerujemo u globalno zatopljenje

Smrzavanje u Primoštenu

Ma ništa vi ne vjerujete, znam ja vas. Sve dok ste o tome, ili bilo čemu drugom, samo slušali na televiziji, dok je samo pisalo u novinama, dok su vas o istinama podučavale učiteljice koje su u rukama držale udžbenik sumnjivog izvora, vi ne vjerujete ničemu. Vi, naime, vrlo dobro znate da nikome više ne možete vjerovati. Ni javnoj televiziji, ni Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, ni navigacijskom sistemu, ni profesorima povijesti, ni lokalnom svećeniku, niti kolumnistu omiljenog vam tjednika.

Previše svi žele da im vi vjerujete da bi im vi smjeli vjerovati. Budući da ste svjesni da su sve to samo priče koje vam netko iz nekog vama nepoznatog razloga želi prodati, ne preostaje vam ništa drugo nego da sumnjate u sve. U sve ono što čujete i što pročitate. Zdrav vas je razum naučio da vjerujete samo još u ono što vidite vlastitim očima i dodirnete vlastitim rukama.

Stoga dugo niste ni pomišljali vjerovati u globalno zatopljenje. Kakvo zatopljenje, majku mu staru, govorili ste dok ste gledali na televiziji snimke snijega na splitskoj rivi; kakvo zatopljenje, vrag ga odnio, govorili ste dok ste se umotani u ručnik smrzavali na kauču apartmana u Primoštenu, blesavi znanstvenici, govorili ste, ništa njima nije jasno pa nek’ su sto puta doktori.

Bez dokaza

Ma normalno, tko bi im pametan vjerovao, onako na riječ, bez ijednog opipljivog dokaza. Nije globalno zatopljenje Gospa pa da u nju tek tako vjeruješ, zar ne? Temperatura oceana raste, pokazivala su, kobajagi, njihova mjerenja, ali kako da vi znate što su to točno oni mjerili? I kod nas ljudi od struke mjere temperaturu more pa se ponekad dogodi da na HTV-u voda u Makarskoj ima 27 stupnjeva, na RTL-u 25, a vama se koža naježi čim u nju umočite noge, što znači da nema više od 23.

I zato vi sve do jučer niste vjerovali da nam prijeti skoro pa smak svijeta i niste se nimalo zabrinuli kada svjetske vođe ni u Kyotu, ni u Kopenhagenu, niti u gdje-se-ono-sve-već-sastančilo, nisu ugovorile rješavanje svijeta. Ne vjerovati u globalno zatopljenje i njegove posljedice bilo je vaše građansko pravo. Jer živimo u demokraciji i vi smijete imati mišljenje o svemu pa i o tome kojom se brzinom topi led na Antarktici… Iako niste baš sigurni je li Antarktika na južnom, a Arktik na sjevernom polu ili je možda obratno, ali bez obzira na to, vi smijete misliti da je tamo led i dalje u savršenom stanju i da je carskim pingvinima temperatura i dalje taman.

Ljepota demokracije

U tom je, naime, ljepota demokracije. U tome da svatko od nas može vjerovati u što god hoće i da nema boga koji mu to smije zabraniti. Pa ni ako od toga u što on vjeruje zavisi naša budućnost i budućnost naše djece.

Jebiga, možete vi za sve kriviti naftne kompanije i korumpirane političare, ali sporazum o klimatskim promjenama je u Parizu potpisan onog trenutka kad je većina ljudi u razvijenom, što će reći demokratskom svijetu, povjerovala da je situacija krajnje ozbiljna. Jer da se pitalo znanstvenike, povijesni dogovor se ne bi potpisao ove godine u Parizu nego već mnogo, mnogo ranije i bio bi puno ozbiljniji od pariškog. Čak i da se pitalo političare osobno, već bi se oni odavno urazumili i nešto potpisali. Ali umjesto njih, pitalo se javno mnijenje, pitalo se nas, običnu raju, jer političari, znate vi to dobro, za sve pitaju nas. Političari u demokraciji, nije tajna, naruče anketu da pomoću nje vide što zapravo misle.

I zato sve dok mi, raja, znanstvenicima nismo povjerovali da nam prijeti ekološka katastrofa, ni političari ih nisu bili voljni slušati. A nama je trebalo skoro pola stoljeća da povjerujemo u globalno zatopljenje i sada se možemo samo nadati da nije baš skroz prekasno i da se još može nešto učiniti.

Sveto građansko pravo

Demokracija je uistinu opasna po život. Zamislite samo kako bi završilo da je nekim slučajem sudbina svijeta ovisila o tome hoće li u 17. stoljeću znanstvenicima na čelu s Galileom Galileijem uspjeti uvjeriti većinu tadašnjeg življa u to da je Zemlja okrugla i da se vrti oko Sunca, ili da bi za očuvanje planeta Charles Darwin za svog života morao više od polovice svojih suvremenika uvjeriti da je čovjek postao od majmuna.

Da, pravilno razmišljate, ne bi nas danas bilo. Lijepo je živjeti u demokraciji i sam je ne bih mijenjao ni za tri nedostajuće mi sličice iz Panini albuma Italija 1990., ali neke stvari demokracija jednostavno ne može riješiti. Jer o nekim stvarima ne može presuđivati većina budući da, najjednostavnije rečeno, o njima nema pojma. Ne može se o globalnom zatopljenju odlučivati na referendumu. Ali mi, na žalost, i dalje ostajemo uvjereni da na to imamo sveto demokratsko pravo i da od tog našeg prava nema ništa ni preče, a niti veće. Pa ni sudbina našeg planeta.

I tako, odlazi godina 2015., a mi i dalje sumnjamo i ne bi baš posve mijenjali naš način života jer neće, valjda, baš toliko otopliti. Ma znamo mi te znanstvenike, vole oni pretjerivati.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 19. prosinca 2015.