Zašto nikad nismo sudili Paveliću? Telegram prvi donosi sadržaj nikad podignute optužnice protiv čelnika NDH
Optužnicu protiv Pavelića jugoslavenski su tužitelji godinama pripremali i na kraju odustali
Kroničari su zabilježili da je Andrija Artuković, bivši ministar unutarnjih poslova NDH i najbliži Pavelićev suradnik, u sudnicu tadašnjeg Okružnog suda u Zagrebu ušao 14. travnja 1986. u 8 sati i 37 minuta. Navršio je 89 godina, a tadašnja SFR Jugoslavija četiri desetljeća tražila je njegovo izručenje iz SAD-a. Tri puta su je odbili. “Kada su pitali jednog američkog diplomata za Andriju Artukovića, za kojeg se znalo gdje mu je boravište, diplomat je izjavio da se nada da neće biti izručen jer bi to samo razbuktalo stare podjele koje vladaju unutar jugoslavenskih naroda”, otkriva povjesničar Tvrtko Jakovina za Telegram malo poznati detalj o američkim pogledima na taj osjetljivi slučaj.
Artuković, sijedi, mršavi, dementni starac staklenog pogleda najviše je rangirani ustaški dužnosnik koji je izručen i osuđen u tadašnjoj državi zbog ratnih zločina u vrijeme fašističke Nezavisne Države Hrvatske. Njegovu šefu, poglavniku NDH Anti Paveliću, izravno nadređenom optuženom Artukoviću, nije se nikad sudilo. Pobjegao je pred partizanima preko Austrije i Italije u Južnu Ameriku. Dvije godine nakon atentata UDBA-e u Argentini (1957.) konačno umire (1959.) u Francovoj Španjolskoj, gdje se s najužom obitelji sklonio u strahu od Titovih agenata. Svejedno, Ante Pavelić, lider ustaškog pokreta, a zapravo revni nacistički zločinački šegrt, jedan je od rijetkih poznatih kvislinga iz Drugog svjetskog rata koji su, kako god, ipak izmakli pravdi. Francuzi su maršala Petaina, odmah nakon oslobođenja 1945., osudili na smrt. Ta mu je kazna izmijenjena u doživotnu robiju. Umro je u zatvoru. Vidkuna Quislinga norveški je sud također osudio na smrt. Streljan je 1945. nakon suđenja koje je pokazalo sve užase njegova režima u Norveškoj. Isto se dogodilo i Dragoljubu Draži Mihailoviću. Osuđen na smrt i strijeljan 1946. u Beogradu.
Suđenje u odsutnosti
Ono što želimo ispitati ovim tekstom je nekoliko bitnih stvari: tezu da bi suđenje Ante Paveliću uspostavilo jasniji odnos Hrvata prema NDH i zašto do njega nije došlo. Zatim da bi se presudom šefu ustaškog pokreta povukla crta odgovornosti i definirala suština prirode ustaškog režima. Tako bi se konačno zatvorilo, ne baš sjajno, poglavlje hrvatske povijesti kao što je to učinjeno nakon presuda u Nürnberškim procesima u Njemačkoj. Na koncu, skloni smo reći da bi i recentna obnova ustaškog i revizionističkog sentimenta, pogotovo u dijelu oporbenih političkih stranaka i utjecajnih društvenih te crkvenih skupina, bila puno teža, možda i podložnija široj javnoj osudi. Najočitiji je primjer nedavna subinteligentna peticija o uvođenju ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’ kao službenog pozdrava Hrvatske vojske koju su, između ostalih, potpisali neki zbunjeni članovi HAZU-a i dva radikalna hrvatska biskupa.
Ugledni hrvatski publicist i antifašist Slavko Goldstein ima kratak odgovor. Bivša država nije sudila u odsutnosti, pogotovo tako važnom državnom neprijatelju kao što je bio Pavelić.
Titova tajna policija od završetka rata tragala je za Pavlićem. S dva cilja: ako je moguće, trebalo ga je oteti i dopremiti na suđenje ili, druga opcija, likvidirati. Postojao je politički interes da mu se sudi u tadašnjoj Jugoslaviji.
Dragan Markovina, povjesničar mlađe generacije, pak, tvrdi da je danas o razlozima i motivima činjenice da Anti Paveliću nije suđeno nakon rata, možemo samo više ili manje utemeljeno nagađati. “S jedne strane prilično je jasno kako bi se i njemu sudilo da je uhapšen zajedno sa skupinom ustaških dužnosnika, odmah po okončanju rata. Kako se to nije dogodilo, moguće je da se u nekom skorijem vremenu možda i moglo nadati njegovom uhićenju pa se nije htjelo uopće započinjati suđenje bez glavnog osumnjičenika”, kaže Markovina za Telegram.
Tvrtko Jakovina smatra da se šefu NDH nije trebalo suditi in absentia. “Bi li suđenje Hitleru nešto dokazalo ili donijelo konačni pravorijek? Mislim da ne. Tu se nije moralo dokazivati je li on nešto znao ili nije”, objašnjava.
Prva istraga
Markovina se osvrnuo na razloge koji su doveli do odluke o pokušaju likvidacije Ante Pavelića u Argentini. “Kad se u idućim godinama došlo do odluke o likvidaciji, bez ikakvog suđenja, okolnosti u kojima se nalazila nova država bile su znatno izmijenjene. Pri čemu treba imati na umu da je ustaška država bila do temelja poražena i nije predstavljala nikakvu konkurenciju novoj vlasti”.
A zašto je onda odlučeno da se sudi vođi ravnogorskog pokreta i četničkom lideru Draži Mihaloviću, pitali smo Markovinu. “On je prije svega bio uhićen u zemlji i bilo kakav izostanak suđenja ne bi bio logički održiv.” Markovina, kad se vraća na suđenje Paveliću, spominje još nešto. A to je činjenica da je količina užasa koji je Pavelićeva država proizvela bila jednostavno previše traumatična da bi se sve to iznova iznosilo na svjetlo dana. “Pogotovo u društvo okrenuto budućnosti i prevladavanju trauma”.
U pravnom smislu, progon Ante Pavelića započeo je još tijekom Drugog svjetskog rata u bivšoj Jugoslaviji, puno prije pada NDH. Odlukom AVNOJ-a (zakonodavnog tijela Titovih partizana) 1943. formirana je Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Ante Pavelić, prirodno, uz ministre NDH bio je njihov najvažniji cilj. Započete predmete, odnosno poslove Zemaljske komisije, nakon 1947. preuzelo je Istražno odjeljenje Javnog tužilaštva Hrvatske.
U početku je ured javnog tužitelja prikupljao dokaze i provodio zajedničku istragu protiv dvojice visokih dužnosnika, Ante Pavelića i Andrije Artukovića. Opširna optužnica Pavelić – Artuković završena je, nakon četiri godine rada, 1951. Ali sasvim je očito da se nadopunjavala sve do 1956. Sada je deponirana u osam kutija pod nazivom ‘Optužništvo Pavelić i Artuković’. Ti spisi se nalaze u prostorijama Hrvatskog državnog arhiva. Dio tog materijala, dokumenata i iskaza svjedoka korišten je 1986. kao dokazni materijal u spomenutom procesu Pavelićevu ministru unutarnjih poslova Andriji Artukoviću.
U glavnom dijelu optužnice za Pavelića, s datumom od 7. svibnja 1956,, upućenoj Okružnom sudu u Zagrebu stoji najvažnija inkriminacija da je “od mjeseca aprila 1941. do početka mjeseca maja 1945., iskorištavajući privremenu okupaciju zemlje, osnovao u okupiranom dijelu Jugoslavije, i to u Hrvatskoj, Srijemu, Banatu i Bosni i Hercegovini, terorističku organizaciju nazvanu ‘Ustaška nadzorna služba’ sa zadatkom da pored ostalih djelatnosti, upućuje u logore osnovane u Jasenovcu i Staroj Gradiški, osobe koje te organizacije ocijene kao ‘nepoćudne’…” Javni tužitelj tvrdi da se takva deportacija u logore smrti odnosila na djecu, roditelje, sestre i braću uhićenih. “Pa su ti organi, izvršavajući njegov zločinački plan, ubili sjekirama, maljem po glavi….”, a dalje se opisuju svi mogući načini likvidacija uključujući izgladnjivanje, trovanje ili razbijanje glava o zidove.
Država terora
Inače, u optužnici se tvrdi da je najteža posljedica ovako uvedenog sistema terora osnivanje koncentracijskih logora. Upućivanje u logor, kaže se u optužnici, odvijalo se bez ikakve pismene odluke što je onda značilo da takve ljude treba odmah likvidirati.
Pavelića se također optužuje da je u travnju 1941. godine organizirao, po uzoru na nacistički Gestapo i fašističku OVRU, policijsku službu pod imenom “Ustaška nadzorna služba”, koja je bila na čelu 14 vrsta ustaških policija i obavještajnih službi. Te policije su po osobnom naređenju Pavelića, te njegovim direktivama i propisima vršile uhićenja, mučenja, zlostavljanja građana te ih slala u koncentracijske logore bez ikakvih sudskih odluka.
Jedan od dokumenata sadržava popis svjedoka koje predlaže tužitelj na suđenju protiv Pavelića. Pobrojeno je 12 imena. Profesor Bressler iz Zagreba sa stanom u Rusanovoj ulici u Zagrebu, Danon Jakov iz Palmotićeve…. Imena Židova. Ostali svjedoci s te liste prebivaju u Krapini Izveden je i ekstenzivni popis govora i članaka istaknutih ustaških dužnosnika (primjerice Mile Budaka) od 1941. do 1945. koji govore o prirodi ustaškog režima, rasnim zakonima, odnosima prema manjinama.
Među dokazima su Zakon o rasnoj pripadnosti NDH, zatim uputa velikim župama – svima, redarstvenim ravnateljstvima: Zagreb, Banja Luka, Sarajevo gdje stoji da se “u interesu javne sigurnosti imadu svi Židovi (pokršteni ili ne) i Srbi (prešli na katolicizam ili ne) zatvoreni pod sumnjom radi komunizma, a protiv kojih inače ne predleži nikakav dokazni materijal, da bi se mogli staviti pred prijeki sud, odpremiti u sabirni logor Župskog redarstvenog ravnateljtva Gospić”. Priložena je i nadopuna “zapovijedi o postupku s Ciganima” od 20. maja 1942. godine upućena svim ‘zapovjedništvima oružničkih pukovnija’ da ‘naslovno zapovjedništvo ima narediti svima područnim oružničkim postajama, da prikupe sve Cigane na svome području, te da ih u sporazumu sa mjerodavnom kotarskom oblasti preprate u Jasenovac”.
Pavelić i Himmler
Zanimljive su i fotografije. Primjerice, Heinricha Himmlera, šefa SS-a i Ante Pavelića. Fotokopiju telegrama na njemačkom jeziku “upućenog ministarstvu vanjskih poslova u Berlinu, iz Zagreba, od strane nemačkog poslanika u Zagrebu, ovde već pominjanog ratnog zločinca Kaschea. Sadržina telegrama odnosi se na sporazum o konačnom rešenju židovskog pitanja upućivanjem Židova u nemačke konclogore uz plaćanje iznosa od 30 maraka za svakog. Na ovaj način NDH je prodala svoje građane, Židove, njihovu slobodu i živote stranoj državi”.
Fotokopija poglavnikove izvanredne zakonske odredbe od 26. lipnja 1941. kojom se zabranjuje “civilnom stanovništvu da širi glasine o tobožnjim progonima jednog dela pučanstva – pod pretnjom prekog suda”.
Također i osam fotografija rušenje sinagoge 1941., kao i fotokopiju novina Hrvatski narod od 12. X. 1941. kojom se objavljuje naredba o rušenju i objašnjava da se to čini iz “urbanističkih razloga”. Cigla je kasnije upotrijebljena za izgradnju džamije. Spisak istupa iz “Jevrejske vjere iz 1941. sa popisom svih pokrštenih Jevreja iz Zagreba”. Posebno je zanimljiv “Uvid u dokumenta o otkupu taoca 1941.”, a radi se o tzv. kontribuciji – a po ovom dokumentu skupljeno je 1060 kg zlata radi otkupa dva taoca.
Posebno zapanjujući dio optužnice jest onaj u kojem se opisuje dovođenje djece u Zagreb iz koncentracijskih logora. Nakon što su građani Zagreba saznali za strahote koje djeca proživljavaju u ustaškim logorima, pokušali su organizirati pomoć preko Crvenog križa. Prema iskazu jednog od svjedoka, Pavelić je naredio da se djeca iz logora predaju Crvenom križu, ali su ustaški dužnosnici naredili da se s djecom postupa kao s neprijateljima hrvatskog naroda. U jednom od tih transporta bilo je oko 200 djece stare do jedne godine, te su ta djeca smještena u Zagrebu na Josipovcu. Prema iskazu, imala su teški krvavi proljev. Liječnici su odmah poslali djecu na bakteriološki pregled, no tim pregledom utvrđeno je da većina djece ne boluje niti od dizenterije niti od zaraznog proljeva. S obzirom na to da su djeci sa stolicom izrazili krvavi komadići crijeva, to ni liječnici nisu mogli na drugi način protumačiti nego da je djeci prije transporta s hranom dano posebno snažno korozivno sredstvo kaustična soda u takvom koncentratu da smrt nije nastupila odmah. Većina te djece je poumirala, a nisu bolovala ni od koje druge bolesti koja bi imala za posljedicu takav proljev.
Revizionizam
Vratimo se na tezu da je izostanak suđenja Anti Paveliću, kao najodgovornijoj osobi ustaškog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske, dijelom i razlog povijesnog revizionizma ustaškog režima u Hrvatskoj. Publicist Slavko Goldstein skloniji je toj tvrdnji od profesora Markovine i Jakovine. Kaže Goldstein da je, a on to definira kao “nepostojanje sudskog dokumenta o Paveliću”, danas ipak olakšava pojave ustaškog revizionizma.
Profesor Markovina smatra da bi isti krugovi koji danas zagovaraju revizionizam u hrvatskom društvu i streme rehabilitaciji tog sustava pa i samog Pavelića za to vrlo lako pronašli različite izlike. “Čak i da je Pavelić osuđen, isti krugovi koji ga sada žele rehabilitirati nazivali bi taj proces montiranim. Kao što tvrde u slučaju Mile Budaka, ili pak kao što tvrde njihovi ideološki blizanci u Srbiji, vezano uz proces Draži Mihailoviću”.
Ukratko, njegovo je mišljenje da je veliki problem to što su procesi revizionističkog odnosa pokrenuti odmah početkom devedesetih godina, pri čemu upravo dosežu svoj vrhunac i to zahvaljujući izostanku šireg otpora takvim nastojanjima.
“Da ste imali situaciju da su svi do jednog člana ustaške vlade dovedeni u Zagreb i da je svima do jednog suđeno na način na koji je suđeno recimo Artukoviću ili pred nekakvim Nünberškim tribunalom koji bi bio formiran za ustaše, da to na oživljavanje ustaškog sentimenta u Hrvatskoj ne bi imalo utjecaja”, dodaje profesor Jakovina.
Njemu je, na stanovit način, jako zanimljivo gledanje hrvatskih ekstremnih desnih snaga koje priznaju rezultate komunističke historiografije o NDH, o zločinima ustaša i tvrde kako njih više ne treba propitkivati niti obilježavati, nego se bavimo onim što je tobože bilo dugo godina skriveno. “To je totalni kaos u glavama. Isto bi vam tako bilo da je došlo do najtežih presuda Paveliću i svima drugima. To na obnovu sentimenta ne bi imalo nikakvog utjecaja”, zaključio je profesor Jakovina.
Ivica Lučić, povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest, ima drugačije mišljenje. On smatra da je revizionizam poželjan jer se prava istina o ustaškom režimu te Anti Paveliću i nije mogla objektivno valorizirati u komunističkoj Jugoslaviji. “Objektivni pogled bio je onemogućen rigidnim komunističkim i općedruštevnim stajalištima. Pogotovo nakon rata”, objašnjava. To znači, ilustrira on, da režim nije dopuštao da Hrvat bude liberal, konzervativac ili socijaldemokrat.
“Bile su dvije opcije: Hrvat komunist ili Hrvat ustaša. Mislim da je zbog takve percepcije danas moguće da se pojavljuju peticije za uspostavom pokliča Za dom spremni kao službenog pozdrava Hrvatske vojske. Za povjesničara Lučića to je, kaže, “tek odgovor jedne krajnosti na drugu”.