Zašto psi sve žvaču? Pa, radoznali su, a nemaju baš puno opcija za istraživanje osim te
Jednostavno istražuju ustima, kažu stručnjaci
Za one koji imaju pse, scena je poznata: dolazite kući poslije dugoga dana na poslu i nalazite omiljene šlape rastrgane na komadiće, razbacane komade pjene koja je ispunjavala jastuke na sofi i znakove zuba na nogama stola… Prvi poriv vam je da kaznite četveronožnog prijatelja ali prije nego to uradite, važno je da razumijete zašto pas žvače stvari.
Žvakanje je za pse isto kao za ljude otvaranje vrata i bacanje pogleda u sobu, kaže Colin Tennant, predsjednik britanske Canine and Feline Behaviour Associacion. Ljudi su radoznali, a tako i psi. Ali oni istražuju ustima jer nemaju ruku.
Psihološki stres kad dulje ostanu sami
Tennant koji je radio na problemima ponašanja pasa 30 godina, kazao je da u ekstremnim slučajevima, takozvana tjeskoba odvajanja čini problem uništavanja stvari još gorim. Radi se o psihološkom stresu koji neki psi osjećaju kada su ostavljeni sami dulje vrijeme.
“Psi su životinje čopora. Ne vole ostati sami,” kazao je Tennant za Live Science. “Psi koji nisu navikli da budu sami mogu uistinu postati anksiozni kada nema čopora i mogu iskazati ponašanje kojim oštećuju stvari.”
Kožne cipele ih podsjećaju na životinje
Čak i dobro prilagođen pas može teško držati zube daleko od određenih stvari, osobito tako primamljivih kao što su papuče. “Psi često žvaču stvari jer vole taj okus ili miris”, kaže Tennant. “U kući, najatraktivnji su im mirisi ljudi. Osobito cipele imaju intenzivan miris. I tekstura cipela ih baš izaziva. Govori o njihovim divljim instinktima.”
Cipele su obično napravljene od kože i to pse podsjeća na životinje. Psi jedu životinje. Oni su grabežljivci. Drveno pokućstvo je slično, osobito štencima. Kada psi u parku žvaču granu, ljudi se ne žale. Životinja ne vidi razliku između dozvoljenog komada drva i onog zabranjenog.
Umjesto stvari koje su nam vrijedne, treba im ponuditi alterativu
Pse treba trenirati da izbjegavaju stvari koje ljudima predstavljaju vrijednost i mora im se ponuditi alternativa, savjetuje Tennant. Napominje da psi ne moraju automatski prihvatiti alternativu. Ljudi kupuju psima igračke i misle da je problem riješen. Ali nije. Igračka ima miris plastike, a to baš i nije neki miris drag psima. Cipele mirišu na ljude što im je fantastično i psi ga obožavaju.
Na ljudima je da nauče pse kako sa cipela prijeći na igračku lišenu zamamnih mirisa. Jedan od načina je igra otimanja igračke da im se pojača želja za njome. Bacanje igračaka je dobar način da im one postanu privlačne. Psi su posesivni, takva im je priroda. Trenutak u kojem im oduzimate neku stvar i bacate je, tjera ih da počnu za njom trčati, isto kao ako se pojavi drugi pas.
Treba im odmah reći da nešto ne smiju
Psi najviše vole mekane igračke. To vlasnicima nije najmilije jer ih vrlo često brzo raščupaju i unište pa treba kupiti novu. Štogod psi žvakali odmah ih treba disciplinirati. Ako na njih vičete nakon što je akcija završila, nema koristi i nećete tako korigirati buduće ponašanje.
“Psi žive u trenutku”, kaže Tennant. “Vičete li na njih pola sata nakon što su nešto uništili, jedino što će zaključiti je da ste koji puta šašavi.” To je tako i ako se pas drži kao da je kriv dok na njega podižete glas. Najgori nesporazum je kada ljudi misle da psi mogu razumjeti posljedice svojih radnji. Izgled krivca zbunjuje vlasnike ali on je prisutan jer pas ne voli da se na njega viče.