Zašto se rezultati turizma ne odražavaju na kompletnu ekonomiju ili, banalno, zašto cijela Slavonija ne radi za turizam
Evo zašto je prirodno i neizbježno da turizam bude uvjerljivo glavni sektor hrvatske ekonomije, i zašto ga i dalje treba jačati
I u subotu smo, kao i svake godine u visokoj sezoni, na televizijskim vijestima mogli gledati kilometarske kolone prema moru i prema Zagrebu. Ljudi su čekali u redovima od tri do osam kilometara. Da hrvatske Vlade nisu ulagale enorman novac u autoceste, koje, doista, spadaju među najbolje u Europi, do mora se naprosto ne bi moglo doći, pa hrvatski turizam ne bi, iz godine u godinu, obarao nove financijske rekorde.
Stoga dug za autoceste zaista ima smisla, koliko god da opterećuje državni proračun, jer bez tih autocesta najvažniji hrvatski gospodarski segment ne bi mogao funkcionirati. Hrvatska je, definitivno, automobilska, a ne avionska destinacija (neovisno od toga što i aerodromi iz godine u godinu ruše rekorde).
Lokalne zajednice na moru stoje bolje
Strateške prednosti hrvatskog turističkog booma prilično su očigledne.
Većina lokalnih zajednica na moru, bilo kroz sivu, bilo kroz legalnu ekonomiju, materijalno stoji znatno bolje nego prije desetak godina.
Iz Istre, s Lošinja i s Paga, iz Splita i Dubrovnika, nema masovnog egzodusa za Njemačku i Irsku, nego se, naprotiv, stalno traži dodatna radna snaga.
Ozbiljni lokalni proizvođači vina i hrane nemaju problema s plasmanima svojih proizvoda, nego je tih proizvoda, naprotiv, premalo.
Primjerice, jedna renomirana istarska poljoprivredna obitelj nedavno je preuzela koncesiju na 180 hektara zemlje za proizvodnju visokokvalitetnih žitarica. Jedna hotelska tvrtka bazirana na five star objektima želi unaprijed otkupiti cijelu njihovu žetvu.
Na Pagu tri posto turista može spavati u hotelima
Posebno je važno, za kompletnu hrvatsku ekonomiju, da bi turizam morao rasti još barem pet ili šest godina. Naime, u našoj je strukturi turističkog smještaja i dalje uvjerljivo premalo hotela (moralo bi ih biti minimalno pedeset posto), a osobito premalo onih luksuznih.
Na Pagu, primjerice, tek tri posto gostiju može spavati u hotelima, jer hotela, Zrču usprkos, ondje naprosto nema! Nadalje, u Hrvatsku još nisu ušli zaista veliki svjetski hotelski brendovi; Four Seasons na Hvaru mogao bi biti prvi.
A kada dođu takvi, uistinu prestižni brendovi (poput St. Regisa, Peninsule, Sofitela, Sheraton Luxury Collectiona, Ritz Carltona, ali i W-a, i sličnih), s njima će doći veći broj gostiju zaista ozbiljne kupovne moći, koji će opet utjecati na rast broja visokopozicioniranih restorana, pa na shopping, pa na sve moguće usluge, koje su potrebne zahtjevnim gostima, pa na IT industriju, koja će morati osmišljavati moderna rješenja za masovni luksuzni turizam.
Zašto nam se turizam nije šire odrazio na ekonomiju
No, strateško je pitanje zašto hrvatski turizam ne djeluje kao multiplikator na cijelu hrvatsku ekonomiju. Banalno rečeno, kao što se često ponavlja na tv dnevnicima, zašto cijela Slavonija ne proizvodi za turističku industriju? Kad bi cijela Slavonija uistinu hranila hrvatski turizam, broj stanovnika grada Osijeka ne bi se zadnjih godina smanjio za trećinu (kao što su nam zgroženo rekli čelnici jedne velike slavonske vinarije).
Odgovor na to pitanje podjednako je kompliciran, koliko je i samo pitanje banalno i očigledno. Prvo, niti jedna hrvatska Vlada nije razumjela multiplikatorski potencijal turizma, niti prepoznaje alate kojima bi realizirala taj potencijal.
Niti jedna hrvatska Vlada nije ni pokušala tretirati proizvodnju hrane i vina kao neizostavni, strateški, identitetski dio hrvatskog turističkog proizvoda, pa stoga Hrvatska nije mogla postati gastro destinacija, niti je prepoznata kao vinska destinacija (što nam ostavlja puno prostora za stvarni napredak).
Ne postoje ozbiljne udruge proizvođača hrane
Drugo, samo tržište smrznutog voća, krumpira i povrća vrijedi više od 300 milijuna kuna. Većina proizvoda za to tržište dolazi iz uvoza, jer je tako jednostavnije i trgovcima i hotelijerima, i ugostiteljima. Treće, u Hrvatskoj ne postoje ozbiljne udruge proizvođača hrane, koje bi poticale kvalitetu: hrvatske udruge proizvođača hrane najčešće funkcioniraju kao lobistička društva koja se bore za državni novac.
Četvrto, sama potražnja za masovno proizvedenom domaćom hranom varira od hotelske kuće do hotelske kuće; neke se ograničavaju na male količine vrlo lokalnih proizvoda, dok članovi uprava nekih drugih five star orijentiranih tvrtki tijekom zime obilaze Slavoniju, Baranju i Zagoru, pa otkupljuju sve vrijedne proizvode lokalnih OPG-a, što se svejedno čini tek kap u moru, u odnosu na potrebe.
Imamo vremena još šest do sedam godina
Dok se u Hrvatskoj ne uspostavi ozbiljna, profitabilna, masovna proizvodnja i prerada kvalitetne hrane, turistička industrija zavist će o uvozu. Naravno, sama turistička industrija morala bi stimulirati prehrambenu industriju (koja je, zbog pada Agrokora, u iznimno ugroženom položaju).
Peto, Hrvatskoj nedostaje znanje za daljnji kvalitativni razvoj turizma i za njegovo pretvaranje u efikasni multiplikator hrvatske ekonomije. Nedostatak tog znanja vidi se u svim mogućim aspektima funkcioniranja našeg turizma: od već notornog nedostatka konobara i kuhara, do puno ozbiljnijeg nedostatka menadžmenta s vizijom i sposobnostima pretvaranja sadašnje, generičke turističke ponude, u visoko specifičnu turističku ponudu, koja, onda podrazumijeva i oslanjanje na golemi postotak domaćih, specifičnih proizvoda.
Onoga trenutka, kad će se hrvatska turistička industrija u najvećem dijelu oslanjati na domaće proizvode, i kad se iseljavanje Slavonije zaustavi razvojem kvalitetne prehrambene industrije u Slavoniji, dugovi za autoceste bit će, zapravo, strateški isplaćeni. A Hrvatska će postati zaista ozbiljna i uspješna turistička zemlja. Za taj rezultat imamo još šest do sedam godina vremena, kroz uglavnom zajamčeni rast (osim ako ne dođe do niza težih sigurnosnih incidenata).