Nekad je nužno odabrati stranu

Zašto smatram da je vanjska politika predsjednice pogubna za naš položaj u EU i hrvatske nacionalne interese

Razgovarali smo sa zastupnikom u EU parlamentu Ivanom Jakovčićem

FOTO: PIXSELL

Bilo je pitanje vremena kad će javno eruptirati sukob između predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića oko vanjsko-političke strategije Hrvatske. Otkako su postali najviši državni dužnosnici, to dvoje karijernih diplomata, počeli su zastupati potpuno oprečna vanjsko politička stajališta. Dok se predsjednica pokušava približiti Donaldu Trumpu i poljskom predsjedniku Andzreju Dudi, premijer nastoji ojačati poziciju Hrvatske u EU.

Predsjednica države gura s Dudom projekt Tri mora, za koji mnogi, a među njima je najglasniji eurozastupnik Ivan Jakovčić, drže da je štetan za interese Hrvatske. Istodobno, premijer Plenković o toj inicijativi još nije rekao niti riječi. Neočekivana najava iz vrha HDZ-a kako će ta stranka na sljedećim predsjedničkim izborima imati svog kandidata, po svemu sudeći posljednje je upozorenje Kolindi Grabar Kitarović da prestane solirati te da svoje vanjsko političke inicijative počne usklađivati sa stajalištima Vlade.

Promjena odnosa između Washingtona i Bruxellesa

Čak je i ugledni The Economist upozorio da Njemačka ne krije zabrinutost zbog poljsko-hrvatske inicijative Tri mora, za koju drži da je to još jedan američki pokušaj da izazove podjele unutar EU te da je izravno uperena protiv Berlina. Kad je 2003. na parlamentarnim izborima pobijedio HDZ Ive Sanadera, iz se Banskih dvora moglo čuti kako će se Zagreb, budući su ga u Bruxellesu maltretirali s ispunjavanjem uvjeta za ulazak u EU, okrenuti Washingtonu te uz njegovu pomoć rješavati svoje probleme. Tada su smjesta reagirali američki diplomatski predstavnici u Zagrebu koji su upozorili da nema “ili Bruxelles ili Washington” već samo “i Bruxelles i Washington”.

I tom se je načelu, dakako, tadašnji premijer Ivo Sanader morao povinovati. Danas međutim, taj princip više ne vrijedi: SAD te Njemačka i Francuska ne kriju da je na snazi je doktrina “ili Bruxelles ili Washington”, što je u hrvatskom državnom vrhu izazvalo duboke podjele. Premda se predsjednica i premijer trude pokazati kako im je stalo do balansiranih odnosa sa SAD i EU, ipak je svima jasno da je Plenkoviću na prvom mjestu jačanje odnosa s Bruxellesom, ulazak u Schengen te uvođenje eura kako Hrvatska ne bi postala drugorazredna članica EU.

Situacija na vanjskopolitičkom planu je presedan

Zastupnik u europskom parlamentu Ivan Jakovčić, bivši ministar europskih integracija, jedan od utemeljitelja IDS-a te dugogodišnji istarski župan koji je u politici od 1990., a sada je zastupnik u europskom parlamentu, smatra da je takva situacija neviđeni presedan: “Nikad se još nije dogodilo državni vrh zastupa dvije vanjskopolitičke strategije koje se praktički međusobno isključuju. Premijer Andrej Plenković zalaže se za usklađeni pristup ključnim državama EU, dok se predsjednica države pod američkim patronatom gura savezništvo s Višegradskom skupinom i posebice Poljskom.

Takva politika predsjednice države iz više je razloga pogubna za nacionalne interese Hrvatske. Ponajprije zato što nas udaljava od Njemačke, Francuske i Italije, dakle, ključnih država koje su jezgra EU. Istodobno, gura se pod skute Poljske čiji je režim na žestoku udaru ne samo najvažnijih država EU, nego i milijuna svojih građana koji demonstriraju širom te zemlje. Nitko, dakle, za takav režim nema nikakvih simpatija, osim naše predsjednice. Sadašnja poljska vlast duboko je antieuropska i nedemokratska, i zbog toga je tako zdušno podržava američki predsjednik Donald Trump.

Vežemo se uz krajnje kontroverzne političare

Osim toga, takva nas politika priječi da razvijamo bolju gospodarsku suradnju s Rusijom. Nisam nikakav simpatizer ruskog predsjednika Vladimira Putina jer njegov način upravljanja državom nije demokratski, ali Hrvatskoj je nužna što tješnija ekonomska suradnja sa svima pa i s tom zemljom. Zbog toga je naš interes što bolja politička i ekonomska povezanost s Njemačkom, Italijom i Francuskom, a ne s Poljskom. Pitanje je također zašto se guramo pod politički kišobran Donalda Trumpa, koji, kao i režim u Poljskoj, ne uživa nikakav kredibilitet u svijetu, a od svih američkih predsjednika ima povijesnu najmanju potporu vlastitih građana.

Dakle, vežemo se uz krajnje kontroverzne političare što, dakako, nikako ne može završiti na dobro. Nije mi jasno kako se ne vidi da Trumpu ne odgovara snažna i jedinstvena EU te da poduzima sve kako bi je rastočio i politički posve marginalizirao. SAD naprosto ne žele konkurenciju koja može ugroziti njihove interese. Zbog toga Trump koristi nedemokratski, konzervativni režim u Poljskoj kako bi inicijativom Tri mora izazvao dodatne podjele u Bruxellesu”, kaže Jakovičić.

TELEGRAM: Kako je uopće došlo do toga da, pokraj premijera Plenkovića, predsjednica u potpunosti preuzme vođenje vanjske politike u svoje ruke?

JAKOVČIĆ: I mene to iznenađuje. Očekivao sam da će vanjska politika biti Plenkovićev forte, međutim dogodilo se nešto potpuno suprotno. Nakon njegovog kontraproduktivnog izleta u Ukrajinu, Vlada je očito izgubila dah te prepustila vođenje vanjske politike predsjednici. Vjerojatno su tomu pridonijele i razmirice između premijera i donedavnog ministra vanjskih poslova Davora Stiera. No, nadam se da će premijer Plenković kroz vladine institucije uspjeti nametnuti svoju vanjskopolitičku strategiju.

TELEGRAM: Može li se uopće, zbog različitog viđenja položaja Hrvatske u Europi i svijetu, govoriti o jasnoj vanjskopolitičkoj strategiji?

JAKOVČIĆ: Hrvatska definitivno nema definiranu i prepoznatljivu vanjsku politiku, što vide i u Europi, pa me u Bruxellesu mnogi pitanju što se događa i kuda ide Hrvatska. Ako je međutim nešto jasno onda je to sve veće udaljavanje od naših prirodnih europskih saveznika. Kod predsjednice države takva je orijentacija posljedica njenog političkog i ideološkog svjetonazora koji je vrlo sličan idejama Jaroslawa Kaczynskog, glavnog ideologa sadašnjeg poljskog režima.

No, za mene je veći je problem to što ona gura tu politiku za račun onih interesnih skupina za koje je prije radila i kojima sada želi izlaziti u susret. Naprosto, stječe se dojam da je povezana i ovisna od američkih lobija kojima je u interesu oslabiti EU. Takvo ponašanje predsjednice veliko razočarenje za mene, očekivao sam od nje puno više, u najmanju ruku da će prepoznati koji su pravi nacionalni interesi Hrvatske.

TELEGRAM: Neće li takve vaše ocjene još više produbiti razlike i nepovjerenje između Pantovčaka i Banskih dvora?

JAKOVČIĆ: Ne želim dolijevati ulje na vatru, no moram sve to javno kazati jer nikada nisam šutio, ni Franji Tuđmanu, ni Ivici Račanu, ni Ivi Sanaderu… Znate, prvi put sam uočio da nešto ne valja u odnosima između predsjednice i premijera kad sam poslao otvoreno pismo Andreju Plenkoviću u kojemu sam inzistirao da mora sa slovenskim predsjednikom Vlade Mirom Cerarom razriješiti situaciju oko gužvi na graničnim prijelazima. Nakon što smo poduzeli određene korake da se stvari srede, predsjednica je odjednom napisala pismo šefovima država EU kako bi ih, navodno, upozorila na nastali problem. Ona je to međutim učinila kako bi u domaćoj javnosti stvorila dojam da radi nešto ozbiljno, premda je to bilo potpuno deplasirano. Taj se spor, naime, ne tiče nikoga osim Slovenije i Hrvatske. Ta epizoda pokazala je da nema potrebne komunikacije ni koordinacije između Pantovčaka i Banskih dvora.

TELEGRAM: Jesu li takvi narušeni odnosi naštetili poziciji Hrvatske u EU?

JAKOVČIĆ: Zbog takvih političkih razlika u državnom vrhu pozicije Hrvatske u Bruxellesu vrlo su loše. Umjesto da sve snage usredotočimo da što prije uđemo u šengensku i euro zonu, igramo na potpuno pogrešnu kartu. Hrvatskoj neće pomoći ni Trump, a još manje Andzrej Duda, koji je, uzgred rečeno, kao eurozastupnik bio jedan od najradikalnijih konzervativaca. Podupiranjem krajnje diskutabilne inicijative Tri mora, koja je isključivo u poljskom interesu, Hrvatska se udaljava od Njemačke i Francuske koje žele izgraditi novu, snažnu EU. Zaista je šteta što Hrvatska ne želi aktivno sudjelovati u tom procesu i što se sve više gura u društvo Poljske i Mađarske koje vode otvorenu antieuropsku, pa samim time i antinjemačku i antifrancusku politiku.