Zašto vladajuća desnica polovicu građana smatra neprijateljima i želi ih izbaciti iz javnog prostora
Butkovićeva izjava o Frljiću simptom je nacionalističkog doživljaja društva
Teško je proniknuti u misaoni proces ministra Olega Butkovića, ako je tog procesa uopće i bilo, koji ga je naveo da na skupštini riječkog HDZ-a izjavi kako su primili najvažniju vijest o tome da Oliver Frljić odlazi, poprativši to zaključkom kako je to dobro jer Frljić nije koristan za Hrvatsku. Iako je hrvatska javnost već poodavno oguglala na ovakve iskaze vodećih hadezeovaca, ovaj Butkovićev iskaz ne može biti preskočen zbog dva razloga.
S jedne strane, kontekst u kojem se nalaze hrvatsko društvo i kultura, posebno imajući u vidu sve vrste nasilja kojima je Oliver Frljić bio izložen u posljednje vrijeme, upućuje na to da bi odgovorni ljudi trebali raditi upravo suprotno od onoga što je izjavio Butković.
Kako se oblikuje društvo i država
No čak i kad tog konteksta ne bi bilo, spremnost da se donose sudovi o stvarima o kojima se ništa ne zna, postavljanje u ulogu arbitra i ekskluzivnog procjenitelja o učincima nečijeg rada i likovanje nad činjenicom da netko odlazi s radnog mjesta na kojem je bio uspješan po svim parametrima, svjedoče o potpunom pomanjkanju kriterija te odgovornosti prema javnosti i društvu u cjelini.
Kad se to još radi s pozicija vlasti, teško je ne uočiti ekskluzivitet koji Butkovićeva politička grupacija polaže na oblikovanje društva i države. Ničim utemeljeno uvjerenje da jedino oni imaju pravo tumačiti što bi to bilo dobro za Hrvatsku, iz čega slijedi da su jedino njihovi zaključci pravovaljani, predstavlja sukus totalitarističkog pogleda na svijet. Onog istog od kojeg navodno bježe.
Profesionalno i intelektualno iskustvo
Vratimo li se pak na konkretan slučaj i osobe, ne postoji nijedan uvjerljiv razlog po kojem bi Oleg Butković mogao bolje promišljati što je bolje za Hrvatsku od Olivera Frljića. Za razliku od Butkovića, koji je tek jedan u nizu hadezeovih ministara i općinskih načelnika, Oliver Frljić je ozbiljan, nagrađivan i uspješan umjetnik i intelektualac, kako u Hrvatskoj, tako i na cijelom postjugoslavenskom te europskom prostoru.
Uvažimo li navedene činjenice, postat će nam jasno kako Frljićevo profesionalno i intelektualno iskustvo širinom daleko nadmašuje uskogrudne Butkovićeve poglede. To konkretno znači da bi u bilo kojem ozbiljnom razgovoru i promišljanju Frljić znatno bolje mogao zaključiti što je bolje za Hrvatsku od Butkovića. No ovdje zapravo o svemu tome nije uopće riječ.
Specifična vrsta samouvjerenosti
Ovakva Butkovićeva izjava iskazuje se samo kao simptom nacionalističkog doživljaja društva, po kojem vladajuća desnica gotovo polovicu građana ove zemlje, koji ne dijele njihov svjetonazor, podrijetlo i poglede, smatra za neprijatelje koje je potrebno izbaciti iz medija, kazališta, sveučilišta i uopće iz javnog prostora.
Samo je time moguće objasniti takvu vrstu samouvjerenosti po kojoj čovjek koji se praktično nije ostvario izvan granica svoje županije i koji k tome dolazi iz posve druge struke, smatra primjerenim osvrtati se s visoka na čovjeka koji je međunarodno relevantan. Ovo o čemu govorimo će, uostalom, u budućnosti biti nesporna činjenica, jer će povijest Frljića pamtiti kao ozbiljnog umjetnika, dok će aktualni ministar biti eventualno zabilježen kao jedan od onih koji se obračunavao s njim.
Tiha međunarodna izolacija
Na kraju krajeva, već i sama činjenica da ima potrebu govoriti o njemu upućuje na to da je Butković, makar i podsvjesno, duboko svjestan ovoga o čemu govorimo. Kad na kraju rezimiramo cijeli slučaj, doći ćemo i do te famozne koristi za Hrvatsku, koju ministar upotrebljava kao mjernu jedinicu vrijednosti nečijeg rada.
Izjaviti, naime, tako nešto u trenutku dok se zemlja upravo zbog napada na manjine, medije, istaknute pojedince i antifašističku baštinu zemlje nalazi u tihoj međunarodnoj izolaciji i pod diskretnim pritiskom europskih i američkih diplomata, predstavlja sukus potpunog nerazumijevanja toga što bi bilo korisno za Hrvatsku, ili pak svjesnu ignoranciju te činjenice. Treće opcije nema.
Drugim riječima, uvažavajući trenutak u kojem se zemlja nalazi, teško je zamisliti nešto kontraproduktivnije za Hrvatsku od Frljićeva odlaska s mjesta intendanta ili iz zemlje. Navodimo ovo iz razloga jer je demokratska Europa odavno osvijestila kakav je karakter zemlje i vlasti koja tjera vlastite cijenjene umjetnike i nad tim u konačnici likuje.