Zastrašujuća priča o studentici koja je prvo sve najavila kolegama, a potom brutalno ubila svog dečka
Sada je o ovom nikad sasvim razjašnjenom slučaju snimljen film
1999. godine studentica prava Anu Singh osuđena je na zatvorsku kaznu zbog ubojstva svog dečka Joea Cinquea. Anu mu je, u domu koji su dijelili u Canberri, prvo dala tablete Rohypnol kako bi ga uspavala, a potom mu, jednu za drugom, ubrizgavala injekcije u kojima je bio heroin.
U jednom od rijetkih intervjua koje je dala nakon što je proglašena krivom za ubojstvo, Anu Singh se požalila kako tvorci novog filma o misterioznom zločinu koje je počinila nikad nisu odgovorili na njene pokušaje da ih kontaktira. Međutim, Sotiris Dounoukos, redatelj filma Joe Cinque’s Consolation, čija se premijera očekuje za dva tjedna, za Vice je demantirao Anuine navode.”To je samo još jedna laž, jedna poluistina, jedan misterij za dodati na hrpu koja se samo gomilala otkako je Joe ubijen.”
Najavila kolegama kako će ubiti dečka
Ako je vjerovati navodima spisateljice Helen Garner, koja je pratila sve događaje vezane za Anuino suđenje, a onda o tome napisala i knjigu, 25-godišnja studentica prava je zapravo bila velika narcisoidna manipulatorica. Anu je jedne večeri pozvala svoje kolege na večeru kako bi svima, osim Joeu, rekla svoj plan o tome da se namjerava ubiti, ali i ‘odvesti Joea sa sobom’.
Maltretirala je svoje goste da o tome nikome ne govore ni riječi, tražila ih da joj posuđuju novac i prodaju heroin kako bi mogla napraviti što je namjeravala. Obzirom da joj prvi put to nije uspjelo, Anu je drugi dan ponovila isto: večera s kolegama, najava kako će ubiti Joea, a onda i sam čin.
Gotovo dva desetljeća kasnije, kada je svijest o mentalnom zdravlju čovjeka na znatno višim razinama, film redatelja Sotirisa Dounoukosa o Anuinom slučaju donosi nešto drukčiji pogled na cijeli slučaj. Postavlja se pitanje “Zašto nitko nije ništa napravio da zaustavi ovu mladu ženu koja je očito proživljavala neku vrstu mentalnog sloma?”
To nitko nije očekivao
Dounoukos je zapravo išao na fakultet s Anu Singh. “Bio sam na istoj godini pravnog fakulteta na Australskom nacionalnom sveučilištu s Anu Singh i mnogima drugima koje Helen Garner spominje u svom izvještaju o tome što se dogodilo.” Kaže da mu je cijela priča jako čudna, nezamisliva. “Ne možete da se ne zapitate: Kako se to moglo dogoditi? Čak i ako znate da su neki pojedinci nešto drukčiji, ovdje se radi o nečijem ubojstvu.”
U filmu, koji će svjetlo dana ugledati 13. listopada, Anuini gosti za večerom nisu samo svjedoci koji su došli na suđenje, svaki od njih je razvijen karakter, oni su prikazani kao ljudska bića koja nisu reagirala onako kako bi trebali, nisu spriječili ubojstvo. “Pitam Dounoukosa”, priča novinarka Vicea, “što bi napravio da je tog kobnog dana, kada su Anu i njena prijateljica Madhavi Rao, vozili okolo tražeći goste za svoju bizarnu večeru.”
Efekt promatrača
“Mislim da je jedan od talenata Anu i Madhavi bio sposobnost da odaberu ljude koje su, u manjoj ili većoj mjeri, mogle kontrolirati”, odgovorio je Dounoukos, dodajući da su cure ‘pokupile’ one učenike koji su bili iz nekih drugih područja Australije ili inozemstva, koje nisu imale neke veze u Camberri.
Tzv. efekt promatrača odigrao je veliku ulogu u slučaju ubojstva Joea Cinquea. To je zapravo fenomen u socijalnoj psihologiji prema kojem što više ljudi svjedoči događaju u kojem netko treba pomoć, to je manja vjerojatnost da će netko toj osobi i pomoći. Dounoukos objašnjava da se film bavi i tom problematikom, razlikom između uloge promatrača i svjedoka. “I opasnošću kada ljudi ostaju promatrači i ne žele se uključiti u događaje”, dodaje.
“Ovi ljudi su htjeli ići na te večere i sebe su uvjerili kako ih se ne tiče ono što se događa. A ta spoznaja, da ima publiku, za Anu je bio dodatni podstrek. Za osobu koja je narcis, publika je poput zraka koji diše”, pojašnjava.
Tvrdila da ju je Joe otrovao
No, film ne daje odgovor na jedno bitno pitanje; bi li Anu učinila sve ovo u slučaju da nije bilo publike? Mlada studentica prava sebe je prethodno uvjerila da ju je Joe, koji je bio pun ljubavi prema njoj, otrovao lijekom protiv kašlja. Živjela je u iluziji da je zaražena rijetkom bolesti koja joj jede mišiće. Ljudima je rekla da mora ubiti Joea kako bi ga kaznila za to. Drugi pak sugeriraju da je Joe zapravo htio ostaviti Anu i da je to bilo ono što ju je nagnalo da ga ubije.
Je li ona imala živčani slom ili je točno znala što radi? I Garner i Dounoukos podsjećaju na Anuin poziv Hitnoj pomoći. Zvala je radi Joea, oko podneva 26. listopada 1997. dan nakon drugog pokušaja ubojstva. “Mogu li dobiti hitnu pomoć, molim vas? Ovdje je osoba koja je potencijalno predozirana heroinom?”
“Potencijalno predozirana?” čuje se glas operatera s druge linije. “Pa, on je povraćao krv. Je li to loš znak?” pitala je potom Anu.
Čudan poziv u pomoć
Sudeći po tome, Anu Singh je provela jutro i dobar dio noći gledajući u Joea Cinque kako se muči i umire. Stajala je pored njegova kreveta dok se njegovo disanje usporavalo i njegove usne postajale plave. Iz hitne su 20 minuta od Anu pokušavali doznati gdje stanuje kako bi intervenirali. Čudno i nevjerojatno. Cijeli njen slučaj može se opisao kao kombinacija kaosa i proračunatosti.
Anu je prvobitno bila optužena za ubojstvo, no na kraju je proglašena krivom za ubojstvo iz nehata. Vještaci su na njenom suđenju utvrdili da se radi o osobi s graničnim poremećajem osobnosti pa se radilo o smanjenoj odgovornosti. Za smrt Joea Cinque odslužila je tek 4 godine, osuđena je na deset. U zatvoru je doktorirala, i objavila knjigu s tezama o ženskom nasilnom kriminalu. Obitelj Joea Cinque joj nije nikada oprostila za ono što je učinila njihovom sinu.
Bolesna želja za kontrolom
Spisateljica Helen Garner koja je pratila suđenje 1999. i pet godina nakon slučaja bila je zbunjena. “Ne razumijem zašto je to napravila”, rekla je 2004. Sama Anu Singh, razmišljajući o zločinu koji je počinila prije 20 godina, kaže: “Ne razumijem ni ja. Bila sam mentalno bolesna, još se uvijek pokušavam uhvatiti u koštac s tim”, rekla je u intervjuu za australski News. “Ne znam, ne postoji racionalno objašnjenje.”
I Sotiris Dounoukos, koji je cijeli slučaj detaljno proučio dok je radio na filmu, kaže da ne može dokučiti zašto je njegova bivša kolegica to napravila i zašto je nitko nije zaustavio. No, i nakon svega, kaže, primjećuje Anuinu bolesnu želju za kontrolom. Kaže kako je blokirala svaki pokušaj da pri nastajanju filma, dođu do dokaza sa suđenja. “Ona nije htjela dopustiti pristup nikakvih dokazima. Nije htjela ni sudjelovati u pisanju knjige, iako ju je Helen Garner mnogo puta pokušala nagovoriti na intervju. Nije htjela tijekom suđenja ni govoriti kao svjedok. U svim tim kritičnim trenucima, ona je samo šutjela.”
“Obzirom da nije bilo moguće dobiti Joeovo viđenje svega, u filmu smo htjeli izbjeći njenu priču o tim nesretnim događajima iz 1997. Ona je imala vremena razmišljati o svemu. Ali ovo nije film o njenom razmišljanju o tom razdoblju, nas je zanimalo ono što je ona učinila”, zaključuje Dounoukos.