Završio je maratonski summit EU. Ovo su najveći dobitnici i gubitnici
EK bi prvi puta trebala voditi žena, a ključne funkcije opet su u rukama zapadne Europe
Čelnici zemalja članica Europske unije nominirali su u utorak njemačku ministricu obrane Ursulu von der Leyen za novu predsjednicu Europske komisije. Belgijski premijer Charles Michel bit će na čelu Europskog vijeća, Christine Lagarde vodit će Europsku središnju banku, dok će španjolski ministar vanjskih poslova Josep Borrell preuzeti dužnost visokog predstavnika za vanjsku politiku.
Ako Europski parlament potvrdi dogovor koji su, nakon tri dana pregovora, u Bruxellesu postigli premijeri i predsjednici država članica, Ursula von der Leyen bit će prva žena na čelu Europske komisije.
Mukotrpni pregovori, vođeni iza zatvorenih vrata, rezultirali su – očekivano – kompromisom, u kojem ipak ima onih koji su puno više izgubili, nego dobili. Evo tko su zasad pobjednici i gubitnici maratonskog summita u Bruxellesu.
DOBITNICI
1. Ursula van der Leyen
Ime njemačke ministrice obrane počeli su još tijekom vikenda spominjati dobro upućeni europski mediji, kao jedan od rezervnih prijedloga ako ostale kombinacije padnu u vodu. Njezina nominacija ipak je poprilično iznenađenje koje dodatno potcrtava koliko je ovoga puta bilo teško postići kompromis.
Da bi naslijedila Jean-Claude Junckera na dužnosti predsjednice Komisije, mora je još potvrditi Europski parlament. Prema prvim reakcijama iz Strasbourga, čini se da bi među zastupnicima moglo biti dosta otpora. Zastupnicima će najviše zasmetati što von der Leyen nije bila tzv. Spitzenkandidat – nije sudjelovala u predizbornoj kampanji kao vodeći kandidat nijedne političke grupacije (točnije, pučana jer je članica CDU-a).
2. Angela Merkel
Njemačku kancelarku moglo bi se svrstati i među gubitnike s obzirom da tzv. plan iz Osake (načelni dogovor oko podjele ključnih dužnosti koji je osmišljen na marginama summita G20), za koji se ona zalagala, ne samo da nije prošao, nego je izazvao i pobunu unutar njezine Europske pučke stranke. Nije pošao niti vodeći kandidat EPP-a Manfred Weber za šefa Komisije.
Pa ipak, Merkel može biti zadovoljna jer je za predsjednicu Komisije nominirana njezina bliska suradnica, članica CDU-a, žena koja je ušla još u njezin prvi kabinet 2005. godine i jedina je od ministara opstala kroz sve vlade pod vodstvom Angele Merkel.
Iako je Njemačka bila suzdržana prilikom glasovanja o nominaciji, razlog za to nije protivljenje kancelarke, nego činjenica da Ursulom van der Leyen nisu zadovoljni koalicijski partneri iz SPD-a. U koalicijskom sporazumu utvrđeno je da vlada mora biti suzdržana, ako se jedna od stranaka u koaliciji protivi nekoj odluci. Unatoč tome, Njemačka je dobila ključnu funkciju u europskim institucijama.
3. Europska pučka stranka
EPP je relativni pobjednik europskih izbora, u Europskom parlamentu imaju najveći broj mandata. Imali su i svog kandidata za šefa Komisije, Manfreda Webera, koji, međutim, nije prošao. Možda bi ih to moglo kvalificirati za gubitnike, ali u politici je bitna pragmatičnost – a EPP je ipak osigurao da ključna dužnost u EU institucijama (ako to, naravno, parlament potvrdi) ostane u njihovim rukama.
To je posebno bitan rezultat za pučane budući da je još jutros izgledalo da bi im tu poziciju pred nosom mogao uzeti kandidat političkih protivnika, europskih socijalista. Pučani, podsjetimo, drže u rukama ključeve Komisije u kontinuitetu od 2004. godine.
4. Viktor Orban i društvo
Mađarski premijer Orban i njegovi kolege iz drugih država srednje i istočne Europe uložili su silan napor zadnjih dana da iz igre izbace Spitzenkandidata europskih socijalista Fransa Timmermansa. Činilo se da Mađarskoj, Poljskoj, Češkoj… baš ništa drugo na netom završenom summitu nije bitno – samo da Timmermans ne postane predsjednik Komisije.
Ne sviđaju im se njegovi stavovi o migraciji, no lako je zaključiti da im se prije svega zamjerio jer je zadnjih godina vodio okršaje Bruxellesa s Mađarskom i Poljskom zbog vladavine prava. Bivši predsjednik EU parlamenta i istaknuti njemački socijaldemokrat Martin Schulz ovakav je ishod summita već proglasio pobjedom “Orbana i kompanije”.
5. Emmanuel Macron
Francuski predsjednik dobio je, manje-više, sve što je htio (barem sve o čemu je javno govorio): Manfred Weber nije prošao kao kandidat za dužnost šefa Komisije, a sam sustav Spitzenkandidata, toliko mrzak Macronu, zasad je pokopan.
Macron je od samog početka tvrdio da Europsko vijeće (dakle, premijeri i predsjednici) ne mogu po automatizmu prihvatiti da moraju nominirati jednog od vodećih kandidata, pa je tu došao na svoje. Jednako tako, bio je među žešćim kritičarima Webera, makar ne uvijek otvoreno, kojemu je, među ostalim, spočitavao nedostatak političkog iskustva na visokim izvršnim funkcijama.
GUBITNICI
1. Manfred Weber
Ne može se stvarno reći da se bavarski političar, član CSU-a nije svojski trudio. Obilazio je zemlje članice, sastajao se s ljudima, održavao i predizborne skupove (jedan, recimo, u zagrebačkoj Ciboni) – kao u pravoj predizbornoj kampanji, kao da dužnost predsjednika Komisije doista može osvojiti na europskim izborima.
Spitzenkandidat EPP-a od početka je bio izložen kritikama – zbog, primjerice, gore spomenutog nedostatka iskustva na izvršnoj, ministarskoj ili premijerskoj dužnosti – ali se i dalje nije dao. Čak niti nakon EU izbora i prvog EU summita kad je već bilo sasvim jasno da nema podršku u Europskom vijeću. Na kraju je i formalno priznao poraz. Ali tek danas poslijepodne, kao da se do zadnjeg trenutka nadao preokretu.
2. Frans Timmermans
Nizozemski političar, koji je u Junckerovoj komisiji bio desna ruka predsjedniku, u početku uopće nije bio kandidat koji obećava – ne zbog toga što bi mu nedostajalo kvaliteta, dapače. Nego, jednostavno se činilo da će grupacija koja ga je nominirala za Spitzenkandidata (europski socijalisti) toliko loše proći na EU izborima, da Timmermans neće doći u priliku niti razmišljati o top poziciji.
No, karte su se posložile drugačije, na izborima socijalisti nisu baš propali (Timmermansova laburistička stranka čak je, na opće iznenađenje, i pobijedila u Nizozemskoj) i odjednom je pozicija šefa Komisije bila nadohvat ruke. Kad su se još zadnjih dana pojavile spekulacije da bi Timmermansovo imenovanje moglo biti dio kompromisnog paketa iza kojeg stoje velike članice, činilo se da ima sve razloge za zadovoljstvo. Na kraju ipak nije uspio – a utješna mu je nagrada što bi trebao (ponovno) postati prvi potpredsjednik Komisije.
3. Koncept Spitzenkandidata
Prije pet godina, Jean-Claude Juncker natjecao se na europskim izborima kao vodeći kandidat pučana, pučani su osvojili najviše mandata u EU parlamentu i eto – Juncker je postao šef Komisije. To je, u suštini, model Spitzenkandidata, osmišljen kako bi se potaknuo interes birača za EU izbore.
Ovoga puta rezultati izbora zakomplicirali su postizborne dogovore i kombinatoriku pa je koncept “vodećeg kandidata” pao kao prva žrtva. Predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk i na završnoj je pressici ponovio da je od početka bilo jasno da se EV ne osjeća obvezanim tim modelom niti je to pravna obveza. “Ali mislim da je finalni rezultat pokazatelj da smo željeti pokazati poštovanje i za ljude i za mehanizam”, kazao je.
Među eurozastupnicima sigurno ima dosta onih koji će biti poprilično bijesni što je koncept, za koji se EU parlament snažno zalagao (jer povećava njegove ovlasti, na račun premijera), barem za sada – mrtav.
4. Zemljopisna ravnoteža
Iza ove fraze krije se ideja da bi ključne pozicije u EU institucijama trebalo podijeliti tako da budu (barem približno) dobro zastupljene članice iz svih dijelova EU-a – a to prije svega znači istočne i srednje Europe. I, kako je to ispalo?
Komisija ide Njemačkoj, Vijeće Belgiji, središnja banka Francuskoj, vanjski poslovi Španjolskoj. Takozvane nove Europe, država koje su se priključile EU u zadnjih 15-ak godina, nema nigdje. Sve su ključne pozicije opet ostale u rukama zapadnoeuropskih zemalja.
Tusk je to pokušao ublažiti i opravdati tvrdeći da je još uvijek moguće da će Europski parlament za svog predsjednika izabrati osobu iz istočne ili srednje Europe. “Nadam se, ali nije na nama da odlučimo o tome”, kazao je Tusk.
5. Italija
Možda ne bismo trebali izdvajati nijednu zemlju pojedinačno, no slučaj Italije – jedne od utemeljiteljice EU-a i trećeg po veličini gospodarstva eurozone – doista je specifičan. U posljednjem mandatu europskih institucija, Italija je, stjecajem okolnosti, imala “svoje” ljude na čak tri visoke pozicije – u Europskoj središnjoj banci, na mjestu visoke povjerenice za vanjsku politiku i na čelu Europskog parlamenta.
Nakon što je složena nova kadrovska križaljka, talijanskih dužnosnika više nema nigdje. Populističke stranke koje vode vladu u Rimu nisu članice nijedne od vodećih europskih grupacija (pučani, socijalisti, liberali) koje su među sobom podijelile ključne funkcije. Tako je Italija, pod vodstvom euroskeptičnih snaga (barem kad je u pitanju jači partner u koaliciji), ostala kratkih rukava.