Zbog svega što se događa zadnjih tjedana, pričali smo s Biljanom Borzan o sigurnosti hrane kod nas
Borzan je izvjestiteljica EU parlamenta za pitanja hrane
Čak 20 posto hrane proizvedene u Europskoj uniji baci se ili ne iskoristi. To znači da svaki peti kilogram mesa, voća, sira…, svaka peta litra mlijeka ili ulja…, svaka peta štruca kruha, svaki peti kilogram mrkve, graha ili kupusa… završi na smetištu. Godišnje, to uzrokuje štetu od fantastičnih 143 milijarde eura! U isto vrijeme, čak 55 milijuna Europljana ne može si priuštiti kvalitetan obrok barem svaki drugi dan.
”Takva situacija nemoralna je i neodrživa”, upozorila je hrvatska europarlamentarka Biljana Borzan, izvjestiteljica Europskog parlamenta za pitanja bacanja i sigurnosti hrane na nedavnom stručnom skupu o toj temi. Glavno pitanje na koje se pokušalo odgovoriti bilo je kako smanjiti bacanje i povećati sigurnost hrane u EU.
Zemlje sa slabijom kvalitetom kontrole
S obzirom na velike količine zdravstveno neispravne ili zaražene uvozne hrane otkrivene posljednjih tjedana u Hrvatskoj, europarlamentarku Borzan pitamo da li dio takve hrane koju bi trebalo baciti – zbog isteka roka, loše kvalitete i slično – završava na tržištima zemalja sa slabijom kvalitetom kontrole hrane.
BILJANA BORZAN: EU donosi propise o sigurnosti hrane, a države članice su zadužene za njihovo provođenje. Hrana se u državama članicama trenutno kontrolira temeljem zdravstvenog kriterija. Dakle, ako je sigurna za jelo, nema osnove da joj se zabrani pristup tržištu. Postoje iznimke poput organske hrane koja mora biti uzgojena po posebnim pravilima da bi zadovoljile kvalitativne kriterije, no zdravstvena ispravnost je osnova europskih propisa.
TELEGRAM: Kako stoji Hrvatska kad je u pitanju bacanje hrane? Gdje smo na ljestvici EU?
BILJANA BORZAN: Procjena je da godišnje u EU na otpadu završi oko 88 milijuna tona hrane, a u Hrvatskoj 400 tisuća tona. Računa se da godišnja šteta iznosi 143 milijarde eura, od čega na domaćinstva otpada 98 milijardi eura. Po stanovniku EU to iznosi oko 200 eura, a na obitelj od pet članova 1000 eura godišnje. Gledajući podatke po državama članicama naša zemlja spada u trećinu najboljih.
TELEGRAM: Tko je rekorder u Uniji, a tko baca najmanje hrane?
BILJANA BORZAN: Prema istraživanju provedenom 2013. najviše, po glavi stanovnika, bace Nizozemci – čak 541 kilogram. Nakon njih slijede Belgijanci, Ciprani i Estonci. S druge strane, najmanje hrane, 72 kilograma po stanovniku, baci se u susjednoj Sloveniji. U društvu odlikaša su također Rumunjska, Bugarska, Malta i Češka. Hrvatska tada nije bila obuhvaćena istraživanjem jer nije bila članica EU, no kombiniranjem podataka iz drugih istraživanja dođe se do brojke od devedesetak kilograma po stanovniku.
Moram naglasiti činjenicu da EU trenutno nema opće prihvaćen način mjerenja bacanja hrane i da su sve brojke procjene iz raznih neovisnih istraživanja. Jedinstvena definicija bacanja hrane i metodologija mjerenja na razini Unije su jedan od prioriteta na koje će ukazivati moj izvještaj.
TELEGRAM: Čak 53 posto od ukupne količine hrane koja se baca je iz kućanstava. Zašto se baca toliko hrane, s obzirom na to da hrana nije jeftina?
BILJANA BORZAN: Generacija naših baka i djedova bi se vjerojatno zgražala, zar ne? Istraživanja pokazuju da se, primjerice, u Italiji bacanje hrane prepolovilo kada je ekonomska kriza bila na vrhuncu. Dakle, kupovna moć definitivno ima utjecaj na tu pojavu. Nadalje, nerazumijevanje roka trajanja hrane značajno pridonosi bacanju hrane u domaćinstvima. Prema Eurobarometru manje od polovice građana razlikuje oznake datuma ”upotrijebiti do” i ”najbolje upotrijebiti do”. Loše planiranje dnevnih i tjednih potreba također utječe na bacanje. I ja se zaletim pa kupim na akcijama tipa ”plati dva, uzmi tri”, iako mi realno ne treba toliko tih namirnica.
TELEGRAM: Što biste savjetovali?
BILJANA BORZAN: Kada iz hladnjaka bacamo nepojedenu hranu, doslovno bacamo novac. Kako bi to izbjegli planirajte koliko hrane vam treba kad kupujete i provjeravajte datume hrane koju imate. Novu hranu stavljajte na zadnji dio polica u frižideru, stariju naprijed. Poštujte upute proizvođača za skladištenje hrane jer će tako dulje trajati.
TELEGRAM: Što se može učiniti da se smanji količina hrane koja završi na smetištima?
BILJANA BORZAN: Odgovor je kompleksan jer se to događa na više razina. Poljoprivrednici ne mogu prodati, pa plodove zaoravaju ili puste da trunu. Prerađivači koriste samo dio sirovine, a ostatak bace. Trgovci ne uspiju prodati robu, a komplicirano im je donirati, pa bace. Građani loše planiraju kupnju namirnica pa im se višak pokvari. U svakom od tih stadija potrebno je pokušati ili spriječiti bacanje ili hranu usmjeriti u donacije, životinjsku ishranu, kompostiranje, proizvodnju energije, itd. Ne radi se samo o jednom zakonu kojeg treba promijeniti, već o nizu mjera i preporuka za cijeli proizvodno-prodajno-potrošački lanac.
TELEGRAM: Jesu li rokovi ”best before” istaknuti na pakiranjima prekratki i da li industrija hrane tako tjera kupce da zbog straha od pokvarene hrane bacaju i onu koja je još dobra?
BILJANA BORZAN: Ta praksa postoji i na nju ću upozoriti u svome izvještaju. Europska komisija mora ispitati stanje na tržištu kako bi se utvrdilo u kolikoj mjeri se oznake trajanja zloupotrebljavaju ili krivo koriste. Znamo za slučajeve kada su proizvođači na proizvode koji mogu nositi oznaku ”najbolje upotrijebiti do” stavljali ”upotrijebiti do”. Prva označava datum do kojeg proizvod zadržava najbolju kvalitetu, no može se konzumirati danima nakon tog datuma. Na primjer, na jogurtu bi pisalo ”upotrijebiti do 15.12.” kada je moglo stajati ”najbolje upotrijebiti do 15.12.”. Budući da nitko ne želi riskirati, nakon 15.12. ti jogurti bi završili na smeću, iako su još bili potpuno zdravi i jestivi.
TELEGRAM: Razmišlja li se da se hrana iz trgovačkih lanaca kojoj skoro istječe rok valjanosti iskoristi na način da se da onima koji si ne mogu priuštiti dovoljno hrane?
BILJANA BORZAN: Osnovni preduvjet za povećanje doniranja hrane u Hrvatskoj je napravljen ukidanjem PDV-a za vrijeme SDP-ove vlade. Donesen je i pravilnik o doniranju, no praksa pokazuje da to nije dovoljno. Doniranje se povećalo, no ne u očekivanom obujmu. To je znak da pravilnik treba doraditi, a potencijalne donatore, primatelje i korisnike educirati. U kontaktu sam s predstavnicima Mreže hrane, Crvenog križa, socijalnih samoposluga i drugih organizacija koje se bave ovim pitanjem.
Jedan od problema je logistički, dakle prijevoz, preuzimanje i skladištenje donirane hrane koje je često jako blizu roka iskoristivosti. Povlači se i pitanje odgovornosti za tu hranu, tko je odgovoran ako se dogodi kakav incident. Trgovcima se ponekad ne isplati izlagati potencijalnim tužbama. Talijani su to riješili osnivanjem tzv. banki hrane koje kao posrednik između donatora i primatelja hrane preuzimaju odgovornost za zdravstvenu ispravnost hrane koju distribuiraju.
TELEGRAM: Imate li podatak kako trgovačkim lancima uspijeva da količina bačene hrane bude ”samo” pet posto, dok se u primarnoj proizvodnji baci gotovo četiri puta više, 19 posto?
BILJANA BORZAN: Poljoprivreda i trgovina su dva vrlo različita sektora, otud i ta razlika. Jedan od razloga je što se trgovci vrlo brzo prilagode na pad potražnje jer prate koliko im koje robe ide. Ako supermarket vidi da im se, primjerice, mortadela slabije prodaje, oni će je manje i naručiti. A seljak, jednom kad je zasijao, ne može preko noći prijeći s jedne kulture na drugu. Nadalje, poljoprivredniku je, kad izgubi plasman proizvoda, teže naći novog kupca jer on uglavnom ovisi o velikim igračima. Trgovcima je, kada se nađu u situaciji da imaju viška robe, relativno lakše i donirati taj višak.
TELEGRAM: Kako uopće stati na kraj činjenici da se pored toliko gladnih na Zemlji, ogromne količine hrane bacaju?
BILJANA BORZAN: UN je smanjenje bacanja hrane stavio na listu prioriteta pod nazivom Ciljevi održivog razvoja 2030. Svrha kampanje je da se do te godine za 50 posto smanji bacanje hrane na globalnoj razini. I Hrvatska je potpisnica i obveznica te povelje. Europska unija, kao jedna od najnaprednijih i najbogatijih zajednica na svijetu, ima moralnu i političku obvezu smanjiti ogromne količine hrane koja se baci svake godine. Odbačena hrana predstavlja i traćenje resursa upotrijebljenih za njenu proizvodnju poput vode, tla, radnih sati, struje, goriva i drugih vrijednih i često ograničenih resursa.
TELEGRAM: Kako je u vašem kućanstvu, koliko hrane vi bacite?
BILJANA BORZAN: Otkad radim na ovom izvještaju počela sam puno više paziti koliko čega kupujem i kako postupam s hranom. Brojke su ogromne i natjerale su me da promijenim neke obrasce ponašanja. Ipak, dogodi se da mi hrana propadne u hladnjaku jer sam često na putu. Ponekad ne znam da ću morati putovati pa obavim šoping računajući da sam sljedećih nekoliko dana kod kuće. Srećom, imam dva sina u razvoju kojima treba puno goriva za školske i izvannastavne aktivnosti tako da malo toga propadne.