Željka Markić postala je mainstream i to dokazuje da se uporni pokušaji ukidanja ljudskih prava ovdje isplate
Komentar na posljednji napad gospođe Markić, ovaj put na Novosti
Zanimljiva je ta stvar sa Željkom Markić. Od momenta od kad se pojavila na javnoj sceni ne radi ništa drugo, osim što pokušava suspendirati prava praktično svih manjina u društvu, čineći to cinično s osmijehom i retorikom punom inkluzivnosti i uvažavanja. U posljednjem napadu te vrste sad su, nakon istospolnih zajednica, građanskog odgoja u školama i žena koje su se odlučile za abortus, došle Novosti, a posredno i srpska zajednica u cjelini.
Zanemarimo li sve formalnosti koje je pronašla za napad na ovaj tjednik, pravi razlog njezinog napada je taj što joj smeta uređivačka politika tih novina, a posebno njihova odlučnost da stvari nazovu svojim imenom. Drugim riječima, kao i u svim ostalim slučajevima, smeta joj sloboda. Svijet, kakvim ga Željka Markić zamišlja bio bi u toj mjeri normiran i usustavljen, bez ikakve mogućnosti iskakanja iz zadane matrice, da bi svatko tko osjeća želju za životom u modernom društvu, tu zemlju napustio bez imalo dvoumljenja.
Pozicija nekoga tko stalno vrijeđa i širi mržnju
Stoga je teško za povjerovati, što god ona navodila kao krajnji cilj svih ovih akcija, da bi bila razočarana upravo takvim ishodom. Onim u kojem svi koji ne dijele njezine vrijednosti i koje ona i njezino djelovanje nerviraju, naprosto odu iz zemlje. Djelovanje Željke Markić predstavlja ogledni primjer procesa nastajanja totalitarnog društva. Prvo se ide na slabije i manjine, da bi na kraju i pripadnici većine koja se ne slaže s takvom vizijom društva izgubili pravo javnosti.
Nije uopće bitno zbog čega ona i njezini žele vlastiti svjetonazor napraviti univerzalnim i nametnuti ga svima drugima, ali je već činjenica da to uopće pokušavaju zastrašujuća. Vratimo li se očitom cinizmu kojeg u svojim istupima ispoljava, zabavno je pratiti argumentaciju po kojoj Novosti vrijeđaju i šire mržnju prema Hrvatima, a to još rade uz pomoć državnog proračuna. Pored činjenice da moraš imati nevjerojatno debeo obraz pa da s pozicije nekoga tko praktički stalno omaložava i vrijeđa čitave skupine građana, za nekoga utvrdiš kako vrijeđa i širi mržnju, za ovakvu tezu moraš biti i glup.
Logistička podrška koju dobiva od institucija
Samo netko tko nije u stanju logički čitati tekstove, tj. netko tko nije naučio čitanje s razumijevanjem, koje se uči u drugom razredu osnovne škole, može u pisanju Novosti vidjeti širenje mržnje prema Hrvatima. Tim više što značajan dio redakcije Novosti upravo i čine Hrvati. Drugi je pak problem što upravo ta činjenica smeta Markićku i slične, kao i to da sebe i slične poistovjećuju s Hrvatima u cjelini. Preciznije govoreći, poistovjetiti kritiku i satiru na vlastiti račun, s kritikom čitavog naroda znači da Markićka i njezini boluju od megalomanskog kompleksa i općenito su posvađani s realnošću.
Sve bi to naravno bio manji problem kad ne bismo bili svjesni logističke i svake druge podrške koju joj je u više navrata dala crkva, zatim logističke podrške koju je dobila od Grada Zagreba, potom činjenice da neki od njezinih najbližih suradnika, poput Bože Petrova i Ladislava Ilčića zauzimaju neke od najviših funkcija u zemlji, do toga da bez problema dobija priliku za praktičnih sat vremena monologa u prime time-u javne televizije.
U ovakvoj nam konstelaciji malo toga preostaje
Željka Markić je, drugim riječima, postala strukturna činjenica i društva i države, postavši u svakom pogledu mainstream. To konkretno znači da se uporno nastojanje za suspenzijom ustavnih prava i slobode govora u ovoj zemlji isplate, a da je svaki kritički osvrt na takvo djelovanje podložan stotinama poruka mržnje i kojekakvim prijetnjama, koje u pravilu stižu nakon histerije koju Markić isproducira.
No najtragičnije od svega je to što se u društvu i u javnosti još uvijek nije pojavio diskurs poput onoga dosta nam je ustaša i partizana, s obzirom da ta tema barem ima smisla u tome da ljude suoči s prošlošću, dok Markićkina talibanska nastojanja ne vode ničemu, doli histeriji. I proizvodnji građana prvog i drugog reda. Stoga čovjeku malo što preostaje, osim da kaže, dosta nam je Željke Markić.