Komentar: Na Balkanu su svi žrtve neke nesreće šeretske povijesti
Bismo li uvažavanjem tuđe nesreće izgubili titulu najveće žrtve?
Pred Božić je u Ljubljani, pod mojim prozorom, završeno snimanje igranog filma “Rudar”, snimanog po motivima životne priče Mehmedalije Alića, rudara rodom iz Srebrenice, u čiji se život naguralo priča za nekoliko života. Mehmedalija je u srebreničkom genocidu izgubio oba brata, brojne članove obitelji i prijatelje, dok je sam bio izbrisan u Sloveniji i prisiljen osigurati preživljavanje svoje obitelji mukotrpnim radom na crno u Njemačkoj, da bi nakon svega kao rudarski stručnjak završio u Barbarinom rovu, u koji su partizani nakon rata pobacali žrtve svoje krvave osvete.
U Barbarinom rovu ili Hudoj jami Mehmedalija će iskopavati kosti nečije braće i sestara, majki i očeva , baki i djedova, dok će čekati da u Srebrenici netko drugi pronađe i iskopa kosti njegova gluhonijemog brata Sejdalije.
U desetljećima skrivenim kostima on će prepoznati svoje nestale i nesahranjene pa će u rovu ostati i kad prođu izborne kampanje i kad se profesionalni borci za istinu o Drugom svjetskom ratu i Antigoninu pravdu vrate svojim toplim domovima.
Povezanost u tragediji
On će, izbrisan baš od tih i takvih malodušnih ljudi, ostati kopati i kad još jednom ponestane političke volje i sredstava da se dovrši nikad dovršen posao, kad se ugase mikrofoni i kamere, kad dakle ponestane razloga zbog kojih se slovenska politika, a s njom i slovenska javnost, bavi Barbarinim rovom i poslijeratnim ubojstvima, i kad jedino što još može nekog zadržati pod zemljom bude neproračunato suosjećanje s ljudima koji već sedamdeset godina čekaju da sahrane svoje bližnje.
Mehmedalija će i onda, kad se jedva bude našao netko da mu donese sendvič i kalorifer, nastaviti u Barbarinom rovu iskopavati svoje, srebreničke kosti. On će kopati svjestan da kopa za ljude poput sebe, prisiljene živjeti u vječnoj potrazi za svojim nestalima. Njegovo poistovjećivanje s rodbinom žrtava Hude jame možda je naizgled logična posljedica Mehmedalijine životne priče, ali ta logika na ovim našim prostorima rijetko važi jer malotko je tu u stanju osjetiti tuđu bol.
Rijetki su, prerijetki, kao Mehmedalija sposobni u tuđoj tragediji prepoznati svoju i zato mi nismo sposobni prihvatiti jednostavnu činjenicu da na Balkanu nema gotovo nikoga tko nije na ovaj ili onaj način žrtva barem jedne od bezbrojnih tragedija kojima nas je počastila naša šeretska povijest, i da smo, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili političko opredjeljenje, svojim naslijeđenim ili životom stečenim traumama nerazdvojno povezani.
A upravo zbog te naše nemogućnosti vidjeti drugog i u drugome sebe događaju nam se i ponavljaju svi naši Barbarini rovovi, izbrisi i Srebrenice. Ponekad se čini da se zapravo odbijamo razumjeti, kao da se bojimo da bismo uvažavanjem tuđe nesreće izgubili svoje ekskluzivno pravo na titulu jedine ili barem najveće žrtve.
Nitko zato nikom ne priznaje njegovu bol, jer što je njegova u usporedbi s mojom. Što je Srebrenica u odnosu na poslijeratna ubojstva? Mnoge u Sloveniji čut ćete da tako govore svake godine 11. srpnja, a isti će se zapitati i što je jedan birokratski zločin poput izbrisa u odnosu na masovna ubijanja nevinih.
Čija je bol veća?
Druga će im strana spremno uzvraćati pitanjem: što su poslijeratna ubojstva u odnosu na nacističke zločine i kolaboraciju? Što su zločini propalog komunističkog sistema u odnosu na one počinjene u ovoj našoj demokraciji?
Slična se pitanja mogu čuti od Vardara pa do Triglava, gdje većina ljudi ostaje slijepa za sve osim za sebe same. Što su Ahmići u odnosu na Vukovar? Što je Vukovar u odnosu na Jasenovac? Što je Jasenovac u odnosu na Srebrenicu? Što je Srebrenica u odnosu na petsto godina turske okupacije? I tako u beskraj i još dalje.
Zbog tih je pitanja tako važna priča o Mehmedaliji Aliću. Zbog njih je važno da je prije godinu i pol dana u Sloveniji izašla knjiga “Nihče” (Nitko), Mehmedalijina autobiografija koju mu je pomogao napisati jedan od najboljih slovenskih novinara Boštjan Videmšek, knjiga u kojoj su sve naše podjele svedene na onu jedinu dopustivu, na podjelu između čovječnosti i nečovječnosti.
Sasvim iskreno pitanje
I važno je da je Hanna Slak, slovenska redateljica poljskoga roda koja već godinama živi u Berlinu (Hanna je autorica dva uspjela cjelovečernja filma, “Slijepa pjega” i “Tea”, a prije dvije godine je za dokumentarni kratki film “Laborat” koji je napravila sa svojim mužem, francuskim režiserom Guillaumeom Cailleauom, osvojila Srebrnog lava na Berlinaleu), odlučila po Mehmedalijinoj priči snimiti film, da je film napokon i snimljen i da ćemo ga uskoro moći vidjeti.
Sreo sam prije neki dan u gradu Borisa Cavazzu koji u filmu glumi jednu od sporednih uloga i pitao ga kako je bilo na snimanju i što kaže njegov osjećaj, kakav će film “Rudar biti”. Uobičajeno je to zapitkivanje između filmaša, iz uljudnosti ili iz navike (a neki priželjkuju čuti i kako su im kolege dabog sačuvaj i njihovi projekti promašeni, jer čudesna je taština nas, umjetnika). Ali moje je pitanje Borisu bilo iskrenije nego ikad, željan sam bio čuti nešto pozitivno, iako dobro znam da je varljiv osjećaj koji glumac, režiser ili bilo tko iz ekipe ponese sa snimanja i da mu se ne može vjerovati.
Mnogo me puta taj osjećaj prevario, bezbroj je filmova promašilo predviđanja ljudi koji su ga snimali, ali ovaj se put zaista nadam da se Boris ne vara kada kaže da će film biti dobar, da je Leon Lučev, koji u filmu glumi glavnu ulogu, izvrstan, kako se vidi da se Hanna za film pripremala pet godina, da je njezin njemački direktor fotografije onako njemački pedantan, i da bi sve to moralo uroditi jednim velikim filmom.
Previše je meni Mehmedalijina priča važna da bi to bio tek još jedan slovenski film.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 31. prosinca 2015.