Nekad je nužno odabrati stranu

Znamo da se danas čita samo HNS, ali Božo Kovačević ima važan tekst o nikad slabijim temeljima Europe

Uz obljetnicu Rimskih sporazuma, atmosfera u Europi nije optimistična

FOTO: Wikipedia

U atmosferi koja baš nije odisala optimizmom europski su lideri nedavno obilježili šezdesetu obljetnicu potpisivanja Rimskih sporazuma kojima je tadašnjih šest članica Europske ekonomske zajednice postavilo temelje današnje EU. Jedna od zamisli kojima su se rukovodili tadašnji lideri europskih zemalja bila je izbjegavanje rata. U 20. stoljeću Europa je bila poprište dvaju svjetskih ratova koji su opustošili nekadašnje velike europske sile i u konačnici, nakon Drugog svjetskog rata, rezultirali uspostavom bipolarnog svjetskog poretka u kojem su dominirale dvije izvaneuropske sile, Amerika i SSSR.

Ujedinjenje Europe na kojem su radili europski političari prije šezdeset godina podrazumijevalo je ujedinjenje Zapadne Europe, integraciju onih europskih zemalja koje nisu bile pod sovjetskom dominacijom. No, ove godine navršava se i 70 godina od početka realizacije jednoga plana koji je uvelike pripomogao ekonomskom oporavku europskih ekonomija devastiranih ratom. Tadašnji američki državni tajnik general George Marshall inicirao je 1947. godine Plan europske obnove.

Marshallov plan bitan je dio euroatlanskih integracija

Tijekom iduće četiri godine europskim zemljama koje su se uključile u realizaciju toga plana pružena je ekonomska i tehnička pomoć ukupne vrijednosti 13 milijardi dolara. Jedan od uvjeta koji su Amerikanci postavili bio je da države zajednički odlučuju o raspoređivanju te pomoći čime su pridonijeli intenziviranju suradnje između europskih vlada. Ekonomije svih zemalja korisnica sredstava Marshallova plana, osim Njemačke koja je bila podijeljena, ubrzo su nadišle pokazatelje iz prijeratnih godina.

Marshallov plan uvelike je pridonio uspostavi ekonomskog prosperiteta i povećanja životnog standarda građana zapadnoeuropskih država. Uz NATO, koji je osnovan 1949. godine da bi se SSSR odvratio od eventualne namjere da vojnom silom zauzme Zapadnu Europu, Marshallov plan se smatra jednim od bitnih sastavnica euroatlantskih integracija koje su predstavljale čvrsto ekonomsko i sigurnosno savezništvo Sjedinjenih Država i ujedinjene Zapadne Europe.

Sudjelovanje u Marshallovom planu bilo je ponuđeno i SSSR-u i njegovim satelitima, ali je to odbijeno zbog američkog inzistiranja na poštivanju demokracije i na nadzoru provedbe preuzetih obveza kao jednom od preduvjeta za sudjelovanje. Amerikanci su prijedlog za sudjelovanje sročili tako da su bili sigurni da ga SSSR i njegovi sateliti neće prihvatiti. Zapravo, jedan od motiva za pristupanje realizaciji Marshallova plana bilo je i suzbijanje komunizma u Europi. U razorenim europskim ekonomijama, a u Italiji i Francuskoj ponajviše, mnogi su nezadovoljni radnici bili skloni glasati za komunističke partije koje su bile pod utjecajem SSSR-a.

Podjela na demokratski zapad i komunistički istok

U prilog uvjerljivosti komunističkih obećanja o boljem životu govorila je i činjenica da su se u vrijeme Drugog svjetskog rata upravo komunističke partije najorganiziranije suprotstavljale nacističkoj okupaciji u mnogim europskim zemljama. Tako je Marshallov plan istodobno pridonio i ujedinjavanju i podjeli Europe. S jedne strane, pridonio ja osnaživanju američko-europskog partnerstva, gospodarskom prosperitetu zapadnoeuropskih država i njihovoj ekonomskoj integraciji koja je vodila prema političkom ujedinjenju.

S druge strane, učvršćena je podjela na demokratski zapad i nedemokratski istok Europe koji je, dijelom i zbog nesudjelovanja u realizaciji Marshallova plana, bio osuđen na trajno ekonomsko zaostajanje. Kraj Hladnoga rata donio je neupitnu pobjedu demokratskog Zapada nad nedemokratskim Istokom i naknadno pokazao svu opravdanost Marshallova plana i dalekosežnost posljedica njegove primjene. Glavni globalni protivnik liberalne demokracije i kapitalističke ekonomije nestao je s povijesne scene.

Došlo je vrijeme za ostvarivanje obećanja o boljem životu kojima su podanici sovjetskih režima neprestano bili zasipani kako bi ih se potaknulo na pobunu. Simbol hladnoratovske podjele Europe, Berlinski zid, pao je u noći 9. studenog 1989. godine. Nastupila je era unipolarnog svijeta, svijeta sa samo jednom velesilom koja je sama nastala odbacivanjem imperijalne engleske vlasti i koja je promicala pravo naroda na samoodređenje, demokraciju, slobodu i ljudska prava.

Nakon Hladnog rata, komunizam nije opasnost

U vrijeme Hladnoga rata koheziji euroatlantskih integracija pripomagala je zajednička američko-europska zabrinutost zbog komunističke opasnosti. Nestankom te opasnosti kao da su splasnuli motivi za daljnje učvršćivanje američko-europskog partnerstva. Očiti neuspjeh američkih pokušaja da se sustav liberalne hegemonije koji je obilježavao američko-europske odnose proširi na cijeli svijet ne samo da nije pridonio učvršćivanju euroatlantskog partnerstva nego je potaknuo na preispitivanje njegovih osnova.

Američka hegemonija, koja pretpostavlja povlašteni položaj Amerike kao jamstva ekonomske stabilnosti i sigurnosti uz uvjet da se i Amerika pridržava pravila koja su prethodno dogovorena između partnera, u sve većoj mjeri se doživljavala kao oblik američkog imperijalizma. Takvoj percepciji nedvojbeno su pridonijeli unilateralni potezi administracije predsjednika Busha mlađeg koji je, ne poštujući stajališta europskih saveznika i ignorirajući UN, pokrenuo rat protiv Iraka.

Izbijanje financijske krize 2008. godine pokazalo je da je Amerika, umjesto da bude jamac stabilnosti, postala žarište globalne ekonomske nestabilnosti. Neuspješni pokušaji da se Amerika postavi kao imperijalna sila poljuljali su povjerenje zemalja partnera u iskrenost američkih namjera u pogledu daljnjeg održavanja sustava liberalne hegemonije. Danas, čini se, o tome više nema nikakvih iluzija ni s jedne strane Atlantika.

Amerika podržava Brexit, a ne Marshallov plan

Administracija predsjednika Trumpa kao da uopće nije zainteresirana za održanje Europske unije kao jednog od dokaza uspješnosti Marshallova plana i cjelokupnog sustava euroatlantskog ekonomskog i sigurnosnog partnerstva. Podržavanje Brexita i otvoreno ignoriranje EU kao partnera u korist bilateralnih odnosa s pojedinim europskim zemljama jasan je znak da povijest poslijeratnih američko-europskih odnosa sadašnjem američkom predsjedniku na znači baš ništa.

O radikalnoj promjeni definicije američkih interesa govori i činjenica da Trump inzistira ne na slobodnoj trgovini – što je bio ključni američki imperativ pri izgradnji svih relevantnih globalnih ekonomskih institucija od Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda do Svjetske trgovinske organizacije – nego na poštenoj trgovini koja u kontekstu njegovog slogana America First, zapravo, znači u korist Amerike, a na štetu drugih partnera. Klasično liberalno načelo da slobodna trgovina znači stvaranje pretpostavki za win-win situaciji u kojoj su svi na dobitku, Trump zamjenjuje američkim protekcionizmom.

Takvu promjenu vanjskopolitičke američke paradigme neki analitičari tumače kao posljedicu općenitog odustajanja od politike zasnovane na prosvjetiteljskim idealnima slobode i ravnopravnosti prema tradicionalističkim, predliberalnim oblicima vladavine na unutrašnjem planu i okretanju prema realističkim obrascima konfrontacije velikih sila na međunarodnom planu. Umjesto prijedlozima za unapređenje ekonomske suradnje sadržaj međunarodnih odnosa u sve većoj mjeri će biti obilježen utrkom u naoružanju i prijetnjama da će biti upotrijebljena sila.

Ujedninjena Europa je pred velikim izazovima

Lišena podrške ključnog saveznika koji je svojom donedavnom politikom liberalnog internacionalizma uvelike pripomogao njezinu stvaranju, Europska unija je u godini kad se obilježava sedamdeseta godišnjica pokretanja Marshallova plana i šezdeseta godišnjica potpisivanja Rimskih sporazuma suočena s ozbiljnim izazovima. Eksperimentima u europskom neposrednom susjedstvu – destabilizacijom Bliskog Istoka i poticanjem državnog udara u Ukrajini – Amerika je Europu suočila sa sigurnosnim izazovima kojima ona nije dorasla.

Izbjeglička kriza i opasnost od terorizma u tren oka su doveli u pitanje ne samo otvorenost granica i slobodu kretanja unutar EU nego i mogućnost oblikovanja europskih politika i sposobnosti njihove dosljedne provedbe. Ni u pogledu daljnje sudbine ekonomskih sankcija protiv Rusije zemlje članice EU ne pokazuju potrebno jedinstvo stajališta. U kontekstu multipolarnog svijeta u kojem nema trajnih savezništava zasnovanih na vrijednosnim sustavima EU se suočava s mogućnošću da zbog nepostojanja europske sigurnosne institucionalne strukture i jedinstvene vanjske politike izgubi mogućnost da sama postane jedno od središta svjetske moći.

Još prije negoli su održani nedavni razočaravajući sastanci Trumpa s europskim čelnicima na marginama summita NATO i skupine G7, na kojima je bilo jasno da Amerika ne namjerava EU tretirati kao relevantni subjekt međunarodnih odnosa, predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker je jasno izrekao da se EU mora osloniti na vlastite snage. U Bijeloj knjizi o budućnosti Europe napisao je da “Europa ne može biti naivna i mora se pobrinuti za vlastitu sigurnost”. Nažalost, nijedan od predloženih pet scenarija ne daje jasan odgovor na pitanje o tome kako to ostvariti.

Trump i Putin ne žele EU kao moćnog suparnika

Sadašnje stanje odnosa u Europi ne isključuje ni mogućnost da pojedine zemlje svoje sigurnosne interese definiraju ne samo kao osposobljavanje za obranu od vanjske opasnosti – pri čemu je za većinu njih Rusija najizgledniji neprijatelj – nego i kao sredstvo osiguravanja dostatnog stupnja vlastite neovisnosti od nepoželjnih odluka Bruxellesa ili čak kao argument u sporovima s drugim članicama EU. Neprilika za sve zagovornike europskog projekta je u tome da su i Trumpova Amerika i Putinova Rusija spremne i dalje davati podršku upravo takvim protuintegracijskim snagama.

Kao već formiranim velikim silama čije se trenutne političke elite ne zamaraju problemima univerzalnih vrijednosti svakoj od njih je u interesu da se EU ne pojavi kao još jedan respektabilni suparnik u nadmetanju za moć. Bit će potrebno mnogo mudrosti europskih lidera da izbjegnu situaciju u kojoj bi Europa postala poprište interesa izvaneuropskih velikih sila koje bi onda o sudbini Europe odlučivale onako kako su nekadašnje europske velike sile odlučivale o sudbini drugih dijelova svijeta.