Znanost kaže da je zdravo pričati s ljudima s kojima se baš i ne slažete; evo, recimo, Telegram s Ribićem

Novi glumci, stari redatelji

“Kad dođu novi ljudi onda ih ne možete ocjenjivati po djelima nego isključivo po riječima. Mi smo bili zadovoljni onim što je u javnosti gospodin Plenković govorio i najavljivao. No, konačni sud određuju djela. Iako je još prerano davati konačne ocjene ovo što je do sada napravljeno doista razočarava. Očekivao sam puno više, nekoliko puta sam s Plenkovićem razgovarao prije nego li je postao premijer, u avionu dok smo putovali u Bruxelles. I ostavio je na mene vrlo dobar dojam. Kao i ministar vanjskih poslova Davor Stier. To su bili razgovori koji su davali nadu da će se odnosi u zemlji vratiti na civiliziranu razinu. Bojim se da se ponavlja ista predstava: na sceni su novi akteri, kojima diktiraju stari redatelji.”

TELEGRAM: Tko su ti stari redatelji koje spominjete?

RIBIĆ: Iza sadašnje politike stoje dva subjekta i jedna doktrina. Jedan su subjekt financijski i lobistički krugovi oko vlasti , a drugi subjekt je eurobirokracija sa svojom polit-ekonomskom doktrinom. To je neoliberalna paradigma, koja se primjenjivala na ortodoksni način usred krize, u vrijeme kada takva rješenja nisu mogla dati rezultat. Primjerice, Europska centralna banka borila se tri ili četiri godine krize protiv inflacije, unatoč tome što je prava prijetnja bila deflacija, a ne inflacija. Oni su zavrtali monetarne slavine umjesto da su krenuli u masovno tiskanje novca baš kao što sada to rade.

Guverner ECB Mario Draghi tu je politiku napustio četiri godine prekasno, kao i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, koji je s fondom za strateške investicije, zakasnio punih pet godina. Posljedice zakašnjelih reakcija su nesagledive po budućnost demokracije i Europske unije, kao što to upravo vidimo. Za razliku od Europljana, Amerikanci su odmah znali što valja učiniti: iskoristili su kenzijanski model izlaska iz krize kojemu je prioritet očuvanje proizvodnje i radnih mjesta. U doba krize jedino je taj model učinkovit, dok u vrijeme rasta možete se poigravati i s drugim školama i modelima. Nemoguće da u Europskoj komisiji nisu znali što su anticikličke mjere u vrijeme krize.

Međutim, te mjere nisu bile u interesu banaka i financijske oligarhije. Njih je, za razliku od Baracka Obame, zanimala prvenstveno otplata kredita, a sve ostalo bilo je u drugom planu pa čak i ono najvažnije, očuvanje proizvodnje i radnih mjesta. Uostalom, primjer Jose Manuel Barossa, bivšeg predsjednika Europske komisije, koji se zaposlio u bankarskoj instituciji Goldman & Sachs, pokazuje kako su političari i financijski krugovi duboko umreženi. To se danas naziva financijalizacija društva i politike.

TELEGRAM: Je li hrvatska politika imala drugih mogućnosti?

RIBIĆ: Nekompetentni domaći političari postali su zatočenici takvog moćnog unutarnjeg i vanjskog okruženja. Svih ovih kriznih godina, nije bilo osobe u vlasti koja bi uspjela prepoznati, oblikovati i braniti pri EU autentične hrvatske gospodarske i nacionalne interese. Taj epigonski karakter hrvatske politike nastavlja se i dalje pa je sada u Vladi Martina Dalić koja je došla iz financijskog sektora, tu je ministar Zdravko Marić koji je došao iz najveće privatne korporacije, a savjetnici Vlade su svi doajeni neoliberalnih zabluda. Svi ti ljudi ostali su duboko u prošlom vremenu i izvan modernih promišljanja.

Dok se čak i MMF stubokom promijenio oni nisu. Moćni krugovi definiraju prioritete koje umotavaju u stručnu aureolu, a vlade i političari to izvršavaju sa zastrašujućim rezultatima po društvo i interese onih koji su ih birali. Mislim tu, prije svega, na masovno iseljavanje, besperspektivnost, degradaciju svih institucija… Naši političari ih ipak slijepo slušaju, impresionirani njihovom moći i uspjehom, misleći da je to pitanje struke. Kako o ekonomiji uglavnom ništa ne znaju, nisu im u stanju kritički parirati. A to nije pitanje struke, to je pitanje politike i smjera za koji si se opredijelio. Većina naših političara to nije u stanju prepoznati.

TELEGRAM: S obzirom da ste u gotovo 27 godina u ime sindikata, pregovarali sa svim dosadašnjima Vladama, je li bilo tako sa svim političarima ili ipak ima iznimka?

RIBIĆ: Najbolja iskustva imam s braćom Matom i Goranom Granićem. Premda su njih dvojica pripadali različitim političkim opcijama, imali su slične karaktere. I po tomu vidite koliko su karakteri važni u politici. S Matom Granićem sam pregovarao 1991. i 1992., a s Goranom Granićem nakon pobjede SDP-a na izborima 2000. Za pregovarače je najvažnije da znaju ući u glavu suprotne strane, da znaju prepoznati njihove probleme, da mogu procijeniti što mogu očekivati od suprotne strane. Upravo su to znali Mate i Goran Granić: mogli su se uživjeti u probleme predstavnika sindikata, shvaćali su njihova ograničenja, bez čega se ne može uspješno pregovarati.

Braća Granić su zbog toga bili vrhunski pregovarači i u tomu su bili najbolji. Takvih sugovornika sindikati više nisu imali. Doduše, moram spomenuti bivšeg ministra financija Borislava Škegru koji je također bio vrlo korektan, i, što je najvažnije, ni s braćom Granić ni s njim, nije bio važan potpis na papiru, već ono što smo se dogovorili. Tog su se dogovora uvijek pridržavali i nikada nas nisu prevarili. I bivši premijer Zlatko Mateša bio je veliki gospodin.

TELEGRAM: Ali, Škegro je bio član Vlade premijera Nikice Valentića koji je na vrlo grub način slomio otpor sindikata?

RIBIĆ: Nikica Valentić, a prije njega Vlada nacionalnog jedinstva, bili su izdanak duha vremena iz prve polovice devedesetih godina. Svi smo bili tada zatočenici neoliberalnih shvaćanja i bilo nam je najvažnije raskinuti sa socijalističkim nasljeđem. Tada u društvu socijalna osjetljivost nije bila u prvom planu. Najvažnija je bila provedba tranzicije i nacionalno pitanje. Svi su bili u tom filmu.

TELEGRAM: S kim je onda bilo najteže?

RIBIĆ: Prave nevolje započele su sa Željkom Antunović koja je bila ministrica u Vladi Ivice Račana i koja je bila zadužena za pregovore sa sindikatima. Ona se nije držala dogovora što je uzrokovalo štrajk u javnom sektoru 2000. godine. Nakon toga štrajka Račan ju je zamijenio Goranom Granićem s kojim je svaki razgovor imao glavu i rep. Uz njega je bio Davorko Vidović, pa smo lako našli zajednički jezik. U to vrijeme bili smo puni entuzijazma, osmislili smo program Partnerstvo za razvoj. Nakon njih došao je Ivo Sanader koji se pozivao na austrijsku kulturu socijalnih razgovora i koji je stalno ponavljao kako je austrijski model socijalnog partnerstva nešto što nam treba biti uzor. Sanader nije bio nadmen, uvažavao je sindikate i poslodavce, s njim se moglo racionalno razgovarati.

TELEGRAM: No, i u njegovo doba organizirali ste veliki štrajk?

RIBIĆ: Naravno, jedno je način, a drugo sadržaj naših odnosa. Organizirali smo 2006. najveći štrajk jer su plaće u obrazovanju pune četiri godine bile zamrznute dok su svima drugima u društvu rasle za 7 posto godišnje. No, kažem, razina dijaloga i mogućnost utjecanja na mnoge probleme radnika i tvrtki, bila je poprilična. Sjećam se da smo utjecali na veliki broj važnih zakona, a neki ministri poput Dragana Primorca bili su neskriveno naklonjeni borbi prosvjetara za njihova prava. Nakon toga uslijedio je mandat Jadranke Kosor koji se danas pokazuje kao jedno svjetlo razdoblje u svakom pogledu, što vrijedi i za odnose sa sindikatima.

TELEGRAM: Kako objašnjavate da je za sindikate bilo najteže u doba socijaldemokratske Vlade Zorana Milanovića koja je trebala biti bliska sindikatima?

RIBIĆ: Jednostavno. Milanović nije bio socijaldemokrata, on je uzurpirao SDP kojemu je nametnuo svoj nedoučeni liberalizam, koji nije donio rezultata pa se pri kraju mandata počeo od njega ograđivati. Milanović nikada nije krio da ne podnosi sindikate, štrajkaše i njihove zahtjeve. Samo jedan primjer, štrajkašima je odbijao dane štrajke od plaće svaki put osim u rujnu 2015. godine, dakle, neposredno pred izbore. Sada je na sreću došlo do promjena u SDP-u, pa je za očekivati da će komunikacija između socijaldemokrata i sindikata biti bolja.

TELEGRAM: Zašto ne nalazite zajednički jezik s Vladom Andreja Plenkovića?

RIBIĆ: Svi političari misle da su plaće zaposlenika varijabla kojom mogu raspolagati kako im padne na pamet i koliko im treba. Cijena rada je za njih ostatak ostataka, o tomu se raspravlja tek kad se svi ostali namire. Tako je bilo i ove godine. Povećan je proračun za vojsku, premda ne postoji realna ugroza od nekog napada te iako Hrvatska izdvaja veći postotak BDP-a za obranu od država članica Nato pakta i EU koje su joj slične po ekonomskoj snazi. Ministar obrane general Damir Krstičević uspio se izboriti na krilima NATO službenice u odori predsjednice države, za veći vojni budžet.

Onaj tko misli da je nabava eskadrile borbenih aviona koji mogu poslužiti samo u globalnom konfliktu, njima se ne može loviti teroriste, taj brine o samo svojoj političkoj popularnosti i taj je miljama udaljen od hrvatske stvarnosti i stvarnih interesa države. Istodobno, Hrvatska je među državama u EU koje najmanje izdvajaju za znanost i obrazovanje,a samo Latvija i Bugarska ulažu manje u znanstvena istraživanja. To pokazuje da je HDZ odustao od predizbornog programa, dakle, opet su birači izigrani. Braniteljima je također dodijeljeno dodatnih 150 milijuna kuna. Na sve to nadovezala se fiksacija Zdravka Marića, ministra financija, da provede poreznu reformu u korist najbogatijih. Vlada ne razumije koliko za njih može biti pogubno takvo ignoriranje pravne i moralne obaveze spram 250.000 zaposlenih, odnosno, između 700 do 800 tisuća birača.

Ministru Mariću nedostaje politički senzibilitet, on je naprosto tehnokrat čiji se pristup kreće u dijapazonu od računovodstveno-financijaškog do makroekonomskog promišljanja. Ali, dalje u sferu polit-ekonomskog ne ulazi. Očito ga ne interesiraju političke posljedice njegovih odluka. Znate, pogubno je kad se vlade ne pridržavaju svojih obaveza, obećanja i ugovora prema vlastitim građanima i kada ih pokušavaju prevariti. Zašto bi se onda građani držali svojih uljudbenih, građanskih, moralnih pa i poreznih obaveza prema takvoj državi. Ne može se vlast održavati samo na sili, ona mora imati moralnu vjerodostojnost. Kada toga nema tada nema niti povjerenja u institucije, vlast postaje haljina bez tijela, sila bez duše, moć bez perspektive. Kada građani ne vjeruju institucijama države onda je to povratak na Balkan na kojem je moćnik važniji od načela i sustava.

TELEGRAM: Ne podcjenujete li ministra Marića? Pa on dosljedno provodi politiku zbog koje je izabran prvo u prošlu, a sada i u Vladu Andreja Plenkovića?

RIBIĆ: Točno, on provodi politiku koja ide na ruku imućnijem dijelu društva, iako ga je izabrao siromašniji dio društva. No, on to tako ne vidi, za njega je problem društvene nejednakosti nerelevantno pitanje. Ministar Marić misli da je porezna reforma korisna, ali se ne pita je li i pravedna. Najvažnije mu je to što će mendžeri dobiti veće plaće i neće odlaziti u inozemstvo. No, zaboravlja da više ne radi u Agrokoru, nego u Vladi koja mora voditi računa o potrebama svih društvenih skupina i slojeva. Dakle, gospodina Marića ne zanimaju cjeloviti društveni učinci porezne reforme, pa ni to kakve će to imati posljedice na biračko tijelo. Međutim, puno je veći problem što to po svemu sudeći ne brine niti premijera.

TELEGRAM: Kako onda objašnjavate takvo ponašanje aktualne vlasti?

RIBIĆ: To je politički kontraproduktivno. Svi oni koji su se tako ponašali prije, na kraju su uvijek gubili izbore. Bivši premijer Ivica Račan, kada je poražen na izborima 2003., rekao je javno da mu je jasno da je vlast izgubio jer se za mandata poigrao s plaćama stotinjak tisuća ljudi. Za razliku od Račana, donedavni premijer Zoran Milanović to nikada nije razumio, a ni danas, siguran sam, ne razumije koliko je na gubitak izbora utjecala njegova politika smanjivanja cijene rada i rat sa sindikatima.

TELEGRAM: I kako ćete se onda izboriti za svoja prava?

RIBIĆ: Naša najveća snaga je 250 tisuća članova našeg sindikata koji su ujedno i birači. Nešto su nam manje učinkoviti sudski sporovi jer predugo traju, a štrajkovi su u javnom sektoru vrlo delikatni jer pogađaju treću stranu, učenike, učitelje, pacijente, pa dio naših članova uvijek ima raznih dilema u tom smislu. Što, naravno, slabi našu ustrajnost, a odgovara svakoj vlasti.

TELEGRAM: Što vam onda preostaje?

RIBIĆ: Najvjerojatnije sudski postupci. Hrvatska je članica EU i vjerujem da naši sudovi, koliko god bili politizirani, pri donošenju odluka to neće moći ignorirati. Neki su sindikati već dobili parnice koje su poveli pred europskim sudovima. I ako ih mi tamo dobijemo nitko neće dobro proći: radnici će predugo čekati da dobiju ono što im pripada, država će platili nekoliko puta veću cijenu od one koje bi platila da se htjela dogovoriti, što će biti ekstremni udar na državne financije.

No, najopasnije je što takva situacija radikalizira socijalne odnose u društvu. Pa tko može prijeći preko toga da je intelektualni proleterijat u Hrvatskoj već osam godina bez povišice plaća, premda u zadnje dvije godine BDP neprekidno raste. Kako je moguće da netko odluči da medicinsko osoblje, učitelji, profesori ne trebaju imati koristi od rasta društvenog bogatstva kojemu su svojim radom i sami pridonijeli. Ili nova garnitura misli da nisu.

TELEGRAM: Očekujete li da ćete ipak na kraju pronaći neko prihvatljivo rješenje, primjerice, po modelu kako su to učinili drugi sindikati?

RIBIĆ: Pa oni su postigli ono isto što smo i mi ispregovarali: mi smo tražili da nas se isplati u dvije rate, tri plus tri posto, dok su oni pristali na dva plus dva plus dva posto. To je ista priča i mi bismo potpisali taj sporazum da nisu tražili od nas da se odreknemo nečega što nama ne pripada, već kao dospjelo potraživanje pripada svakom našem pojedinom članu nakon 1. siječnja 2016. godine. Mi na to nemamo pravo.

Toga se odreći može samo svaki naš član pojedinačno. Tražili su od nas nemoguće, da napravimo nešto što je duboko nemoralno. Mi nismo tražili ni 7 ni 4 milijarde kuna, koje nam pripadaju, mi smo tražili samo 1,8 milijardi kuna. No, nas više ne preokupira toliko 2017., sada želimo osigurati da u slijedećim godinama dođe do rasta plaća koji će pratiti porast plaća u privredi. Ne smijemo više dozvoliti da nas država zaboravi.