Propast Agrokora i protjerivanje Sorosevog sveučilišta iz Mađarske znače kraj svih tranzicijskih iluzija
Na sceni postkomunističkih zemalja ostaje sve radikalnija desnica
Kad je nakon pada Berlinskog zida Francis Fukuyama objavio svoj znameniti esej o kraju povijesti, razumnijim ljudima je bilo jasno da je pretjerao, no i njih same je iznenadila brzina kojom ga je stvarnost demantirala. Do toga je došlo toliko brzo i rušenje njegovih ključnih teoretskih postavki je bilo tako temeljito, da je na koncu i sam autor sebe demantirao, gotovo se ispričavši zbog tako ishitrenog zaključka.
No taj esej nam je ovdje bitan prije svega jer je savršeno reprezentirao jedno vrijeme euforičnog optimizma i poleta koji je zahvatio zemlje zapadnog svijeta, ali i brojne građane u zemljama nekadašnjeg Istočnog bloka. U toj atmosferi se činilo da svijet liberalnog kapitalizma možda nije idealan, ali je svakako najbolji od svih mogućih svjetova i nema realnu alternativu.
Iz socijalizma u liberalni kapitalizam
Kako je to uvjerenje ušlo i u mainstream medije te u službene politike bivših socijalističkih država, u čemu su i jedni i drugi ohrabrivani od strane međunarodne politike, za sve te zemlje skovan je zajednički nazivnik zemalja u tranziciji. Što je trebalo značiti tranziciju iz socijalizma u liberalni kapitalizam.
Kada stvari gledamo s odmakom, iz današnje perspektive, jasno nam je kako je taj proces, uz mnoge strukturalne sličnosti ipak iskazivao stanovite razlike između zemalja bivše Jugoslavije u odnosu na zemlje nekadašnjeg Istočnog bloka. To naravno nije nimalo začuđujuće, imajući u vidu značajnu razliku u karakteristikama tih dvaju socijalizama, ali i razliku u kontekstima unutar kojih se odvijala ta famozna tranzicija.
Postjugoslavenska politička podobnost
Tako je na postjugoslavenskom prostoru stvoren državni kapitalizam, snažno uvezan s političkom podobnošću, dok je u zemljama Istočnog bloka uveden divlji, ali ipak tržišni kapitalizam. Ono što je pak bilo zajedničko objema kontekstima odnosilo se na iskrenu vjeru prosvjećenijeg dijela građanstva da je osnovni preduvjet za rješavanje svih nedaća i okončanje tranzicije bio u totalnom preuzimanju i uvođenju liberalnih vrijednosti, koje će same po sebi biti dovoljne da obračunaju sa socijalističkim nasljeđem i obnovljenim nacionalizmima.
No, kao što to obično biva kad se slijepo vjeruje određenim političkim idejama i projektima, dogodilo se upravo suprotno. Raskrstilo se s najboljim dijelom socijalističke baštine, socijalnom državom i akumuliranim društvenim vlasništvom, dok su najgori elementi neupitnih državnih mitova i istina te tendiranje ka jednoumlju ne samo sačuvani, nego i dodatno razvijeni u novonastalim okolnostima.
Kraj nepoštenog i neizdrživog sustava
Drugim riječima, pobijedili su državni kapitalizam i isti takav nacionalizam. Stoga i ne treba čuditi da je u istom tjednu u kojem je sunovratom Agrokora krahirao model državnog kapitalizma za podobne u Hrvatskoj, u susjednoj Mađarskoj dokrajčena ideja o liberalizmu kao neupitno pobjedničkom narativu koji će dokinuti političke podjele. Propast Agrokora doista znači kraj jednog sustava, o čemu se na Telegramu već pisalo, koji je naravno zaslužio da propadne, jer je osim što je nepošten, bio i dugoročno neizdrživ.
No ta propast u kontekstu širih geopolitičkih kretanja predstavlja znatno manji problem od onemogućavanja rada Sorosevom Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Budimpešti. Iako se radi o privatnom sveučilištu, CEU je zapravo bio ideološki reprezent novog liberalnog doba u zemljama istočne i jugoistočne Europe.
Slabe države koje brišu svoju prošlost
Onemogućavanjem njegovog rada tranzicija je definitivno abortirana, ukoliko je uopće imala ikakvih izgleda za uspjeh. Razlozi zbog kojih je do ovakvog kraha sustava i tranzicije u cjelini uopće došlo, nalaze se u dvjema stvarima. S jedne strane, čitava se zapadna diplomacija ponašala prema istočnoeuropskim i postjugoslavenskim društvima kao prema nezreloj djeci koja se u nisu stanju pobrinuti za sebe, tretiravši ih kao retarde kojima treba iz nule izgraditi i društva i države.
Druga strana tog problema je u tome što su ovdašnja društva takav narativ nekritički prihvatila, ponajprije zbog potpunog nedostatka samopoštovanja. Tako smo dobili slabe države koje su svoju važnost dokazivale besmislenim i potpunim brisanjem vlastite prošlosti, pretvarajući se da je svijet nastao 1990. godine.
Uspon nacionalizma s revizionističkom podlogom
Na primjeru Hrvatske, Zlatko Hasanbegović je to čak i precizno datumski definirao s 30. svibnjem te godine. U svemu tome najveći je problem pak što definitivno okončanje tranzicijskih iluzija očito ne vodi u smjeru novog rekonstituiranja tih društava, na temelju ozbiljnog razgovora o tome kako ova društva sebe vide u budućnosti, nego u novi uspon nacionalizma s revizionističkom povijesnom podlogom.
Drugim riječima, na velikoj sceni ostala je sve radikalnija desnica, kojoj se istinska ljevica neće moći suprostaviti bez liberalnog dijela društva.