70 godina nakon što je porazila fašizam, Hrvatska tu pobjedu ignorira, marginalizira i relativizira
Novi argument u Hrvatskoj je da Tito nije isto što i antifašizam. To je kao da se kaže da Tesla nije isto što i električna struja. Doista nije. I bez Tesle bismo imali struju, no takvo argumentiranje udar je na zdrav razum. Danas, 70 godina od pobjede nad fašizmom, cilj je pretvoriti Drugi svjetski rat u veliku tragediju promatranu samo kroz Bleiburg. Protiv antifašizma može se boriti samo lažima, a godine laži su pred nama.
Ovog svibnja napunit će se 70 godina od završetka Drugog svjetskog rata. Ove godine, „Majske će svečanosti“, komemoracije od Jasenovca preko Bleiburga do Brezovice, u Hrvatskoj biti starije za godinu dana, bogatije za okruglu obljetnicu i moći će se lakše uspoređivati sa sličnim obilježavanjima u svijetu. Doduše, zahvaljujući ruskom udaru na Ukrajinu i političkoj izolaciji agresivne Moskve, naletu političke desnice na izborima u Francuskoj, traženju novog vanjskopolitičkog puta u Njemačkoj, opsjednutosti Izraela Iranom i Bliskim istokom, okrenutosti Amerike budućnosti, antifašistička će fronta biti slabija no ranijih godina. Prošlost je uvijek bila poligon za sadašnjost ili korištena da se u nju upiše ono što se treba opravdati sada. U Hrvatskoj se već desetljećima živi na taj način, ali će se ove predizborne godine to vidjeti još jasnije.
Tito je bio staljnist, ali to ne znači da nije bio antifašist
Novi je argument na našoj sceni da Tito nije isto što i antifašizam. To je kao da se kaže da Tesla nije isto što i električna energija. Doista nije. I bez Tesle danas bismo vjerojatno imali struju, no takav tip argumentiranja udar je na zdrav razum. Novi je argument i da Tito 1945. postaje staljinist, pa da od tada dalje ne može biti antifašist. Točnije bi bilo reći da je Tito sigurno staljinist od početka svoje političke karijere, barem do 1949. godine, ali to doista ne znači da nije bio antifašist.
Reći da Tito 1945. prestaje biti borac za ljudska prava prilično je nejasno. Je li ubijanje 250.000 Nijemaca u Čehoslovačkoj nakon 1945. – a Česi se u vrijeme Drugog svjetskog rata doista nisu nakrvarili – bilo ispunjavanje njihovih želja za drukčijom, do prirodnom smrti, demokratsko? Je li demokratski izabrani predsjednik Beneš u Pragu bio antifašist? Je li bio demokrat? Je li njegovo ponašanje demokratsko prema današnjim pravilima?
Ljudska prava u ratu antifašistu su kršili , ali to ne znači da se nisu borili protiv fašizma. Koliko li je vjernika koji se kunu u bračnu vjernost, odmor nedjeljom, pa to ne ispune. Znači li to da nisu u isto vrijeme vjernici?
Je li obećanje britanskog ratnog premijera Winstona Churchilla da Nijemci trebaju patiti više od onih kojima su nanijeli patnju, kada je zapovjedio bombardiranje Dresdena u veljači 1945., miroljubiva, budućnosti okrenuta, gesta velikodušnog pobjednika? Ljudska prava doista nisu bila važna u vrijeme Drugog svjetskog rata, kršili su ih i antifašisti, ali to ne znači da se nisu borili protiv fašizma. Koliko li je vjernika koji se kunu u bračnu vjernost, odmor nedjeljom ili nastoje ne psovati, pa ništa od toga nije istina. Znači li to da nisu u isto vrijeme vjernici?
Novo je i nastojanje da se sam termin antifašizam učiniti besmislenim ili krivim, da ga se izjednači s komunizmom. Ne, antifašizam nije komunizam, ali je istina da su u Hrvatskoj svi komunisti bili antifašisti i da su oni poveli u borbu protiv fašizma, pa onda i sve druge antifašiste koji nisu vjerovali u komunizam. Nije to specifično, pa ni komplicirano. Jest, možda su i Hrvati mogli kao Poljaci, organizirati vlastiti nekomunistički antifašizam, no, eto, nisu.
Dio Hrvatske ne može progutati ustaški poraz
U Srbiji je bilo takvih nastojanja, pa će se vjerojatno tamo rasprave ovog proljeća pomaknuti korak dalje u pretvaranju svih koji su u vrijeme rata bili aktivni u antifašiste, upravo obrnuto od hrvatske prakse. Pokušaji pronalaska nekog tko je bio antifašist kakav bi nam odgovarao, a da nije bio u partizanima, nastavit će se zato i dalje, podsjećat će to na potragu za Svetim gralom, ali ne smeta previše. Dio Hrvatske ne može progutati ustaški poraz u ratu. Podjednako je teško probaviti da je u ratu pobijedio Tito. Zato je potrebno sve učiniti da se ta pobjeda okrnji ili barem pokaže problematičnom.
Neće se ove godine zato dogoditi ništa što već nismo vidjeli, osim što će sve postati još za stupanj oštrije. Jedni će misliti da je ovo možda posljednja godina u kojoj će smjeti govoriti ono što misle bez da ih se kazni i zakonski progoni; drugi će pojačano inzistirati na onom što je Hrvatima najlakše shvatljivo kako bi eventualno dobili na izborima. Jedino ove godine neće biti ni jednog znanstvenog skupa, što se još prije 10 godina dogodilo. Sada više neće biti ničega.
Cilj je pretvoriti Drugi svjetski rat u veliku tragediju koja će se promatrati samo kroz Bleiburg. Cilj je cijelo razdoblje od nastanka republikanske Hrvatske do Republike Hrvatske, pretvoriti u pustoš u kojem su samo Hrvati u emigraciji – ako su preživjeli UDB-ine ubojice – mogli biti Hrvati. Sve drugo, bio je teror. Anithrvatski.
Kada je Hitler okupirao Norvešku, za upravu državom bilo je dovoljno 806 činovnika. Francuskom je, svim onim milijunima potlačenih Francuza, bilo moguće vladati sa svega 1500 činovnika i oko 6000 policajaca. Posve suprotno bilo je na Istoku kontinenta, posebno u Jugoslaviji. Tamo je otpor bio žestok od samog početka, a nakon 1943 postao je masovan. Tada se, konačno, tek razbuktala i gerila u Francuskoj, jer su tek tada Nijemci počeli novačiti radnu snagu među Francuzima ili tražiti saveznike među manje rasno podobnima za totalni rat. U partizane su tada ušli deseci tisuća boraca u Jugoslaviji, a mnogi su prešli iz drugih oružanih formacija. Jest, prešli su mnogi iz četnika, ali i iz domobranstva. Mnogi su postali časnici u JNA, mada su u ratu bili na suprotnoj strani sve do 1944. godine.
Kako ćemo obilježiti pobjedu nad fašizmom?
Hrvatska će 70 godina od pobjede nad fašizmom obilježiti okupljanjem u Bleiburgu s pokroviteljstvom šefice države i nedržavnom, polu-privatnom proslavom Saveza antifašističkih boraca, koji su mnogima sumnjivi Hrvati, ako su uopće Hrvati. Jedna će, kako je to već dugo, pokazivati što bi dio stanovništva volio da je u temeljima režima, druga, koja je formalno državni temelj, još malo će se pomaknuti na marginu, doslovnu i stvarnu. Naime, antifašizam će biti više poštovan samo u najbogatijim, zapadnim dijelovima države. Cilj je pretvoriti Drugi svjetski rat u veliku tragediju koja će se promatrati samo kroz Bleiburg. Cilj je cijelo razdoblje od nastanka republikanske Hrvatske do Republike Hrvatske, pretvoriti u pustoš u kojem su samo Hrvati u emigraciji – ako su preživjeli UDB-ine ubojice – mogli biti Hrvati. Sve drugo, bio je teror. Anithrvatski.
Takvu paradigmu moći će se lako tumačiti ako se poslužimo neznanjem, kakvog promovira hrvatski ministar obrazovanja. Biti ministar u Vladi zemlje kojoj ovako slabo ide, očito je važno samo zbog vozača i velikog ureda. Nije važno ni to što se mora ući u kabinet s kojim vrijednosno ne dijeliš gotovo ništa, osim, očito, posvemašnjeg nezanimanja za obrazovanje koji je pokazano imenovanjima sadašnjeg premijera u tome resoru. Ministar je u izjavi o nastavi povijesti izgovorio kako naši đaci više znaju o faraonu Ramzesu II iz 19. dinastije od koje je prošlo oko 3400 godina, no o Domovinskom ratu. Kako li je to moguće, obzirom da se o starom Egiptu u hrvatskim školama uči nekoliko puta manje no o Domovinskom ratu vjerojatno se može saznati tek pomoću složene matematičke ili spiritualističke formule.
Točnije bi bilo pretpostaviti da i najlošiji hrvatski učenik danas lakše može identificirati Đuru Glogoškog, i bez šala oko vrata, od Ramzesa, ali i ministra obrazovanja lakše od egipatskog vladara iz 13. stoljeća prije nove ere. To se mora promijeniti, pa će se, govori ministar obrazovanja (sic!), u školama djeci treba servirati više interpretacija i zaključaka, a manje činjenica. Znači to da će se Domovinski rat učiti s više ideologije, a manje samostalnog zaključivanja. Ministar obrazovanja (sic!) nije zato trebao prizvati kao idealan model nastavu Drugog svjetskog rata iz Titovog doba, kao obrazac za tumačenje Domovinskog rata. Može se i o Ramzesu učiti na marksistički način, dovoljno je pogledati neke ne tako stare knjige.
Ovaj tekst napisao je redoviti profesor svjetske povijesti Zagrebačkog sveučilišta, ali odgovornost za izrečeno samo je moja. Ne govorim u ime institucije. Pretpostavljam da jednako tako nastupaju i drugi koji pišu o Titu, svi oni koji žele biti znanstvenici i istraživači, a ne politikanti. Vjerujem da su tako učinili i kolege iz Bremena, koji su Tita, kaže hrvatska desnica, uvrstili na listu deset najkrvavijih vođa u 20. stoljeću. Zadovoljstvo hrvatske paraznanosti kada pronađe nekog stranca koji govori isto što i oni misle, pa makar i u tragovima, beskrajna je.
Bizarne tvrdnje o liberalnom osjećaju za pravdu
Najmanje je važna dosljednost, jer se uredno odbacuje sve drugo, sve što se u njihovo razmišljanje ne uklapa. Takve treba podučiti ili posve ignorirati, bio to njemački predsjednik s tezom o Domovinskom ratu kao građanskom ratu ili oni koji su o Tuđmanu napisali najrazornije kritike, ako dolaze iz zapadnih krugova. U bremenskom poučku posebno bizarne su tvrdnje kako je „lijevo“ Bremensko sveučilište Tita svrstalo među najveće zločince 20. stoljeća. Znači li to da lijevo ne može imati osjećaj za pravdu ili da je njemački liberal manje pravdoljubiv od konzervativca? Kako se ta anketa vodila na Bremenskom sveučilištu?
Zašto se onda laže ili govori neistine? Zato što je to način na koji se jedino možete boriti protiv antifašizma. Lažima. Lagati se može neko vrijeme. Godine laži su pred nama; u laži već neko vrijeme živimo. Sva sreća da je toliko puno vjernika u ovoj zemlji, pa znamo da je dugo laganje neugodno i da će biti kažnjeno. Barem na drugom svijetu ili nekoj drugoj sredini.
Jesu li u anketi sudjelovali samo povjesničari, pa i oni koji istražuju Hanzeatske gradove, koji se tom prilikom morali upoznati s Titom, ili možda svi znanstvenici, uključujući i građevinare koji pišu o nosećim gredama? Postoji li neki drugi tip izjašnjavanja na Bremenskom sveučilištu o, primjerice, najzabavnijem glumcu 20. stoljeća ili najubojitijoj zaraznoj bolesti? Kako se mjere rezultati i na temelju kojih izvora su znanstvenici s Bremenskog sveučilišta poduzeli to istraživanje? Jesu li zaposlili hrvatske ili druge jugoslavenske prevoditelje da im prevedu dokumente? Kako bi takvo istraživanje prošlo na Zagrebačkom sveučilištu i tko bi ga izvodio, kada bismo mi poželjeli odlučiti koliko su pouzdana takva istraživanja?
U javnom prostoru promoviraju se besmislice i beskrajno neznanje. Njih, najčešće, nije teško razotkriti, ali je mali napor ipak potreban. Najčešće je, na sreću, dovoljno postaviti logično pitanje nakon neke besmislene tvrdnje, barem dok nam cjelokupna nastava ne postane sastavljena od gotovih formula. Primjerice, svi bi se trebali zapitati je li istina da riječ Augustinčićev portret Josipa Broza Tita u kamenu „bista“, obzirom da je bista poprsje, skulptorski prikaz tijela od grudi naviše? Je li onda moguće da je Augustinčićeva glava Josipa Broza Tita pričvršćena za masu, koju je Kolinda Grabar Kitarović izbacila iz Vile Zagorje izrađene za Tita, zapravo reljef? Tako bi vam rekli skulptori. Možda smo mogli nešto naučiti javnost o skulpturi, ako već s povijesti to ne ide.
Već neko vrijeme živimo u laži
Zašto se onda laže ili govori neistine? Zato što je to način na koji se jedino možete boriti protiv antifašizma. Lažima. Lagati se može neko vrijeme. Godine laži su pred nama; u laži već neko vrijeme živimo. Sva sreća da je toliko puno vjernika u ovoj zemlji, pa znamo da je dugo laganje neugodno i da će biti kažnjeno. Barem na drugom svijetu ili nekoj drugoj sredini.
Tvrtko Jakovina redovni je profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Napisao je knjige: Socijalizam na američkoj pšenici (MH, 2002), Američki komunistički saveznik; Hrvati, Titova Jugoslavija i Sjedinjene Američke Države 1945-1955 (Profil/Srednja Europa, 2003), Treća strana Hladnog rata (Fraktura, 2011), Trenuci katarze. Prijelomni događaji XX stoljeća/ (Fraktura, 2013) i uredio knjigu Hrvatsko proljeće, četrdeset godina poslije (Sveučilište u Zagrebu/Centar Tripalo, 2012).