Piše: Goranko Fižulić | Snima: Profimedia, Alamy

Ako nismo kadri osuditi sve one koji su u hrvatsko ime činili zločine, ni naš europski put nije završen

Možda bismo se svi trebali podsjetiti tijeka hrvatsko-bošnjačkog sukoba

Kako je dio međunarodnih promatrača bio uvjeren da su iznenadne i neočekivane predaje Bosanskog Broda i Jajca posljedica tajnih dogovora hrvatskih i srpskih pregovarača, David Owen, supredsjedatelj Konferencije o bivšoj Jugoslaviji, predložio je primjenu međunarodnih sankcija i za Republiku Hrvatsku. Tuđman poziva Izetbegovića u Zagreb gdje 1. studenog 1992., dva dana nakon pada Jajca, postižu dogovor o zajedničkom zapovjedništvu nad ABiH-om i HVO-om. Hrvatska je izbjegla sankcije, ali zahvaljujući svojoj politici prema BiH, u očima dobrog dijela međunarodne zajednice već je u 1992. uspjela izgubiti status nevine žrtve velikosrpske agresije.

Rat u BiH započeo je u travnju 1992., a završio je u prosincu 1995. mirovnim sporazumom u Daytonu. Prema podacima Demografskog odjela Ureda tužitelja Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu u ratu su poginule 104.733 osobe, od toga 68.101 Bošnjak ili Musliman, 22.779 Srba, 8858 Hrvata i 4995 osoba ostalih nacionalnosti. Hrvatsko-bošnjački rat kao dio ratnog sukoba na teritoriju susjedne države započeo je u listopadu 1992. godine, a završio je u veljači 1994. mirovnim sporazumom u Washingtonu.

Istraživački i dokumentacijski centar u Sarajevu objavio je 2007. rezultate svojih istraživanja prema kojima je u tom ratnom sukobu poginula 9821 osoba, od čega 5599 Bošnjaka, 3254 Hrvata, 925 Srba i 43 osobe ostalih nacionalnosti. Znači, u hrvatsko-bošnjačkom ratnom sukobu, ubijeno je nešto više od trećine svih poginulih Hrvata, odnosno 8,2 % od ukupno poginulih Bošnjaka.

Bosna i Hercegovina postala je članicom UN-a 22. svibnja 1992., istog dana kada su primljene Hrvatska i Slovenija. Sedam dana ranije, 15. svibnja 1992., Vijeće sigurnosti UN-a jednoglasno je usvojilo Rezoluciju 752., kojom je između ostalog zahtijevalo trenutno povlačenje svih jedinica JNA i HV-a s teritorija BiH ili njihovo stavljanje pod zapovjedništvo Vlade BiH, odnosno njihovo momentalno razoružavanje. Slobodan Milošević još je krajem 1991. zatražio zamjenu vojničkog i oficirskog kadra u formacijama JNA na teritoriju BiH Srbima rođenim u toj državi. To je uvelike olakšalo formiranje Vojske Republike Srpske (VRS) 12. svibnja 1992. pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića, ratnog zločinca nedavno osuđenog u Haagu na doživotni zatvor prvostupanjskom presudom.

Prva naoružavanja zbog straha da će se rat proširiti na BiH

Hrvatsko vijeće obrane (HVO) formalno je osnovano 8. travnja 1992. iako su vlasti Republike Hrvatske počele naoružavati prve jedinice još krajem 1991. zbog opravdane bojazni da će se rat iz Hrvatske proširiti i na susjednu državu. Dobroslav Paraga, tadašnji čelnik HSP-a, imenovao je u siječnju 1992. Blaža Kraljevića, povratnika iz Australije, zapovjednikom HOS-a u BiH. Pravaška stranačka milicija brojila je u ljetu te godine 5000 pripadnika, a prema izjavi samog Kraljevića barem trećina njih izjašnjavala se kao Muslimani ili Bošnjaci.

VRS je započeo gotovo četverogodišnju blokadu Sarajeva 5. travnja 1992., a Alija Izetbegović tek je dan prije proglasio opću mobilizaciju Teritorijalne odbrane. Krajem svibnja spajanjem dobrovoljačke Patriotske lige i Teritorijalne odbrane nastaje Armija Republike BiH (ABiH) pod zapovjedništvom Sefera Halilovića. Izetbegović je nastojao prikazati multinacionalni karakter novoformirane vojske, te su u Glavnom štabu Armije ključne pozicije zauzimali pukovnik Stjepan Šiber i pukovnik Jovan Divjak, ali u oficirskom kadru nije bilo više od 1% hrvatskih i srpskih časnika.

Kako se nepovratno raspao sporazum Tuđman-Izetbegović

Do ljeta 1992. HVO, HOS i ABiH uz povremene međusobne čarke uspijevaju zajedno obraniti nešto manje od trećine teritorija BiH. Ali svi pokušaji stvaranja zajedničke oružane sile sposobne da se odupre bolje naoružanom i organiziranom protivniku, koji je bez milosti provodio etničko čišćenje od nesrpskog stanovništva, završavali su potpunim debaklom. Tako je završio i prvi pokušaj napravljen 21. srpnja 1992. kada su Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali Sporazum o prijateljstvu i suradnji dvije države kojim je HVO postao sastavni dio ABiH-a.

Izetbegović je 2. kolovoza u Glavni štab ABiH-a imenovao i šefa HOS-a Blaža Kraljevića. Sedam dana kasnije Kraljevića i osam ljudi iz njegove pratnje ubili su pripadnici HVO-a na cestovnom kontrolnom punktu kod Kruševa. Sporazum se nepovratno raspao tijekom listopada u prvim međusobnim oružanim sukobima HVO-a i ABIH-a u okolici Novog Travnika, Prozora, Jajca i Viteza. U takvim okolnostima VRS je početkom listopada zauzeo Bosanski Brod, a krajem istog mjeseca i Jajce.

Dio povjesničara i vojnih analitičara više je nego uvjeren kako je sve to zapravo bila samo provedba sporazuma između Mate Bobana, čelnika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZHB) i Radovana Karadžića, lidera Republike Srpske (RS), postignutog u Grazu 6. svibnja 1992. Budući da je dogovoren međusobni prekid sukoba na demarkacijskoj liniji koja je trebala uglavnom slijediti granice Banovine Hrvatske iz 1939., a Bošnjake o tome nitko nije ništa pitao, put u katastrofu bio je više nego siguran.

Sastanci hrvatskih i srpskih predstavnika u mađarskom Pečuhu

Za razliku od razgovora održanih u Karađorđevu u ožujku 1991. i mogućih dogovora između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića o podjeli BiH, koji su stvar nagađanja i naknadnih interpretacija, Boban i Karadžić izdali su zajedničko priopćenje koje besramno ignorira i samo postojanje Bošnjaka. Haški branitelji Prlića i drugih tvrdili su da usuglašeni sporazum iz Graza na kraju nije potpisan, a sam Karadžić se nonšalantno branio tvrdnjom kako se on uvijek zalagao da se „Bošnjacima ostavi 30 % teritorija jer u BiH pripadnici različitih naroda ne mogu živjeti zajedno“.

Vjerojatno na tragu sporazuma iz Graza, a u vrijeme prvih ratnih sukoba između HVO-a i ABiH-a, održana su dva sastanka između hrvatskih i srpskih predstavnika u hotelu Palatinus u mađarskom Pečuhu. Tako je za vrijeme prvog susreta koji se zbio 5. listopada 1992. Ratko Mladić u svoj Dnevnik zabilježio riječi jednog od predstavnika Republike Hrvatske, pomoćnika ministra obrane Slobodana Praljka: „Naš cilj je Banovina iz 1939. Ako to ne postignemo nastavljamo rat.“ Na sastanku su bili i tadašnji hrvatski ministar financija Jozo Martinović, a u ime HZHB-a Jadranko Prlić i Bruno Stojić. Dan nakon sastanka u Pečuhu Prvi krajinski korpus VRS-a ušao je u Bosanski Brod jer su se HV i HVO samoinicijativno povukli preko mosta na sjevernu obalu Save.

Drugi sastanak održan je u istom hotelu 26. listopada 1992. Ratko Mladić opet je zabilježio riječi Slobodana Praljka: „Na dobrom smo putu da natjeramo Aliju [Izetbegovića] da sjedne za stol s Bobanom i Karadžićem. Interes nam je da Muslimani dobiju svoj kanton da imaju gdje da odsele.“ Baš u vrijeme tog susreta borbe između HVO-a i ABiH-a u okolici Jajca uzele su maha. Tri dana kasnije VRS je ušao u Jajce nakon što su se HVO i ABiH povukle, prema navodima UNHCR-a i UNPROFOR-a, zajedno s najvećim zbjegom civilnog stanovništva za cijelo vrijeme trajanja rata u BiH. Između 30 i 40 tisuća Hrvata i Bošnjaka napustilo je Jajce i okolna sela. Bošnjaci su uglavnom naseljeni u mjestima i gradovima srednje Bosne, a izbjegli Hrvati priključili su se tisućama izbjeglica iz BiH u Republici Hrvatskoj. Krajem rujna 1992. u Hrvatskoj je evidentirano 335.985 izbjeglica iz BiH, u Srbiji 252.130, a u ostalim bivšim jugoslavenskim republikama 148.657.

Kako smo izgubili status nevine žrtve velikosrpske agresije

Kako je dio međunarodnih promatrača bio uvjeren da su iznenadne i neočekivane predaje Bosanskog Broda i Jajca posljedica tajnih dogovora hrvatskih i srpskih pregovarača, David Owen, supredsjedatelj Konferencije o bivšoj Jugoslaviji, predložio je primjenu međunarodnih sankcija i za Republiku Hrvatsku. Franjo Tuđman poziva Aliju Izetbegovića u Zagreb gdje 1. studenog 1992., dva dana nakon pada Jajca, postižu dogovor o zajedničkom zapovjedništvu nad ABiH-om i HVO-om.

To novo tijelo trebali su voditi pukovnik ABiH-a Jasmin Jaganjac i pomoćnik ministra obrane RH general Slobodan Praljak. Naravno da su svi u Glavnom štabu ABiH-a bili protiv imenovanja pomoćnika hrvatskog ministra obrane i da od toga na kraju nije bilo ništa. Hrvatska je izbjegla sankcije, ali zahvaljujući svojoj politici prema BiH, u očima dobrog dijela međunarodne zajednice već je u 1992. uspjela izgubiti status nevine žrtve velikosrpske agresije. Hrvatsko-bošnjački rat započeo je sporadičnim sukobima uz relativno malen broj žrtava; njegova eskalacija uslijedila je tek u 1993., koju će obilježiti masakri HVO-a u Ahmićima i Stupnom Dolu, odnosno ABiH-a u Uzdolu i Grabovici, te logori za Bošnjake u Dretelju i na Heliodromu, uz onaj za Hrvate u Potocima.

Zarobljeni u svom etnocentrizmu i nacionalnom egoizmu

Nakon što su krajem lipnja 1993., prema izvješću UNPROFOR-a, tenkovi VRS-a pomogli jedinicama HVO-a da poraze ABiH u bitci za Žepče, dolazi 8. srpnja do susreta generala Ratka Mladića i načelnika Glavnog stožera HVO-a generala Milivoja Petkovića u Vili Njivice kod Herceg-Novog u Crnoj Gori. Mladić je pedantno u svoj Dnevnik zabilježio da je primio 1,191.246,00 njemačkih maraka i dvije cisterne dizela kao nadoknadu za isporučeno oružje i „još neke usluge“, te dogovor da se ostatak duga u iznosu od 8,092.032,00 njemačke marke isplati u roku od sedam dana.

Na taj cijeli sumrak ljudskosti i sad, nakon izrečene pravomoćne presude Prliću i drugima, dio hrvatske politike i javnosti reagira baš kao i njihov „najdraži neprijatelj“ nakon nedavnog izricanja presude Ratku Mladiću. Identično zarobljeni u svom etnocentrizmu i nacionalnom egoizmu, bez ikakve empatije za žrtve drugih, ne priznajući odluke Suda kad im se iste ne sviđaju i dalje lažno prikazuju samo sebe kao „žrtve svjetskih moćnika“ i svekolikih zavjera.

Ako Hrvatska stvarno želi biti mentor „europskog puta BiH“ onda Vlada i predsjednica Republike trebaju postupiti na isti način kao kod presude Mladiću ili oslobađajuće presude Gotovini. Ukoliko nisu kadri jasno osuditi sve one koji su u hrvatsko ime činili ono zbog čega je haški sud i osnovan, onda ni naš europski put još uvijek nije završen. Karl Jaspers u svom radu „Pitanje krivnje o političkoj odgovornosti Njemačke“ konstatira: „Od naroda se ne može napraviti pojedinac. Jedan narod ne može propasti, ne može biti zločinac, djelovati ćudoredno ili nećudoredno, to uvijek mogu samo pojedinci. Narod kao cjelina ne može biti ni kriv ni nevin, kako u kriminalnom, tako u političkom i u moralnom smislu.“

Goranko Fižulić
Poduzetnik
131 članak Više o autoru