Kako je Borussia Dortmund uspjela ostati klub po mjeri navijača
Nogomet je okruženje koje je puno izazova, kako profesionalnih tako i karakternih. Jedini način da se osigura potpuna koncentracija i odgovornost ljudi na upravljačkim pozicijama je velika količina ljudi koji ih kontroliraju. Ljudi koji ih postavljaju, ljudi koji ih smjenjuju
Svaki od nebrojnih tekstova koje smo ovih dana mogli čitati u čast Johana Cruyffa imao je u sebi dozu divljenja prema činjenici da je Mr. Voetbal funkcionirao po pretpostavci da se nogomet može igrati samo na pravi način. Taj detalj koji je obilježio njegov život ga je učinio toliko velikim. Nogomet, kao igra, može biti igran samo na jedan način − ispravni način.
Isto tako, nogomet, kao sport, može biti vođen samo na jedan način−ispravan način. Kako je veliki Cruyff svjetionik za ispravno igranje nogometa, za ispravno funkcioniranje nogometnih klubova dovoljno je pogledati Njemačku i najsvjetliji primjer − Borussiju iz Dortmunda. Borussia, ogledni primjerak onoga što je nogomet u svojoj suštini: sport po mjeri običnog čovjeka, nogomet za navijače, točno onakav kakav treba biti.
Regel 50+1, temelj uspjeha
Da bismo do kraja razumjeli okvire funkcioniranje kluba moramo sagledati kontekst u kojem funkcionira. Njemački nogometni savez, DFB je 1999. u potpunosti promijenio standarde u kojima funkcioniraju klubovi.
Nogometnim sekcijama sportskih udruženja bilo je dopušteno odvojiti se u zasebna gospodarska društva, ponajprije radi ekonomskih razloga. Ipak, da bi spriječili da klubove, koji su zapravo postali ekonomski subjekti, preuzmu i privatiziraju privatni investitori smislili su pravilo koje je osiguralo da nogomet ostane tamo gdje pripada, u vlasništvu običnog čovjeka. Regel 50+1, pravilo koje kaže kako je obavezno da većinska vlast u biranju upravnih tijela bude uvijek u rukama navijača. Sportski i društveni interesi odlukom Saveza stavljeni su ispred ekonomskih ili egoističnih interesa ulagača.
Kad je konzultantska tvrtka s kojom surađuju predložila da se cijena piva na stadionu korigira s 3,70 eura na 3,80 zbog poskupljenja u nabavi, predsjednik Hans-Joachim Watzke je odbio uz obrazloženje kako 10 centi neće promijeniti ništa na ukupnom saldu na kraju godine, a navijači će biti sretniji
Vratimo se na primjer Borussije. Ballspielverein Borussia 09 e.V. Dortmund ima svoju sportsku udrugu koja okuplja članove, u svome funkcioniranju slična Našem Hajduku. Članovi udruge, “Njihove Borussije“, drže zanemarivih 5,53 posto kapitala u komanditnom dioničkom društvu. Jasno je kako time nemaju ni blizu većinski dionički paket i kako bi u nekom normalnijem svijetu bili smješteni u okvire promatrača.
Ipak DFB je s Regel 50+1 osigurao da nastave živjeti u nenormalnom svijetu prepunom romantike i nelogičnosti. Zahvaljujući Pravilu, članovi kluba su zadržali pravo da i dalje biraju upravu svog kluba po socios principu demokracije; jedan član = jedan glas. U paralelnom njemačkom svijetu nelogičnosti i romantike, gdje je nogomet igračka navijača, njihovih 5,53 posto vrijedi kao 50 posto + 1 dionica.
Interes ulagača
Postavlja se logično pitanje, zar onima koji ulažu novac ne smeta što nemaju prava na odlučivanje? Na kraju krajeva, koliko je uopće pametno ograničavati vlast onima koji daju nemali novac koji pokreće čitav sistem koji tako tečno funkcionira. S te strane strateška odluka Saveza bila je vrlo riskantna, ali prevladala je onaj Cruyffovska vjera u jedan jedini ispravan put.
Ipak pravilom nisu ograničili upliv novca u klubove, dapače imaju vrlo otvoren stav prema svim oblicima investiranja u klubove. Samo su ispravno procijenili parametre koji su pred njima. Vratimo se opet u Ruhr, u grad Dortmund, gdje Borussia ima najveću prosječnu posjetu od svih europskih nogometnih klubova iako nema najveći stadion.
Kada je Borussia 2013. ušla u finale Lige prvaka, klub je dobio pravo na distribuciju 24.042 karte vlastitim navijačima. Na tu sumu karata zaprimili su 502.567 ispravno popunjenih prijava. Da bude jasnije, Dortmund je grad od 580 tisuća stanovnika, ne nekakav gigantski metropolis. 500 tisuća prijava za kartu je indikator predanosti i emocije koja nije na prodaju.
Savez je shvatio kako je to ono što zapravo privlači novac, u toj masi leži odgovor zašto onima koji ulažu novac ne smeta manjak upravljačkih prava.
Prijelomni trenutak
Iako, put nije išao pretjerano glatko. Borussia Dortmund je na prijelazu milenija bila mali pokusni kunić − prvi njemački klub koji je izašao na burzu. Upliv kapitala je imao instantan pozitivan efekt i BVB je 2002. u zadnjem kolu uzela Bundesligu. Matthias Sammer je postao prvi član Borussije koji je Bundesligu osvojio kao igrač i kao trener. Iste godine zapeli su u finalu Kupa UEFA i sve je izgledalo kao povratak na stare staze slave, kad je samo nekoliko godina prije, 1997. na Olimpijskom stadionu u Münchenu srušen Juventus za prvi naslov europskog prvaka. Međutim, odmah su krenuli i prvi problemi.
Stajaće tribine, izvrsna popunjenost stadiona, vrhunska atmosfera i fantastičan nogomet pogonjen emocijama. Zanimljivo, već godinama Njemačka ima najmanje stope navijačkih nereda. Vjerojatno ima nešto u tome što je instaliran socios model u najboljem izdanju
Uprava koja je vodila klub taj posao je radila vrlo loše, ali nije bilo nikakvih korektivnih poluga. Regel 50+1 se nije do kraja zamahao, a navijači nisu shvaćali kakvu moć imaju pred sobom. Naslagali su se dugovi i od pozitivne situacije ušli su u takve probleme da je bila upitna i isplata plaća igračima te radnoj zajednici. Kritičnost situacije dočarava činjenica da je Bayern već 2003. posudio 2 milijuna eura da crno-žuti izbjegnu suspenziju Saveza i uopće završe sezonu. Nizali su se loši rezultati i u jednom trenutku, klub se našao na rubu ispadanja i financijske propasti. Tek tada su navijači shvatili kakvu priliku imaju.
Jednostavno, ljudi su kvarljiva roba, a nogomet je okruženje koje je puno izazova, kako profesionalnih tako i karakternih. Jedini način da se osigura potpuna koncentracija i odgovornost ljudi na upravljačkim pozicijama je velika količina ljudi koji ih kontroliraju. Ljudi koji ih postavljaju, ljudi koji ih smjenjuju. Na kraju krajeva, ljudi kojima odgovaraju i zbog kojih su tu.
Potpuna mobilizacija navijača rezultirala je promjenama, a ulagači su shvatili da je pred njima potencijal koji može biti jako isplativ. Počelo je sa Signal Iduna Grupom, lokalnom osiguravajućom kućom koja je kupila pravo na ime Westfalenstadion, a nastavilo se s mnogobrojnim poslovnim subjektima koji su uvidjeli marketinšku vrijednost navijača.
Od tada, Borussia je prihvatila da je oporavak proces. Proces koji istina zahtjeva prave ljude na odgovarajućim pozicijama, ali prije svega vrijeme. Da bi se dosegao sportski uspjeh trebalo je proći prvo financijski oporavak. Vrijedni igrači su odlazili bez ugovora ili za sitniš koji je diktiran otkupnom klauzulom. Priča je ovo koja zvuči vrlo poznato; privatizacija kluba, pojačanja i instantni rast, brzi pad i prijetnja propasti zbog neodgovornog rada uprave, te aktivacija navijača koji u ogromnim brojevima preuzimaju odgovornost. Kao da postoji neki naš lokalni primjer koji je usporediv s ovom šprancom, kojeg se trenutno ne mogu sjetiti.
Okvir uspjeha, Borussija danas
Danas, Borussia Dortmund ima i poslovni i sportski uspjeh te se učvršćuje u samom vrhu europskog nogometa. Ekonomski, klub se sastoji od 92 milijuna dionica. Uz navedenih 5,53 posto dionica u vlasništvu udruge koja okuplja članove kluba, oko 9 posto Borussije je u vlasništvu privatnika Bernda Geskea, generalni sponzor Evonik ima otprilike 15 posto dionica, a Signal Iduna i Puma oko 5 posto. Ostatak od oko 60 posto je na slobodnom burzovnom tržištu u vlasništvu brojnih fondova ili privatnih osoba.
Ukupni prihodi prošle sezone iznosili su oko 233 milijuna eura, gdje je samo 5,34 posto došlo od transfera, a 32,50 posto od oglašivača i sponzora. Zanimljivo je kako je najveći prihod od TV prava i to u iznosu od 35,25 posto ukupnih sredstava − 82 milijuna eura, što je otprilike koliko dobije posljednji klub u Premiershipu. S naglaskom da je u ovu sumu uključen i novac od Lige prvaka, koju QPR nije igrao, tako da je tu vaga osjetno na strani Engleza.
Ono gdje bi sigurno mogli napraviti iskorak su prihodi vezani uz utakmice, dakle novac od karata i prodaje hrane i pića na stadionu, koji sada čini 17 posto budžeta. Borussia izdaje 55 tisuća pretplata i većinom su unaprijed rezervirane. Štoviše, prošle sezone je 30.657 zahtjeva za pretplatama moralo biti odbijeno. S te strane, povećane cijene bi bilo u skladu s ekonomskim zakonom o ponudi i potražnji. Ne najjeftinija već prosječna cijena ulaznice po utakmici koju plaća pretplatnik je oko 85 kuna.
S obzirom na kvalitetu proizvoda koji mu je ponuđen, jagmu za tim čarobnim komadićem papira i standard u državi ne možemo to okarakterizirati nikako osim bagatelom. Posebno ako uzmemo u usporedbu da je najjeftinija sezonska karta za Arsenal 1014 funti što iznosi otprilike 9750 kuna ili 410 kuna po utakmici, razumljivo bi bilo da Borussia podigne cijene za 20-ak posto i uloži taj novac u daljnji razvoj momčadi.
Ludilo već imaju. Najveća stajaća tribina na svijetu, neprestano navijanje i kreativne koreografije uz blokiran wi-fi signal kako navijači ne bi ni pali u napast osvježavanja društvenih mreža i provjeravanja tiketa, daju savršeno fanatičnu atmosferu. Isto već odnekud poznato, ljubav prema klubu ne zaobilazi ni operu.
Odbili povećanje cijena dresova
Fan-Gesänge je opera, doduše nešto mlađa od Tijardovićeve Kraljice lopte, u kojoj stočlani zbor stoji na umjetnom travnjaku na pozornici i strastveno pjeva navijačke himne. Uz sve to sigurno da je financijski direktor i upravni odbor morao pomisliti kako bi se tu mogao zaraditi koji euro više i kupiti kojeg malo boljeg igrača.
Ipak, iako godišnja pretplata za južnu tribinu košta samo 190 eura, najskuplja za zapadnu 700 eura, klub niti ne razmatra poskupljenje karata i financijsko hvatanje konkurencije na taj način. Koliko su daleko od tog pristupa najbolje govori jedna anegdota upravo nakon finala Lige prvaka. Kad je konzultantska tvrtka s kojom surađuju predložila da se cijena piva na stadionu korigira s 3,70 eura na 3,80 zbog poskupljenja u nabavi, predsjednik Hans-Joachim Watzke je odbio uz obrazloženje kako 10 centi neće promijeniti ništa na ukupnom saldu na kraju godine, a navijači će biti sretniji.
Slično se ponovilo i ove sezone kad je Puma predložila povećanje cijena dresova za 9 posto. Klub je odbio uz objašnjenje marketinškog direktora Carstena Cramera BBC-u kako je bitno biti fer prema svima, jer bolje je tražiti dodatni novac od sponzora koji zarađuju od svega nego od navijača koji samo ulažu, i novac i emocije.
Ukupni prihodi prošle sezone iznosili su oko 233 milijuna eura, gdje je samo 5,34 posto došlo od transfera, a 32,50 posto od oglašivača i sponzora. Zanimljivo je kako je najveći prihod od TV prava i to u iznosu od 35,25 posto ukupnih sredstava − 82 milijuna eura
Primjer je to filozofije, jasnog opredjeljenja važnosti prioriteta. Cruyffijanski tvrdoglavo praćenje određenog smjera samo zato što je ispravan. Možda nije najisplativiji ni najlogičniji na kratke staze, sigurno nije najlakši, ali je jedini pravi i samo to je bitno.
Pravila koja je postavio DFB su sigurno pomogla, Regel 50+1 je otvorio mogućnost da Borussia Dortmund ima ovakav status. Neovisno o vlasničkim udjelima upravljačka prava su u rukama onih koji sigurno najviše vole klub i žele mu najbolje−navijača. Zauzvrat DFB je dobio atraktivan proizvod. Stajaće tribine, izvrsna popunjenost stadiona, vrhunska atmosfera i fantastičan nogomet pogonjen emocijama. Zanimljivo, već godinama Njemačka ima najmanje stope navijačkih nereda. Vjerojatno ima nešto u tome što je instaliran socios model u najboljem izdanju.
Imamo jako dobar primjer i na nama je da odlučimo jesmo li spremni učiti. Cesta je možda duga, ali Nijemci su pokazali jasan putokaz. Model upravljanja klubovima koji gaji samo ispravan način vođenja i osigurava da nogomet bude ono što je u svojoj suštini: sport po mjeri običnog čovjeka, nogomet za navijače, točno onakav kakav treba biti.