Appleov inženjer za Telegram je ispričao kako je s Jobsom napravio prvi iPhone
Grignon je za Apple napravio iChat, Dashboard i prvi iPod. Napravio je prvi prototip pametnog telefona i pet godina bio direktor tima koji je razvijao iPhone. Pričali smo s njim o najuzbudljivijim godinama američke tehnološke industrije, odnosu sa Jobsom i razlozima zbog kojih misli da su u želji da nam olakšaju život on i ljudi u Appleu sve krivo shvatili.
U Hrvatskoj se u rujnu počinje prikazivati dokumentarna serija National Geographica “Dvijetisućite.” Desetljeće koje je od 11. rujna do kraha Wall Streeta iz temelja promijenilo Ameriku zrelo je za reevaluaciju, kažu autori serije, ali to je razdoblje promijenilo sve.
U vrijeme kad intenet još nisu kolonizirale korporacije a mreže su bile nove, čiste i slobodne, vrijeme kad je novac bilo lakše zaraditi jer kapital još nije stavio svoju mjeru na startup scenu, Andy Grignon u tom se pionirskom vremenu u pravi čas vratio u Apple. Bilo je početak 2000tih, Steve Jobs je bio u punom zamahu svog trijumfalnog povratkau firmu i tražio joj je novu definciiju.
Epizoda serije “Dvijetisućite” koja govori o Appleu kao jednom od fenomena koji je odredio desetljeće, dobrim je dijelom posvećena Grignonu, čovjeku koji je napravio prvi iPod i prototip iPhonea i kao inženjer i direktor vodio razvoj prvog iPhonea.
Nismo ni znali da razvijamo iPod
Grignon je centralni lik još jedne sjajne kronike Applea, knjige “Dogfight” Freda Volgensteina o žestokoj borbi Applea i Googlea za mobilno tržište koja je uvelike odredila kako to tržište danas izgleda. S Grignonom smo razgovarali nakon premijere serije u SAD-u i povodom njezina skorog dolaska na naše televizije.
On danas ima startup Eight.ly i razvija napredne platforme za umreženu televiziju, ali kad priča o Appleu, čini se da je jučer bio tamo na poslu, iako je još 2007. otišao raditi u Palm. U Apple je došao 2002. a da zapravo nije ni znao da dolazi. “Radio sam u tvrtki Pixo, koja je nastala iz Applea. Napravili smo neki fora operativni sustav za mobitele i mobilne uređaje koji je poslije završio u iPodu, ali kad nam je Apple prvi put došao, nismo imali pojma što se zbiva. Donijeli su nam jedan od onih velikih okruglih gumba koje koriste montažeri videa i zamolili da napravimo softver koji radi s njim”, priča Andy.
“Kad smo ga napravili, pitali su nas možemo li napraviti sample aplikacije koja, recimo, svira mp3. Rekli smo da hoćemo i onda shvatili da smo im dali sve”. Iduća stvar koje se sjeća je da je dobio pozivnicu za Jobsovu prezentaciju. Jobsove prezentacije bile su legendarne.
Pomno promišljeni performansi kakve drugi direktori tehnoloških kompanija nisu mogli ni imitirati, uvijek su kulminirali novim proizvodom i novom idejom koju je Jobs slao u medije. Inzistirao je da sve ide uživo, nije bilo lažnih aplikacija ni projekcija na platnu, sve što je Jobs radio na pozornici na uređajima je bilo stvarno, što će Andy Grignon kasnije i sam bolno osjetiti.
Tada, kad je s kolegama došao na prezentaciju, bio je samo ushićen. “Steve se popeo se na pozornicu i kad je pokazao iPod, sve nam je bilo jasno. Nismo se ni snašli, već nas je predstavio kao Appleov inženjerski tim i vratio nas natrag. Bio sam izvan sebe”, kaže. Nakon što je proveo jedno vrijeme u Appleu kao pripravnik, nije se dvoumio oko povratka.
“Rekao sam da se želim vratiti u Apple jer želim praviti nove stvari, to je bio smisao našeg posla a Apple se time bavio. Samo da vam dočaram kako je to bilo fora, dionice su mi vrijedile osam dolara i siću, a Apple nije imao za dividendu, toliko su bili jadni. Ali atmosfera je bila neviđena. Inženjeri i dizajneri posvuda, imali smo strašne planove s Mac OS10, iPod je imao sto nedostataka, ali smo barem pokazivali da možemo napraviti neku nosivu spravicu i raditi bolje laptope”, kaže.
Jobsa smo morali uvjeriti da treba razviti telefon
Na početku je radio na iChatu. “Zapravo su me doveli da napravim novu verziju za videokonferencije. IChat je bio prvi masovni program za to ugrađen u kompjutore, napravili smo kameru, stavili je i spojili, bilo je genijalno”, kaže. “Sad to sve uzimamo zdravo za gotovo, ali trebali ste vidjeti kakvi su bili počeci te ere”.
U tom je timu upoznao Tonyja Fadella. Jedan od najbližih Jobsovih suradnika. “Tony je bio šef cijele divizije iPoda i odmah smo se naši,voljeli smo raditi skupa”. Fadell je bio jedna od najvećih Jobsovih zvijezda. U Apple ga je doveo Scott Forstall, druga velika zvijezda. Zajedno s direktorom hardvera Jonom Rubinsteinom i dizajnerom Jonyjem Iveom, oni će predvoditi transformaciju Applea.
“Tony me htio u timu za iPod i Jobs je odobrio, zbog stvari koje sam radio na Macu”, priča Andy. “iPod je bio jako loš, danas se to zaboravlja. Prekidao je pjesme, baterija nije valjala, predložio sam da ga cijelog napravimo ponovno i kad su pristali, izbila je žestoka frka”.
Jobs je, priča se, okrenuo Forstalla protiv Fadella u nadi da će tako obojica više gristi. U strahu da ne izgubi, Forstall je blokirao Andyja i Fadell je morao ozbiljno lobirati da ga ne maknu s iPoda. “Bila je to sve teška politika, tada su baš počinjali ti odnosi u Appleu, trebalo je to sve svladavati”.
Dodali smo kameru na iPod i napravili prvi prototip. Bilo je to baš što je Steve htio, mogli ste slati poruke, brzo birati brojeve okruglim padom, sve je radilo, osim što je bio grozan.
Izvana se činilo da Andy radi na novom iPodu, na zvučnicima, a zapravo je postavljao temelj za novi iPhone. “Shvatio sam to tek kad sam došao u tim. Napravili smo nekoliko modela, dodali kameru na iPod i napravili prvi prototip. Bilo je to baš ono što je Steve htio, mogli ste slati poruke, brzo birati brojeve okruglim padom, sve je radilo, ali je bio grozan za korištenje.
Onda je netko došao na sjajnu ideju da spoji touch tehnologiju s ekranom. Ali Steve i dalje nije htio da razvijamo telefon”, govori Andy. “Morali smo ga dosta uvjeravati. Mislim da su ga na kraju Schiller i Rubinstein uvjerili da će to biti isplativo”.
Andy je tada počeo učiti kako je raditi sa Jobsom. “Ne sjećam se točno zašto nije htio iPhone, ali sjećam se da je jako dobro provocirao argumente. Ispitivao nas je zašto nam je telefon uzbudljiv, tjerao da branimo proizvod, uvijek je htio da tim njemu obrani proizvod, a ne da on nas uvjerava da nešto treba raditi”. U prvim razgovorima su shvatili da nitko od njih ne zna dovoljno i da će za mobitel morati tražiti partnera. “Nismo imali kanale kao drugi proizvođači, trebali su nam Verizon, AT&T, razni partneri”.
Jedno od partnerstava Apple je sklopio s Motorolom. Rezultat je bio hibrid playera i kamere ROKR, o kojemu Volgenstein piše da je bio tragikomičan i izazvao neke od legenarnih Jobsovih napada bijesa ali i važnu odluku. Jobs je, potvrđuje Grignon, nakon tog debakla odlučio da “ne želi raditi s idiotima” i da će Apple potpuno sam napraviti telefon.
Kako sakriti iPhone od vlastitih inženjera
“Jobs je izvan Applea bio u stanju komunicirati isključivo na razini generalnih direktora, druga vrsta suradnje nije bila moguća”, kaže Andy. “Nama je, pak, zabranio da uzmemo bilo koga iz industrije mobitela. I iz Applea smo smjeli uzeti samo najiskusnije, ljude koji razumiju suštinu kompanije. Taj njegov pristup radu s ljudima je bio nevjerojatan”. Ni Andyjevi inženjeri nisu smjeli znati za iPhone.
Zalemio im je elemente i utore za SIM kartice na gole matične ploče, spojio nekoliko žica i radili su na tome, zvali su ga “skank phone,” toliko je bio ružan ali tajnovitost je bila važnija. Kad su išli na sastanke s dobavljačima, nisu nosili pločice da se ne vidi da su iz Applea. Ništa bitno od informacija nije curilo izvan kompanije.
Dok su inženjeri razvijali anatomiju iPhonea, dizajneri i UI tim pokušavali su riješiti jednako tešku zagonetku njegova izgleda. “Nije išlo lako, mislim da smo napravili milijun iteracija”, kaže Andy. Još 2005. imali su koncept tableta, i smatra se da je iPhone na kraju praktički dizajniran na temelju ideje za iPad. Svaka dva tjedna imali su sastanak sa Jobsom na kojemu su ga izvještavali o projektu.
“Taj telefon mi je bio tolika frustracija da ne mogu izdvojiti najtežu stvar, sve je bilo grozno”, kaže. Nije se spajao na Wi-Fi, procesor i radiočipovi nisu komunicirali i Andy je to morao prijavljivati Jobsu. “Steve je bio bully. Klasični nasilnik. Njegov stil liderstva bilo je zastrašivanje. Urlao je za svaku sitnicu. Ne jednom mi je pred punom dvoranom ljudi rekao da sam mu svojom nesposobnošću uništio firmu”, sjeća se Andy.
Druga metoda bilo je posramljivanje. Andyja neki još zovu “fuckchop”. Kad je prešao u iPod, nadao se da će mu Jobs dati bolji nadimak, ali nije, “fuckchop” mu je pisalo i na Appleovoj posjetnici.
Kad nije vikao znali smo da smo u nevolji
“Od toga se nisi mogao obraniti. On bi se izvikao, ti bi se neko vrijeme osjećao kao govno, onda bi došao sebi, Steve bi te još i potapšao po ramenu i rekao da si super pa si bio u sedmom nebu, i tako ukrug”, prepričava Andy. Ipak, najgore je bilo kad Jobs nije vikao. “Ja sam bio odgovoran za to da iPhone postane telefon i probleme smo rješavali doslovno glavom kroz zid, mjesecima smo radili bez ikakva odmora”. Jedan od trenutaka kad se činilo da će iPhone definitivno propasti bio je upravo kratki spoj između procesora i radiočipova. Nisu smjeli zvati nikoga iz Samsunga, koji je radio procesore, niti iz Infineona, koji je radio čipove.
“Imali smo barem tri takva slučaja, našli bismo se u problemima bez ikakva rješenja. Ja bih govorio, a Steve je samo sjedio i šutio. Po tome smo znali da smo stvarno u nevolji. To je bilo nešto najjezivije. Kad si znao da je njegov bijes davno prešao sve granice i da nisi vrijedan ni urlanja”, kaže Andy. “Tada bi se prebacivao u posebno stanje, za rješavanje problema. Jednostavno bi preuzeo projekt i riješio ga kako nitko ne bi znao”.
U slučaju radiočipova doveo je inženjere Samsunga i Infineona u Cupertino i riješili su problem. Druga velika kriza bila je kad je Andy u AT&T-ju predstavljao visual voicemail koji im je bio veliki adut za iPhone. “Oni su stvarno bila najteža grupa ljudi koju možete zamisliti, navikli da sve uvijek bude po njihovom. Šutirali su sve druge kako su htjeli, a onda im dolazimo mi iz Applea i tražimo da uvedu uslugu visual voicemaila. To je tada bilo nešto potpuno novo, morao si pritisnuti 4 ili 7 da pročitaš poruku, sve je bilo zbunjujuće, oni nisu htjeli čuti za to. Išao sam nekoliko puta i svaki put su me odbili, samo bi mi rekli ne i gotovo”.
Jednom mi ekipa u Njemačkoj nije nešto riješila kako sam tražio. Poslao sam im ljude iz Applea, unajmio vrlo ružnu konferencijsku salu bez prozora, naredio da se klima uključi na najjače i zatvorio ih unutra dok ne riješe problem, mislim da su sjedili tamo 20 sati. Takvi smo bili.
Priča se da se nakon jednog takvog sastanka rasplakao od očaja. Andy se na to grohotom smije.“Možda ne doslovno, plakanje bi bilo eufemizam. Ali istina je da sam se ravno sa sastanka otišao jadati Steveu. On je samo nazvao direktora AT&T-ja i sve riješio”. Ta epizoda, kaže Anduy, objašnjava i zašto Jobs na iPhoneu nije htio nikoga iz telekom industrije.
“Zamislite da mi sjedimo i razgovaramo o tome kako imamo super novu stvar, da ćemo je zvati voicemail i promijeniti način komunikacije i neki nas inženjer koji je deset godina radio u AT&T-ju počne minirati argumentima kakve sam ja slušao od njih. Steve je bio u pravu. Bilo je bolje da sve radimo sami. Pustiti franšizerima da nam opstruiraju projekt bilo bi krajnje naivno”.
Mirna rješenja ipak su bila rezervirana za najveće krize. “Ostatak vremena Steve je bio šupčina. Svi smo bili”, kaže Andy. iPhone je, običava reći, napravila gomila šupčina. “Jednom mi ekipa u Njemačkoj nije nešto riješila kako sam tražio. Poslao sam im ljude iz Applea, unajmio im konferencijsku salu, vrlo ružnu konferenciju salu bez prozora, naredio da se klima uključi na najjače i zatvorio ih unutra dok ne riješe problem, mislim da su sjedili tamo 20 sati. Ne znam koliko puta sam razbio laptop u zid, za sitnicu. Nije to bio dobar osjećaj, ali bili smo pod takvim pritiskom da mi je, nakon što sam otišao, trebalo dosta vremena da shvatim da je to bila patologija”. I nije bilo slučajno, tvrdi, Jobs je poticao napetost.
Steve je znao natjerati ljude da nadmaše sami sebe
“Sjećam se ljudi iz prodaje iPoda. Dakle, nije bilo stvari koju oni nisu bili spremni napraviti da iPod uspije. A nisu imali pojma ni što prodaju, mislili su da razvijaju kanale prodaje za iPod s novim mogućnostima, a zapravo su razvijali prodaju iPhonea. Grizli su zbog njega, takav je utjecaj imao”.
S obzirom da su radili potpuno novi i krajnje kompleksan proizvod, tajnovitost koju su zadržali i brzina kojom su napredovali bile su zapanjujuće. Andy je prvi put osjetio da iPhone neće propasti kad se jednoga dana vozio kući i otvorio Google Maps na iPhoneu i konačno vidio širu sliku, način na koji će iPhone ljudima olakšati život.
Bilo je to malo nakon povijesnog prvog poziva preko iPhonea koji nije bio baš tako pogodan za memoare. “Steve me nazvao. Nisam prepoznao broj, pa sam proslijedio poziv. Naravno, ismijavali su me do zadnjeg dana.” Uglavnom, od tog dana kad je u automobilu otvorio Google Maps, Grignon je znao da će iPhone biti veći nego što su mislili. Ali prvo je trebalo preživjeti Worldmac, 2007. Prvo predstavljanje iPhonea. Mediji nisu ni bili sigurni da će ga Jobs predstaviti, o tome se samo nagađalo. Puno važniju stvar, nije znao nitko.
iPhone ni na prezentaciji još nije bio upotrebljiv
Sedam dana prije prezentacije, naime, na iPhoneu nijedna ključna funkcija još nije radila. Steve Jobs nagovorio je AT&T da mu potpuno prepuste kontrolu nad dizajnom, proizvodnjom i marektingom u zamjenu za status ekskluzivnog provajdera za iPhone. Nikad prije nikome nisu dali te uvjete.
Da je bilo što krenulo krivo, bila je velika vjerojatnost da će se povući. U tom trenutku iPhone je bio jedina zaista uzbudljiva stvar na kojoj je Apple radio. “Na taj smo projekt pet godina trošili sve što smo imali, nismo imali rezervni plan”, kaže Andy. Kompleks Silicijske doline, kaže. “Svi pričaju o kreativnosti i idejama. Koga je briga za sav iscrpljujući posao oko detalja, procesa, razvoja, dokumentacije, standarda, financija… to je dosadno. Čini proizvod, ali je dosadno. Ako zabrljate nemate se što žaliti. Brutalan biznis”.
Proizvodnju nisu bili ni počeli slagati, imali su samo izgrebane telefone na kojima su radili u Appleu, još nisu znali ni kako napraviti staklo da ne bude praznina između ekrana i rubova telefona. Jobs je zabranio da se itko od novinara približi iPhoneu da ne vidi kakav je. Jobs je imao plan izvesti niz stvari na iPhoneu da pokaže koliko je komunikacija na njemu bogatija i zabavnija nego na konkurentnim uređajima, htio ga je predstaviti kao uređaj s kojim možete komunicirati u više medija s više ljudi istovremeno. Samo što se i svaki pojedinačni kanal rušio, a u kombinaciji nije bilo šanse da izguraju prezentaciju bez da je pretvore u debakl.
Nismo htjeli da ljudi prestanu komunicirati
Dan prije prezentacije, Andy je lemio žice na mobitele i montirao ih iza pozornice da signal kraće putuje, toliko je nesigurno bilo spajanje iPhonea na Wi-Fi, inženjeri su kroz milijuna pokušaja i pogrešaka razvili “zlatnu stazu”, točno određen niz postupaka koje se moralo napraviti da bi se prezentacija odvila bez rušenja. Prvi put u povijesti napravili su dio lažne prezentacije. Ali nekim čudom i neviđenim manevrima iza pozornice, Jobsovo predstavljanje iPhonea bilo je trijumfalno. Nastavak priče znamo. Živimo u njoj.
Ali Andy Grignon danas misli da stvari nisu trebale krenuti tim tijekom. Tvrdi da su i on i Jobs i tim koji je razvio iPhone, uređaj koji je promijenio sve od naših navika do slike svijeta, nešto pogrešno shvatili. “Nama nikad nije bila namjera na ovaj način mijenjati komunikaciju među ljudima”, kaže. “Mi smo inženjeri, napravili smo telefon za koji smo mislili da će vam olakšati telefoniranje i učiniti ga zabavnijim. Nije nam bilo ni na kraj pameti da će ljudi zbog iPhonea jednoga dana prestati komunicirati uživo, da će roditelji i djeca sjediti jedni kraj drugih i zuriti u ekrane. Ako je to na neki način naša odgovornost, onda nismo gledali dovoljno daleko. “
Objavljeno 25. srpnja 2015. u tiskanom Telegramu