Odustani // Pritisni ENTER za pretraživanje
Kultura

Bili smo na premijeri ‘Tri Zime’ u HNK: apsolutni trijumf Tene Štivičić i jedna od boljih predstava uopće

Piše: Boris Homovec

Telegramov novinar i kazališni reporter Boris Homovec bio je na premijeri nove drame Tene Štivić, u režiji Ivice Buljana. Kaže da su tekst i režija vrlo dobri, a gotovo svi glumci izvanredni. Bila je to trijumfalna večer u HNK

Bila je to večer građanstva za pamćenje. Građanstva na sceni i građanstva u publici. U vrijeme kad smo zapljusnuti desničarenjem, glupostima, jeftinim politikanstvom i primitivizmom dojučerašnjih anonimaca, kojima smo dozvolili da nam sad kroje sudbinu, dolazak na hrvatsku praizvedbu drame Tri zime Tene Štivičić, u maestralnoj režiji Ivice Buljana, bio je, s jedne strane, i društveni događaj na kojemu se okupio „tout Zagreb“.

Ova večer bila je definitivni pokazatelj kako građanstvo na ovim prostorima ipak, nije izumrlo. Premijera Tri zime vratila je nadu i u nacionalnu kazališnu kuću, u kojoj su trijumfirali jedna zagrebačka spisateljica, redatelj, kostimografkinja i glumci, s pokojim gostujućim članom ekipe iz Slovenije i Njemačke. HNK je te večeri bio u rangu najboljih inozemnih kazališnih kuća, na čijoj je sceni praizveden neki bitan domaći tekst. I to kakav.

Saga krležijansko-bergmanovskog tipa s elementima Zagorke

Drama Tene Štivičić, poslije uprizorenja u Londonu i Ljubljani, došla je napokon tamo gdje spada, na zagrebačku scenu. Dramu koja se odvija paralelno u tri razdoblja, bitnim za ove naše prostore. Apostrofirajući godine 1945., 1990. i 2011., ovo je saga o četiri generacije zagrebačkih obitelji Kos i Amruš. Njihove živote povezuje jedna vila koja je pripadala zagrebačkom odvjetniku Teodoru Amrušu, prvotno službeniku Monarhije koji se priklonio NDH pa je bio zastupnik Seljačke stranke u Saboru, a potom mu se gubi trag, kao hrvatskom emigrantu u Argentini.

Saga je to krležijansko-bergmanovski-almodovarovskog tipa s elementima Zagorke, o jednoj obitelji, ispisana rukopisom jedne mlađe žene, o ženama, koje čine većinu članova obitelji koja ju je kreativno zaintrigirala, od partizana koji prljavim čizmama ulaze u nju poslije rata, do novih vlasnika današnjih dana, drskih poduzetnika koji negiraju svaku tradiciju, grade bazen i hladnokrvno režu stoljetni bršljan uz kuću.tri-zime-9tri-zime-6 tri-zime-1

Ivica Buljan redatelj je, danas u punoj autorskoj zrelosti, koji se isprva etablirao avangardnim režijama komada koji su bili žestoki, agresivni, nabrijani, puni energije, rocka, znoja, vike, obnaženih tijela. Predstavama koje su bile provokativne, izazivale vanjski efekt, ali istovremeno ostavljale publiku hladnima. Kako je sazrijevao, hvatao se ukoštac sa sve složenijim predlošcima i piscima (Pasolini, Jelinek, Kiš…), na kojima su se mnogi etabliraniji redatelji poskliznuli.

Precizan redatelj s filmskim pristupom svakoj sceni

Dohvatio se i Krleže, i to s dvojakim rezultatima, njegovi Glembajevi bili su doista senzacionalni u Ljubljani (nijedna hrvatska izvedba unazad 25 godina nije joj bila ravna), Kolumba je postavio u Crnoj Gori, a Kraljevo čak u Obali bjelokosti. No, njegov Vučjak u matičnom HNK-u bio je, pogotovo nakon pamtljivih ranijih uprizorenja, prilično razočaravajući korak unazad. Sada dokazuje kako je precizan redatelj koji rješenju svake scene pristupa filmski. S glumcima radi filigranski, tražeći od njih ponajmanje da savladaju tekst i mizanscen, već da razmišljaju i o tome što prethodi svakoj rečenici koju izgovaraju, kako je i zašto moraju intonirati, zbog čega pogled u određenoj sekundi mora biti upućen partneru…

Pripremajući ih za Teninu sagu, gledao je s ekipom filmove, analizirao Tramvaj zvan čežnja, Casablancu, kultnog Hanekea, Kusturicu, pa i Hitchcocka, čija mu je određena sekvenca, ili replika bila kod za rješenje neke scene. I to se vidi. Glumci razumiju i osjećaju tekst, vjeruju u njega, izgovaraju svaku rečenicu pravilno (uz neke iznimke), žive svoje likove. U određenim momentima, glazbena kulisa (koju je fino, posve prigodno i nenametljivo skladao Mitja Vrhovnik Smrekar) bila je prejaka, u odnosu na govor na sceni i prekrivala ga, te to u sljedećim izvedbama treba korigirati.

 

Etablirani srpski scenograf europske reputacije, Aleksandar Denić, imao je vrlo zahtjevan zadatak kako na sceni pokazati jednu građansku vilu, vremenski raspon od sedamdesetak godina, a da pri tom ne pobjegne u isforsirani artizam. Njegova je scenografija realna, prepoznatljiva, s klasičnim komadima namještaja tipičnim za građanski interijer: raskošnim lusterima, koji daju patinu i touch glamoura, ispod kojih se kriju klavir, sofa, lampe, kuhinjski kredenc, stol za objedovanje, ormar, krevet, televizor, stolice, tepih i niz detalja, poput „Singerice“, ili uokvirenog oslikanog portreta jedne od junakinja.

Staklenom kosom plohom efektno se prelamaju elementi mobilijara na sceni, svjetlosnim i video efektima dočarava protok vremena, a velikim brojevima 1, 2 i 3 označuju periodi u kojima se odigrava drama, za lakše praćenje, jer dramaturgija nije linearna, već napreskokce preskače desteljeća, miješa godine i likove. Vrhunska kostimografkinja Ana Savić Gecan, stalna Buljanova suradnica, imala je više nego zahtjevan komad kreirati građanske kostime i uniforme iz nekoliko razdoblja, što je učinila besprijekorno.

Uigran i prilično perfektan ansambl predstave

Posebno me oduševila kostimima ostarjele Karoline, mame Maše, prilikom odlaska na vjenčanje, i Alise, čija je nezainteresiranost kako izgleda i što nosi sjajno kostimografski potcrtana. Jedina je zamjerka na kostim Monike, koja kao sluškinja u ratnim godinama djeluje odveć upeglano i građanski, iako je samo priprosta zagorska sluškinja. No, ono što osim briljantnog teksta Tene Štivičić, koji je podjednako gorak i sladak, životan, težak i zabavan, šarmantan i višeznačan, nimalo patetičan, i minuciozne režije najviše uspjehu predstavu pridonosi uigran i perfektan ansambl predstave.

Od 15 glumaca samo dvoje je podbacilo. Ksenija Marinković u ulozi Maše Kos, majke, čiji je svaki izlazak na scenu događaj, nevjerojatnom prirodnošću servira stol, reže pitu, kreće se s viklerima, ponosno nosi tijelo, u svakom trenutku iskrena, prirodna i puna zatomljenih emocija, koje zahtjeva njezin lik. Dragan Despot, nakon dužeg vremena, izašao je iz manire dramskog prvaka i njegova rola kozervativno patrijarhalnog oca Vlade Kosa vrlo je plastična, iskrena, emotivna, šarmantna, otkrivajući na momente Despotov skriveni komičarski talent.

Efektna Nina Violić podsjeća na Žuži Jelinek

Jedina je zamjerka što u nekim scenama previše bode uši tvrdi hercegovački govor, koji u ovom slučaju, kao patera familiasa zagrebačke obitelji ne pristaje. Godinama je na matičnoj sceni marginalizirana Barbara Vicković, koja je sad u punoj glumačkoj zrelosti (što je pokazala i ulogom u hit seriji Kud puklo da puklo). Njezina je Dunja u komadu životna, sočna, prosta, iskrena, zlostavljana, emocionalna, i baš u svakoj sceni joj vjerujemo.

Jadranka Đokić kao Alisa, lik svojevrsnog današnjeg ženskog pandana Leonu Glembayu, koja se vraća kući i raskrinkava mnoge obiteljske tajne, žena koja u sebi nosi tajnu spolnog identiteta, sjajno je odradila nova članica HNK-a. I podjednako je prirodna na velikoj sceni, kao pred kamerom. Vrlo zahvalnu i, zapravo, najefektniju ulogu u komadu, iako na rubu da ne prijeđe u karikiranost, dobila je Nina Violić, kao jedina preostala pripadnica dinastije Amruševih. Njezina je Karolina, kao 92- godišnjakinja, sa sijedom perikom, velikim tamnim naočalama, u Chanel jakni i sa štapom, scenski vrlo efektna, glumački perfektna i publici zabavna, podsjećajući na momente na Žuži Jelinek.tri-zime-2tri-zime-11tri-zime-8

S druge strane, u sceni iz ’45., kad se dolaskom partizana u kuću krije kao jedini satrosjedioc kuće, znatno je slabija, nedovoljno isprofilirana kao psihički labilna osoba koja je završila u Vrapču. Ulogom sluškinje Monike Alma Prica, baš poput Despota, izašla je iz dugogodišnje manire dramskih heroina (iako je imala i promašene izvedbe, poput barunice Castelli u Tauferovim Glembajevima) i prvi puta odigrala lik priproste zagorske sluškinje Monike.

Nova zvijezda i junakinja predstave Luca Anić

Pricina je Monika glasovno i govorno točna, no načinom hoda, gestikulacijama, poštapalicama, kojih ovdje nema, a inače ih takve žene koriste, ostala je površna, korektna, ali nedovoljno sočna i plastična. Apsolutna junakinja predstave je mlada Luca Anić, kao mlađa kći Kosovih, Lucija. Isprva kao desetgodišnjakinja, a posebno u sceni pred vjenčanje, briljira. Sigurna je na sceni, dobro govori, prirodno se kreće, ima nerv za komiku. Njezina svaka gesta govori, te je otela scenu mnogim iskusnijim kolegama.

Pobravši u nekoliko navrata otvoreni pljesak na sceni, Luca Anić nova je zvijezda glumišta, biser kojeg pametni redatelji trebaju iskoristiti. Muški ansambl bio je korektan: Slavko Juraga, Bojan Navojec, Mislav Čavajda i Franjo Kuhar. Najslabija karika mlada je Mada Peršić u zahvalnoj ulozi partizanke Ruže Kralj, koju nije znala iskoristiti.

Ima problem s dikcijom, izbacuje neprirodno naučene replike, nedostaje joj životnosti i uvjerljivosti. Ta uloga bila bi idealna za Lanu Barić. Njezine scene sa Silvijom Vovkom (koji je bio i blijed Horvat u Vučjaku) najslabiji su dio predstave. Efektnom pojavom japanskog para koji pjeva evergreen zabavne glazbe Golubovi, kojeg su šezdesetih godina interpretirali Ivo Robić i Tereza, Buljan je napravio simpatičan odmak i dao dodatni pečat režiji, na kojoj mu treba čestitati.

Trijumfalna večer Tene Štivičić u rodnom gradu

Premijerna zagrebačka publika (uglavnom, blazirana, neiskrena i kurtoazna) sada je vrlo koncentrirano osluškivala svaku Štivičićkinu rečenicu, reagirala u sekundi, spontano pljeskala povremenim glumačkim bravurama, te iskrenim, dugotrajnim i jakim aplauzom, koji je trajao desetak minuta, ispratila ansambl i ekipu . Ovo će, zasigurno, postati novi hit, komad s kojim bez srama možemo gostovati na bilo kojoj pozornici. I kojim ravnateljica Dubravka Vrgoč, poslije solidnog prvog Liješevićevog uprizorenja, potpunog promašaja Bobe Jelčića i solidnog povratka Paola Magellija, ipak trijumfalno završava prvu dramsku sezonu.

Tena Štivičić, ta pametna, talentirana, zgodna i privatno očito sretna žena, jer tako i zrači, ovom trijumfalnom večeri u svom rodnom gradu (koji teško oprašta veliki uspjeh), upisala se vrh popisa najboljih hrvatskih dramatičara. No, pred njom, istovremeno, nije nimalo zahvalna perspektiva. Kvalitetu teksta Tri zime, koji je zasluženo doživio uspjeh u Londonu, New Yorku i Ljubljani, a sada i Zagrebu, dok će ga na filmu ekranizirati oskarovac Danis Tanović, bit će, uistinu, vrlo teško nadmašiti. Vjerujem u Tenu i volio bih da i u tome uspije.

, , ,

Podijeli 789 Tweetaj 0 Pošalji E-mailom
Ovaj članak ima komentara. Klikni ovdje za čitanje.

Prijava na Newsletter

Odustani