Odustani // Pritisni ENTER za pretraživanje
Politika & Kriminal

Bio sam među novinarima koji su u jesen 1991. i dalje odlazili u Vukovar. Ovo je priča o dečku kojeg sam sreo

Piše: Drago Hedl

Priča Drage Hedla o Mitru, dječaku od pet-šest godina kojeg je upoznao u Ulici Borisa Krajghera, na čijem su pločniku tog popodneva stajali samo njih dvojica. Obojica su znali kako neprirodan mir koji im je omogućio da se nakratko sretnu neće još dugo trajati i da sve što jedan drugom žele reći moraju izgovoriti brzo

Reporter Telegrama Drago Hedl, tada ratni izvjestitelj Slobodne Dalmacije, bio je među posljednjim novinarima koji su u jesen 1991. dolazili u opkoljeni Vukovar, prije nego što će herojska obrana tog grada biti slomljena 18. studenoga te godine. Bio je i među prvim hrvatskim novinarima koji su, u proljeće 1996., ušli u taj grad. U časopisu Erazmus (broj 19), u veljači 1997. objavio je devet crtica, sjećanja na to vrijeme. Ovo je jedna od njih.


Zečić Mitar

Iz zgrade čije je pročelje ličilo na prerezani kolut trapista provirila je mala garava dječja glava. Dječaku je moglo biti pet-šest godina i podsjećao je na kakva uplašena zečića koji se istodobno bori sa strahom i znatiželjom. Bilo je rano sunčano popodne vukovarskog crnog rujna 1991. Ohrabren gluhom tišinom koja je trajala možda i petnaestak minuta, dječak oprezno iskorači na ulicu. Neobično za dječaka te dobi u njegovim se očima nije čitao strah, već zabrinutost. Rekao je da se zove Mitar. U Ulici Borisa Krajghera, tog popodneva u Vukovaru, samo smo Mitar i ja stajali na pločniku. Obojica smo znali kako neprirodan mir koji nam je omogućio da se nakratko sretnemo neće još dugo trajati i da sve što jedan drugom želimo reći moramo uraditi brzo.

– A kako se ti zoveš? – upitao je Mitar i istog djelića sekunde uskočio iza drvenih vrata neugledne kuće. Eksplozija je odjeknula koji blok dalje i čim se posve rasplinuo njen reski zvuk, Mitar se načas promoli, pruži ruku i povuče me iza vrata. Poveo me niz stepenice u podrum, u prostoriju iz koje već danima ne izlazi petnaestak osoba. Poput Mitra i oni na trenutak, u kakvom kratkom zatišju, ponekad šmugnu do uličnih vrata da provjere stoji li još krov na kući i drže li se još uspravno okolne zgrade.

Za mene koji sam tog jutra došao iz Osijeka, gdje je rat poput kakve opake bolesti pokazivao tek prve, blage simptome, stvarajući lažnu nadu da će sve proći za dan-dva, mjesto na koje me doveo Mitar izgledalo je nestvarno. Petnaestak ljudi u prostoru ne većem od tridesetak kvadrata – spava, kuha, jede, živi… Hrane im ponestaje; ono malo zaliha što se uvijek nađe u svakoj kući, već je pri kraju. Sumorna atmosfera ljušture u koju su se zavukli kako bi spasili goli život, kao da ih sve više pritišće spoznajom da se odavde – i ako ih ne pogodi kakva granata ili krhotina bombe – neće lako izvući.

Ljudi iz Mitrova podruma izbjegavaju razgovor i svatko fiksira svoju točku na niskom, suterenskom stropu. Tek Nikola Cvetković (možda Mitrov otac?) kaže poneku škrtu riječ: … sramota… e da mi je puška … ubi nas JNA…

* * *

Kasnije, tog istog poslijepodneva, Siniša Glavašević novinar Radio Vukovara poziva me da budem gost njihovog programa. To je posve neobična emisija, vukovarska verzija čestitki i pozdrava: rodbina, prijatelji i poznanici s jednog kraja grada – iz Lušca, Sajmišta i Olajnice – javljaju onima s Mitnice, Borova Naselja ili Petrove Gore da su živi i zdravi. Popucale telefonske veze između pojedinih dijelova Vukovara krpaju tako što se javljaju Glavaševću u program i šalju poruke onima koje ne mogu izravno nazvati. Najhrabriji među onima koji više ne mogu nazvati ni radio, za kratkih zatišja, dolaze sa svojim porukama Glavaševiću u studio.

Kažem Glavaševiću da mi se čini licemjernim poslati kroz eter poruku ljudima koji žive na način onih iz Mitrova podruma. Ja ću, pred zalazak sunca, prašnjavim putem kroz kukuruze preko Bogdanovaca i Nuštra u koliko-toliko sigurni Osijek i bilo bi neukusno da tim napaćenim ljudima kažem bilo što. Ali on tako ne misli i kaže da je ljudima ovdje silno važno čuti da uopće još netko navraća u njihov opkoljeni grad. I doista, bio je u pravu: čim sam izustio posljednju riječ javlja se Dinko Plenković, koji je prije dvadesetpet godina došao ovamo s Hvara, neobično sretan što je danas ovdje u Vukovaru i novinar Slobodne Dalmacije, redakcije za koju sam tada izvještavao.

* * *

Gardist u plavom razlupanom Renaultu predvodi uskim prašnjavim putem kroz bogdanovačka polja kukuruza, mali novinarski konvoj. U retrovizoru, među oblacima prašine, jedva nazirem Landrover francuske televizijske ekipe, koja se jutros, zajedno s nama, zaputila iz Osijeka. Na asfaltnoj cesti, nadomak Nuštra gardist iz plavog Renaulta zastaje, čeka trenutak da sva vozila izrone iz mora prašine, okreće se u pravcu odakle smo stigli i pozdravlja nas. Sunce samo što nije zašlo a iz Vukovara tutnji grmljavina. Pomišljam na zečića Mitra i stotine njegovih vukovarskih vršnjaka koji će noć provesti šćućureni u kakvom podrumskom kutku, bez priče za laku noć, djeco.


Sutra u 10.00 objavit ćemo priču koju je Drago Hedl napisao nakon što je, u proljeće 1996., prvi put ušao u oslobođeni Vukovar.

, ,

Podijeli 197 Tweetaj 0 Pošalji E-mailom
Ovaj članak ima komentara. Klikni ovdje za čitanje.

Prijava na Newsletter

Odustani