Bivši ministar i čuveni dekan FER-a Vedran Mornar objasnio nam je zašto je novi kurikulum važan

S Mornarom smo stoga razgovarali o sudbini reforme kurikuluma bez ljudi poput Borisa Jokića koji su cijelu stvar vodili od početka, ali i širim problemima hrvatskog obrazovanja na svim razinama. Neke od njih Mornar je uspio riješiti dok je bio na čelu FER-a, a neke nije, u kratkom vremenu što ga je proveo na čelu Ministarstva obrazovanja.

TELEGRAM: Već početkom ovoga tjedna, nakon što je Boris Jokić najavio da je radna skupina spremna dati ostavku, izjavili ste da se od reforme pomalo odustaje.

Ja to ne želim vjerovati, ali razvoj događaja, nažalost, govori drukčije. Nedostaje suštinske potpore. Deklarativna postoji, ali čini se da stvarna ne. Čini se da aktualna vlast želi imati veći politički utjecaj na ishod reforme. Ja sam kao ministar pokušao cijelo vrijeme reformu držati dalje od politike. Ekspertna radna skupina i stručne radne skupine imenovane su temeljem javnoga poziva dostupnog svima koji su imali iskrenu želju sudjelovati u promjeni. A, isto tako, dao sam autonomiju ekspertnoj radnoj skupini i stručnjacima u njihovom radu na reformi. I to mi je uspijevalo: nikakvih pritisaka nije bilo od bilo koga iz tadašnje vlasti.

Međutim, čini se da kod nas, nažalost, politika mora imati prste u svakoj sferi ljudske djelatnosti te se očito nema povjerenja u struku. To se vidi i kroz ovaj pokušaj da se ekspertnoj radnoj skupini nametne nekakvo korektivno tijelo, kako svjetonazorski, tako i sadržajno, što mi se čini posve bespotrebno jer su ljudi koji rade na reformi izabrani isključivo na temelju stručnosti, bez obzira na svjetonazorske i druge poglede.

Budućnost reforme kurikuluma nije sjajna. Zapravo, nema je. Pozitivno ozračje koje je stvorio gospodin Jokić rasplinut će se zauvijek. Ako se rad na reformi uopće i nastavi, bojim se da ćemo dobiti samo onu vrstu reforme koja se slobodno može napisati unutar navodnika.

TELEGRAM: Kako Vi tumačite zaključke nedavne sjednice saborskog odbora o reformi kurikuluma?

Bojim se da se u tome nazire rukopis istih onih ljudi koji su stvorili obrazovni sustav kakav trenutačno imamo. A svi mjerljivi pokazatelji govore da nije dovoljno dobar i da su promjene nužne. Pogledajte ishode PISA testova, nacionalnih ispita, državne mature. Obrazovni sustav treba hitno mijenjati. Štoviše, itekako kasnimo u promjenama.

TELEGRAM: Hrvatska je od Europske unije dobila sredstva za provedbu kurikularne reforme. Što s tim sredstvima ukoliko reforma zastane? Kako će na to gledati EU?

Smatrat će nas neozbiljnima i zaustavit će sredstva. Vjerujte, oni jako pomno prate ovu situaciju. Sad se, primjerice, govori i o reviziji Strategije znanosti, obrazovanja i tehnologije, a upravo je ta i takva strategija podloga za povlačenje sredstava iz EU. Na njoj se temelje projekti za koje je EU spremna dati novac. Svaka revizija toga, a ne vidim neki jači razlog od činjenice da ju je napravila neka druga politička opcija, vjerojatno će imati loše posljedice.

Europa će reći: ‘Ovo ste sami izglasali na Saboru, mi smo to prihvatili, a sad odjednom nije dobro. Ne želimo dati novac dok se ne uozbiljite.’ Pazite, ni ja nisam sasvim zadovoljan svime što tamo piše, rado bih neke detalje promijenio, ali nikada ne bih o njoj govorio na način da se ugrozi naša pozicija u EU i povlačenje novaca koji su nam toliko važni za sve što želimo učiniti u sustavu, s obzirom na manjak u državnom proračunu.

TELEGRAM: Jesu li, po Vašim saznanjima, ostale zemlje prošle slične procese i promjene?

Kako koja. Neke su obrazovanje unaprijedile više, neke manje, ali uglavnom se išlo naprijed. Finska se uvijek spominje kao primjer zemlje koja ima dobro obrazovanje i sustav koji školama daje dosta autonomije. Zanimljivo je usporediti Finsku i susjednu joj Švedsku. Iako su primanja nastavnika u te dvije zemlje vrlo slična, u Finskoj se na nastavničke studije upisuju kvalitetnija djeca nego u Švedskoj, uglavnom zbog većeg društvenog ugleda nastavnika. Nije, čini se, baš sve ni u novcu.

Kod nas još imamo nasljeđe obrazovnog sustava iz onih vremena gdje su djeca trebala biti dobri podanici režima, kada misliti svojom glavom nije bilo previše poželjno. Dobro je bilo da su svi jednaki, a tko je izvirio iz sivila, obično bi ovako ili onako, u prenesenom značenju ili čak zbiljski, dobio po glavi. Na poduzetništvo se uvijek gledalo s podozrenjem. S druge strane, u kapitalističkom svijetu obrazovni sustav stimulirao je timski rad, samoisticanje, prezentacijske vještine, kritičko razmišljanje, pisanje eseja, poticao na poduzetništvo, liderstvo. Kurikularna reforma krenula je upravo u tome smjeru.

TELEGRAM: Koje je Vaše iskustvo, tijekom mandata na čelu Ministarstva, s promjenama kurikuluma?

Reforma kurikuluma pokrenuta je na jedan apolitičan, transparentan način. Raspisan je javni poziv, ocjenjivala se motivacija i vizija svakog sudionika, nije se pitalo tko je iz koje stranke, nego isključivo želi li istinsku promjenu na bolje. Stoga u stručnim skupinama imate vrlo heterogene članove svih svjetonazorskih, političkih i, ako hoćete, vjerskih pripadnosti. Napravljen je ogroman, dobar posao i doista iskreno zahvaljujem svima koji su u tome sudjelovali.

Od članova ekspertne radne skupine, preko članova stručnih radnih skupina, do pripravnika i zaposlenika MZOS-a, Agencije za odgoj i obrazovanje i Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, koji su bili stvarna, prava potpora cijelom procesu. Sve je trebalo rezultirati jednim novim, funkcionalnijim, 21. stoljeću primjerenijim obrazovnim sustavom.

TELEGRAM: Kakva ste iskustva imali s Borisom Jokićem?

On je svojim idejama, karizmom i entuzijazmom stvorio tu reformu, on ju je branio, on ju je nosio na svojim leđima. Uložio je sve svoje znanje, sve svoje vrijeme, cijeli svoj život u taj posao. A za to nije uzeo ni kune. To je bio iskreni, pošteni pokušaj da se napravi jedna bolja Hrvatska. Bez Borisa to jednostavno nije to. Uspio je oko sebe okupiti više od tisuću ljudi koji su vrijedno radili na reformi. Bojim se da je njegovim odlaskom nestao sav taj zanos, entuzijazam i teško će se ikad više stvoriti jedna ovako pozitivna atmosfera oko reforme, ne samo ljudi koji su na njoj radili nego i u javnosti.

Mislim da je strašno što se sve danas pred djecu stavlja u osnovnoj školi, a koja upravo zato na državnoj maturi nisu sposobna pretvoriti inče u centimetre i obratno, s kalkulatorom i danom formulom. Ova reforma je bila pokušaj da se tome stane na kraj i da se napravi jedan sustav rasterećen od nepotrebnih znanja i s naglaskom na funkcionalnu pismenost.

TELEGRAM: Koji je, po Vašem mišljenju, najbolji, a koji najsporniji dio predložene reforme kurikuluma?

Mislim da u suštini nema ničega spornog. Bojim se da se ovdje radi o ljubomori i taštini pojedinaca, a možda i o pogledu iz jednog konzervativnijeg kuta. Ekspertna radna skupina je organizacijsko, operativno tijelo koje postavlja metode rada i prepušta ostatak struci. Neće Boris Jokić propisivati gradivo biologije, kemije, fizike. Od početka je dogovoreno da većinu članova radnih skupina moraju činiti nastavnici iz škola. Tako je i napravljeno. A sad se prigovara da reformu rade ljudi koji nemaju iskustva s radom u školi! Koliko je, u postotku, ljudi s iskustvom rada u školi bilo uključeno u dosadašnje reforme? Vjerujte, bitno manje.

Situacija u obrazovnom sustavu je takva kakva jest, i nemamo drugih polaznih osnova. Ne možemo niti previše odstupiti od sadašnjeg stanja. Ne možemo raditi revolucionarne promjene odmah, odstupiti drastično od sadašnje satnice. Treba ići postupno. Zamislite, samo kao primjer, da se prepolovi broj sati povijesti i zemljopisa, a udvostruči fizike i matematike, kakav bi to poremećaj u sustavu izazvalo. Nastavnika matematike i danas nedostaje, što ćemo s viškom povjesničara i geografa?

Na kraju, i povijest i zemljopis su potrebni, nužni, treba ih samo preoblikovati tako da ne učimo djecu koliko tona žita proizvodi Mađarska te imena i godine vladanja većine egipatskih faraona. Kritike da u reformi nema dovoljno STEM-a (prirodoslovlje, tehnologija, inženjerstvo i matematika op.a.) dolaze upravo iz redova ljudi koji su stvorili ovo što sada imamo. To je nevjerojatno. A STEM-a će biti više nego što su ga sami bili ugradili. Bojim se da se ovdje radi isključivo o nerazumijevanju biti reforme. Prigovara se da je radna skupina politički imenovana. Jeste li ikada čuli stavove Borisa Jokića? Tko bi to, molim Vas, njega politički imenovao?

TELEGRAM: Reforma kurikuluma nešto je što zvuči apstraktno. Možete li, kao čovjek s višegodišnjim iskustvom u obrazovanju, pojasniti implikacije takve reforme na cijeli sustav? Koja je njena suština? Svi su se zapiknuli za Juditu i Marulića, međutim, ostaje dojam da nisu shvaćene sve posljedice promjena.

Pa gledajte, ljudi se uvijek uhvate detalja, a ne gledaju suštinu. Kritike se upućuje već nazivu. Hoćemo li to zvati kurikulum ili kurikul, po meni je najmanje važno. Slažem se, kurikul je ispravnije, ali termin je trenutačno upisan u zakonu. Zar bi trebalo čekati da se promijeni zakon, a onda krenuti u reformu, samo zato da se ne bi krivo zvala? Meni je prilično svejedno zove li se ona sprava televizorom ili, izmislit ću, dalekoglednikom ako na njoj igra dobar film. Bitna je suština, a ne forma.

Hoće li Judita ostati kao lektira ili ne, to neće promijeniti materijalnu situaciju prosječnog hrvatskog građanina ni za jednu jedinu lipu. Neće mu promijeniti ni konkurentnost na europskom tržištu rada. Financijska pismenost hoće, itekako. Povijest se svakodnevno gomila, u međuvremenu se napisalo puno knjiga. Htjeli bismo da djeca pročitaju sve što se nekada čitalo i tome još dodavati novo. Kamo to vodi?

Da ne spominjem koliko je današnjoj djeci Marulića i Hektorovića teško čitati. Budimo pošteni, pogledajmo realno situaciji u oči. Dio učenika danas lektiru zapravo ni ne čita, gledaju što ima na internetu u skraćenom izdanju. Ili, još bolje, već gotovo za copy-paste, i to prolazi. Posljedično, svakodnevno se susrećemo s njihovom nepismenošću. Evo, i tu na FER-u, možda zato što k nama dolaze oni koji su skloniji matematici, ali mislim da je slična situacija i na drugim fakultetima. Mi se moramo prilagoditi vremenu.

Današnja su djeca drukčija, drukčije su rasla, drukčije su odgojena. Imaju izobilje paralelnih sadržaja, informacije dostupne jednim klikom. Mi smo rasli u vremenu kad je čitanje knjiga bilo jedino što nas je moglo zaokupiti. Imao si jedan program na televiziji, i to od 20 do 22. Ne možemo današnju djecu učiti na način od prije 40, 50 godina. Ova kurikularna reforma trebala je biti prilagođena 21. stoljeću, suvremena, zabavnija, s više izbornosti.

Mislim da je važno da se stvarno čita. A koja djela, neka to nastavnici i djeca sami odluče. Neka čitaju i Harryja Pottera, ali zbiljski, ne fiktivno. Bitno je da se postigne funkcionalna pismenost, to je svrha čitanja, a ne napamet znati zašto je patio mladi Werther, i ne razumjeti to djelo. I ono što je još važnije, samo čitanje mora biti poticaj da se čita još više. Bolje da se stvarno pročita odgovarajući volumen bilo kojeg zanimljivog i pismeno napisanog štiva nego da se fiktivno pročita ova današnja lektira. Mene su kao ministra izdavači molili da promijenim lektiru jer im čini i komercijalnu štetu. Djeca, zahvaljujući njoj, zamrze knjige i čitanje. Ja to naravno nisam mogao napraviti i prepustio sam posao struci. Ako ona ipak odluči da se bez Ribanja i ribarskog prigovaranja ne može preživjeti, ja se neću previše protiviti, ali imat ću svoj stav, stav jednog pragmatičnog inženjera.

TELEGRAM: Studenti i stručnjaci za Vaš mandat na čelu FER-a kažu da je jedan od uspješnijih dekanskih mandata u Hrvatskoj. Možete li nam prepričati što ste radili na FER-u, a za što smatrate da se može aplicirati na hrvatsko školstvo u cjelini?

Mi smo pokušali napraviti jedan FER orijentiran studentu, gdje je u fokusu student, a ne nastavnik, FER na kojem se kontinuirano uči i radi. Približiti fakultet jednom modelu, gdje postoje kontinuirane provjere znanja, gdje je završni ispit, neću reći formalnost, ali samo jedan dio procesa. Tu je, naravno, bilo otpora dijela nastavnika koji su na neki način smatrali da su izgubili onaj utjecaj koji su ranije imali. Teško im je bilo prihvatiti da studenta ocjenjuje računalo, a ne oni sami kao neprikosnoveni autoriteti.

Mislim da smo time gurnuli FER deset, dvadeset godina ispred ostatka obrazovnog sustava Hrvatske. I mnogi su nas u tome slijedili. Takav model postoji u svim razvijenim zapadnim zemljama, i bilo bi dobro da bude još šire prihvaćen. Mislim da smo napravili jedan dobar posao, temeljen na dobroj organizaciji. Meni kao dekanu to nije bilo previše teško, jer je FER oduvijek bio dobro organiziran.

TELEGRAM: Što bi Hrvatska trebala učiniti da naša sveučilista dođu na razinu europskih? Po većini relevantnih ljestvica, zaostajemo u kvaliteti nastave, citiranosti akademskih istraživanja i ostalim kriterijima kvalitete?

Naša sveučilišta nisu toliko loša koliko se to pokušava prikazati. Imamo kvalitetnu Agenciju za znanost i visoko obrazovanje koja ih dovodi u red. Kad bismo barem imali takvo, ili bar bilo kakvo, institucijsko vrednovanje na razini osnovnih i srednjih škola! Na rang ljestvicama svjetskih sveučilišta ne stojimo sjajno, ali zbilja je teško je s ovakvim financiranjem očekivati da ćemo nadmašiti vrhunska svjetska sveučilišta. Proračun za kompetitivna znanstvena istraživanja nam je sedamdesetak milijuna kuna.

Možemo li mi doista očekivati, kad se to rasprši na pedesetak projekata, da se za te novce može napraviti iskorak? S druge strane, jedan Stanford, sveučilište s 15.000 studenata, ima godišnji proračun od 5,5 milijardi dolara… 35 milijardi kuna. Trećinu proračuna cijele RH. Ja sam kao ministar imao milijardu i pol dolara za cijeli hrvatski obrazovni sustav, znanost i sport! Za gotovo 800.000 učenika i studenata. Kako onda možemo očekivati od zagrebačkog sveučilišta da s proračunom od 200 milijuna dolara za 70.000 studenata ozbiljno konkurira Stanfordu? Budimo realni, ako hoćemo rezultate, trebamo nešto i uložiti.

Naravno, i s ograničenim sredstvima uvijek se može bolje. Dosta je otpora promjenama na razini sveučilišta. Meni je, recimo, jako žao što bolonja nikad nije zaživjela na ovim prostorima. Formalno jest, ali ne i suštinski. Opet taj raskorak između forme i suštine. Kod nas 95 posto studenata nakon završetka preddiplomskog nastavlja na diplomski. Preddiplomski studij kao da ne postoji. Imate fakultete koji ne smatraju potrebnim nakon završenog preddiplomskog studija napraviti promociju.

A strukovno obrazovanje je posebno tužna priča. Kod nas gotovo svi za završenom četverogodišnjom srednjom školom pokušavaju upisati neki fakultet. Naravno, to je, dijelom, i posljedica gospodarske recesije i nedostatka radnih mjesta. Razvijene zemlje imaju bitno drukčiju situaciju: većina strukovnjaka zapošljava se kao kvalitetni majstori, obrtnici, tehničari i pri tome sasvim dobro zarađuju. Na diplomski studij odlučuje se manjina „bachelora“. Takav je sustav teško preko noći uspostaviti, posebno uz ovaj princip, “što su prethodni napravili, ne valja”.

TELEGRAM: Po podacima Državnog zavoda za statistiku, Hrvatska ima sve veći broj nastavnika u osnovnim i srednjim školama, a sve manji broj učenika. Po tom omjeru trenutno smo u vrhu Europe. Zašto dolazi do te situacije? Ne bi li bilo bolje imati optimalniji broj nastavnika, ali s većim sredstvima za svakog od njih?

Da, prema državnom pedagoškom standardu, propisano je između 20 i 28 učenika u razredu. Ali što napraviti u manjoj sredini gdje ne postoji nego desetak, ili još manje, učenika u generaciji? Zatvoriti školu i otpustiti nastavnike? Kad se jednom zatvori, teško će se ikad više otvoriti, a još će se više ljudi iz te sredine iseliti. A svi takvi slučajevi, kojih nažalost ima sve više, kvare nam prosjek. Ja bih do posljednjeg daha branio školu na udaljenom otoku, pa makar u nju išao jedan jedini učenik.

S druge strane, osnivači škola, gradovi i županije, ponekad inzistiraju na novim programima, otvaranju novih škola gdje objektivno i ne bi trebale biti, što sigurno ne bi radili da ih sami financiraju. Tome se dosta teško oduprijeti. A možda je potrebno i napokon promijeniti model financiranja. Naša ekonomska situacija je dovela pak do drastično smanjenog nataliteta, do depopulacije. Recimo, 1979. godine u Hrvatskoj se rađalo gotovo 70 tisuća djece, sada smo negdje na oko 39 tisuća.

Trend vidljivog smanjenja broja djece nije neka novina, on traje već 35 godina, ali nitko nikada ništa oko toga nije poduzeo. A sad se čudimo. Nije moguće riješiti odjednom problem viška nastavnika koji se 35 godina stvara, to će trebati polako i postupno. Ipak smo, ili bismo trebali biti, socijalna država. Bilo bi sigurno bolje da je manje nastavnika s većim plaćama, ali situacija je takva kakva jest.

TELEGRAM: Hrvatska, prema ostalim zemljama istočne Europe, ima jednu od najnižih stopa sudjelovanja privatnog školstva u ukupnom školstvu. Zašto je to tako i je li to nešto što također trebamo riješiti?

U jednome je času, temeljem statističkih podataka o 7% visokoobrazovanih u RH (zapravo ih je, računajući i više škole, koje su druge zemlje uvijek uračunavale, bilo nešto više od 11%), broj visokih učilišta, i javnih i privatnih, prilično narastao. Možda ih sada imamo i previše. A djece je sve manje. Država gotovo u cijelosti pokriva troškove svih školarina na javnim visokim učilištima. Treba jasno reći da je ona participacija koju plaćaju manje uspješni studenti zapravo mali dio stvarnih troškova studija.

S druge strane, privatno visoko učilište izcijene studija pokriva sve svoje troškove, pa je ta cijena uglavnom neprihvatljiva za prosječnog hrvatskog građanina. Kad bismo imali mehanizam vanjskog vrednovanja ishoda učenja na razini visokih učilišta, kojim bismo jasno pokazali da je, primjerice, produkt nekog privatnog učilišta bitno kvalitetniji od produkta sličnog javnog učilišta, možda bi se roditelji ili studenti lakše odlučili platiti studij, ako treba uzeti i kredit.

Sada se ravnamo samo po osjećaju. Puno spominjani koncept vaučera tu bi dosta pomogao, uvjeren sam da bi drastično povećao kvalitetu i jednih i drugih, ali nikako ga ne bi trebalo uvesti bez jasnog vanjskog vrednovanja. Bez toga, trenutačno bi u takvom sustavu puno bolje prolazili oni s jačim marketingom, a ne mogu garantirati da ne bi bilo i pojava koje popularno zovemo prodajom diploma.