U nedostatku bilo kakvih konkretnih političkih projekata, Andrej Plenković posegnuo je je za mantrom o dubokim reformama. Vjerojatno istim onim dubokim reformama kakve već cijelo desetljeće prizivaju Hrvatska narodna banka, Svjetska banka, Europska Unija, i sve moguće međunarodne monetarne institucije.
I dok, s jedne strane, Hrvatska zaista provodi discipliniraniju financijsku politiku, što je vidljivo iz smanjivanja pojedinih segmenata nacionalnog duga, baš je Plenkovićeva Vlada, s druge strane, zadala težak udarac odgovornoj i štedljivoj državi usvajanjem Zakona o braniteljima, za koji još nitko ne zna koliko će točno koštati, ni koga će sve obuhvatiti.
Glavni i nerješivi problem ove Vlade
Nadalje, Vlada nije učinila baš ništa na racionalizaciji zdravstvenog sustava koji bilježi svoje redovne godišnje gubitke, dok se mirovinski sustav, s ovako malim brojem zaposlenih u odnosu na broj penzionera, ionako ne može racionalizirati. Ne postoje, čini se, nikakvi preduvjeti da bi se mirovinski i zdravstveni sustav, kao glavni potrošači državnog proračuna, zaista reformirali, a Vlada je, eto, proračun dodatno i dugoročno opteretila novim Zakonom o braniteljima. Da bi se poslije svega toga Andrej Plenković pozivao na duboke reforme u 2018. godini.
Vlada Andreja Plenkovića ustvari pati od jednog središnjeg i nerješivog problema. Ona je permanentno nestabilna, jer zavisi o tankoj parlamentarnoj većini, koja je antipatična i velikom dijelu HDZ-a (Milijan Brkić, pretpostavljamo, sigurno nije ni sanjao da će morati vladati s HNS-om i Miloradom Pupovcem).
Zato što je nestabilna, ta Vlada mora pristajati na sve moguće oblike političkih ustupaka. S lijeve strane, riječ je o skidanju HOS-ovih spomen-ploča i o kriminalizaciji pozdrava Za dom spremni. S desne strane, riječ je o preimenovanju zagrebačkog Trga maršala Tita, o donošenju ovakvog Zakona o braniteljima, o odgađanju ratifikacije Istanbulske konvencije, ili o stalnom žongliranju s kurikularnom reformom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Da, brojke će biti okej, nezaposlenost manja, ali…
Tragikomični program Hrvatske televizije daleki je odjek Plenkovićeva pokušaja balansiranja između desnice i ljevice. Budući da Andrej Plenković ne posjeduje nikakvu izvornu političku moć, nego je prisiljen hodati po žici iznad raznih političkih, ideoloških i interesnih frakcija, koje ga održavaju na vlasti, lako je predvidjeti da njegova Vlada ni iduće godine neće provesti baš nikakve ozbiljne reforme. Na prvi, pogled, te reforme nisu ni potrebne.
Onaj dio Hrvatske, koji dobro funkcionira, u 2018. godini funkcionirat će još bolje. Tu mislimo na turističku Istru i Dalmaciju, i na Zagreb, gdje kupovna moć očigledno raste. Onaj dio Hrvatske koji ne funkcionira, poput Slavonije i bivše Krajine, vjerojatno će i dalje predstavljati bazen za iseljavanje u Europsku Uniju.
Brojke će, također, biti pozitivne: rast bi možda mogao biti malo manji nego u 2017., ali će i daje zadržati relativno dobre vrijednosti (oko tri posto). Nezaposlenost se već smanjila iseljavanjem, tako da Hrvatska sada pati od manjka radne snage. Čak se ni katastrofa Agrokor nije pokazala nacionalnom katastrofom: Plenkoviću ovdje treba odati stanovito priznanje, budući da je minimalizirao efekt raspada najveće hrvatske firme na nacionalno gospodarstvo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izostanci koji karakteriziraju suvremenu Hrvatsku
Naravno, tek će budućnost pokazati je li Vladina politika prema Agrokoru bila dugoročno uspješna ili katastrofalna. Ako Agrokorove tvornice hrane, koje su zaista superiorne u svojim žanrovima, ne prežive krizu, Plenković će biti glavni krivac. Ako, pak, prežive, Plenković će se moći hvaliti solidnim postupanjem u jako kritičnoj situaciji. No, sve to nije najbitnije za sliku Hrvatske 2017., 2018. ili 2019.godine. Ono što karakterizira suvremenu Hrvatsku jesu izostanci.
Riječ je o izostanku bilo kakve funkcionalne pravne države, u što se svakodnevno uvjeravamo i kad pratimo high profile postupke poput Sanaderovih, i kad čitamo o obiteljskom nasilju. Riječ je, nadasve, o izostanku nade. Hrvatska je država u koju previše njenih građana ne vjeruje, osobito kad se radi o klincima, što je, naravno, ravno nacionalnoj katastrofi. Riječ je o povlačenju civilnog društva: Hrvatska postaje nacionalno-vjerska država, čemu se nitko ozbiljno ne suprotstavlja.
Da bi opstao mora se ponašati kao tipičan HDZ-ovac
Riječ je o izostanku promjena u obrazovnom sustavu, koji se i dalje, da citiramo Hessea, ponaša kao žrvanj koji melje svoje podanike, usput ih opterećujući najnevjerojatnijim ideološkim sadržajima. Riječ je o javnoj, dopuštenoj kriminalizaciji cijelih važnih, javnih sektora društva, poput Hrvatskog nogometnog saveza, koji se ovih dana ponovo legitimirao kao legalna kriminalna organizacija. Riječ je, zatim, o nepostojanju bilo kakve efikasne i razumne državne uprave. Riječ je, naposljetku, o dubokoj korupciji u političkom sustavu, koju je dodatno potaknuo sam Andrej Plenković, kupnjom Tomislava Sauche i Hrvatske narodne stranke.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svi su ovi izostanci stvarni rezultat političkog djelovanja Andreja Plenkovića, prvog HDZ-ova premijera koji ideološki ne pripada HDZ-u, ali koji se mora ponašati, da bi opstao na vlasti, baš kao tipičan HDZ-ovac, u pejorativnom smislu te riječi. Andrej Plenković bio bi vjerojatno najgori hrvatski premijer, od rata do danas, da mu nije prethodio stanoviti Tim Orešković, hodajući dokaz dramatičnog urušavanja skoro svih važnijih kriterija na hrvatskoj političkoj sceni.
Blagdanski intervjui o reformama bili su otužni; premijer bez političke moći neće uspjeti provesti nijednu
Mnogi su mediji kroz intervjue s premijerom 2018. proglasili godinom reformi; nije teško predvidjeti kako se to neće dogoditi
Vlada Andreja Plenkovića ustvari pati od jednog središnjeg i nerješivog problema. Ona je permanentno nestabilna, jer zavisi o tankoj parlamentarnoj većini, koja je antipatična i velikom dijelu HDZ-a. Zato što je nestabilna, ta Vlada mora pristajati na sve moguće oblike političkih ustupaka. Budući da Plenković ne posjeduje nikakvu izvornu političku moć, nego je prisiljen hodati po žici iznad raznih političkih, ideoloških i interesnih frakcija, koje ga održavaju na vlasti, lako je predvidjeti da njegova Vlada ni iduće godine neće provesti baš nikakve ozbiljne reforme
U blagdanskim je intervjuima Andrej Plenković najavio 2018. godinu kao godinu velikih reformi. Plenković je pritom bio dovoljno iskren da kaže kako je 2018. godina idealna za reforme, jer, evo, napokon neće biti nikakvih izbora, što valjda znači da se vladajuća stranka ne mora nikome ulizivati.
U nedostatku bilo kakvih konkretnih političkih projekata, Andrej Plenković posegnuo je je za mantrom o dubokim reformama. Vjerojatno istim onim dubokim reformama kakve već cijelo desetljeće prizivaju Hrvatska narodna banka, Svjetska banka, Europska Unija, i sve moguće međunarodne monetarne institucije.
I dok, s jedne strane, Hrvatska zaista provodi discipliniraniju financijsku politiku, što je vidljivo iz smanjivanja pojedinih segmenata nacionalnog duga, baš je Plenkovićeva Vlada, s druge strane, zadala težak udarac odgovornoj i štedljivoj državi usvajanjem Zakona o braniteljima, za koji još nitko ne zna koliko će točno koštati, ni koga će sve obuhvatiti.
Glavni i nerješivi problem ove Vlade
Nadalje, Vlada nije učinila baš ništa na racionalizaciji zdravstvenog sustava koji bilježi svoje redovne godišnje gubitke, dok se mirovinski sustav, s ovako malim brojem zaposlenih u odnosu na broj penzionera, ionako ne može racionalizirati. Ne postoje, čini se, nikakvi preduvjeti da bi se mirovinski i zdravstveni sustav, kao glavni potrošači državnog proračuna, zaista reformirali, a Vlada je, eto, proračun dodatno i dugoročno opteretila novim Zakonom o braniteljima. Da bi se poslije svega toga Andrej Plenković pozivao na duboke reforme u 2018. godini.
Vlada Andreja Plenkovića ustvari pati od jednog središnjeg i nerješivog problema. Ona je permanentno nestabilna, jer zavisi o tankoj parlamentarnoj većini, koja je antipatična i velikom dijelu HDZ-a (Milijan Brkić, pretpostavljamo, sigurno nije ni sanjao da će morati vladati s HNS-om i Miloradom Pupovcem).
Zato što je nestabilna, ta Vlada mora pristajati na sve moguće oblike političkih ustupaka. S lijeve strane, riječ je o skidanju HOS-ovih spomen-ploča i o kriminalizaciji pozdrava Za dom spremni. S desne strane, riječ je o preimenovanju zagrebačkog Trga maršala Tita, o donošenju ovakvog Zakona o braniteljima, o odgađanju ratifikacije Istanbulske konvencije, ili o stalnom žongliranju s kurikularnom reformom.
Da, brojke će biti okej, nezaposlenost manja, ali…
Tragikomični program Hrvatske televizije daleki je odjek Plenkovićeva pokušaja balansiranja između desnice i ljevice. Budući da Andrej Plenković ne posjeduje nikakvu izvornu političku moć, nego je prisiljen hodati po žici iznad raznih političkih, ideoloških i interesnih frakcija, koje ga održavaju na vlasti, lako je predvidjeti da njegova Vlada ni iduće godine neće provesti baš nikakve ozbiljne reforme. Na prvi, pogled, te reforme nisu ni potrebne.
Onaj dio Hrvatske, koji dobro funkcionira, u 2018. godini funkcionirat će još bolje. Tu mislimo na turističku Istru i Dalmaciju, i na Zagreb, gdje kupovna moć očigledno raste. Onaj dio Hrvatske koji ne funkcionira, poput Slavonije i bivše Krajine, vjerojatno će i dalje predstavljati bazen za iseljavanje u Europsku Uniju.
Brojke će, također, biti pozitivne: rast bi možda mogao biti malo manji nego u 2017., ali će i daje zadržati relativno dobre vrijednosti (oko tri posto). Nezaposlenost se već smanjila iseljavanjem, tako da Hrvatska sada pati od manjka radne snage. Čak se ni katastrofa Agrokor nije pokazala nacionalnom katastrofom: Plenkoviću ovdje treba odati stanovito priznanje, budući da je minimalizirao efekt raspada najveće hrvatske firme na nacionalno gospodarstvo.
Izostanci koji karakteriziraju suvremenu Hrvatsku
Naravno, tek će budućnost pokazati je li Vladina politika prema Agrokoru bila dugoročno uspješna ili katastrofalna. Ako Agrokorove tvornice hrane, koje su zaista superiorne u svojim žanrovima, ne prežive krizu, Plenković će biti glavni krivac. Ako, pak, prežive, Plenković će se moći hvaliti solidnim postupanjem u jako kritičnoj situaciji. No, sve to nije najbitnije za sliku Hrvatske 2017., 2018. ili 2019.godine. Ono što karakterizira suvremenu Hrvatsku jesu izostanci.
Riječ je o izostanku bilo kakve funkcionalne pravne države, u što se svakodnevno uvjeravamo i kad pratimo high profile postupke poput Sanaderovih, i kad čitamo o obiteljskom nasilju. Riječ je, nadasve, o izostanku nade. Hrvatska je država u koju previše njenih građana ne vjeruje, osobito kad se radi o klincima, što je, naravno, ravno nacionalnoj katastrofi. Riječ je o povlačenju civilnog društva: Hrvatska postaje nacionalno-vjerska država, čemu se nitko ozbiljno ne suprotstavlja.
Da bi opstao mora se ponašati kao tipičan HDZ-ovac
Riječ je o izostanku promjena u obrazovnom sustavu, koji se i dalje, da citiramo Hessea, ponaša kao žrvanj koji melje svoje podanike, usput ih opterećujući najnevjerojatnijim ideološkim sadržajima. Riječ je o javnoj, dopuštenoj kriminalizaciji cijelih važnih, javnih sektora društva, poput Hrvatskog nogometnog saveza, koji se ovih dana ponovo legitimirao kao legalna kriminalna organizacija. Riječ je, zatim, o nepostojanju bilo kakve efikasne i razumne državne uprave. Riječ je, naposljetku, o dubokoj korupciji u političkom sustavu, koju je dodatno potaknuo sam Andrej Plenković, kupnjom Tomislava Sauche i Hrvatske narodne stranke.
Svi su ovi izostanci stvarni rezultat političkog djelovanja Andreja Plenkovića, prvog HDZ-ova premijera koji ideološki ne pripada HDZ-u, ali koji se mora ponašati, da bi opstao na vlasti, baš kao tipičan HDZ-ovac, u pejorativnom smislu te riječi. Andrej Plenković bio bi vjerojatno najgori hrvatski premijer, od rata do danas, da mu nije prethodio stanoviti Tim Orešković, hodajući dokaz dramatičnog urušavanja skoro svih važnijih kriterija na hrvatskoj političkoj sceni.