Borim se s rakom 16 godina, vraćao mi se četiri puta. Ovo je moja priča

Tada je prošlo osam godina od mog prvog ozdravljenja. Ovu kvržicu je otkrio doktor Nola na jednoj od naših redovitih kontrola. Kao i svakih šest mjeseci, i taj sam put došla na pregled. Sjela sam na stolac u njegovoj ordinaciji. Kao i do tada prvo je napravio ultrazvučni pregled, a zatim je palpirao dojku, odnosno pregledavao je rukom. Ne sjećam se više o čemu smo razgovarali, pamtim samo smrknuti pogled koji mu se odjednom pojavio u očima. Napipao je nešto. Znala sam da ovaj pregled neće završiti našim uobičajenim ćaskanjem koje se znalo protegnuti i na 20 minuta. Istog trena napravio je punkciju i rekao mi da se čujemo kroz nekoliko dana.

Nema šanse da se ponovo razbolim

Prao me optimizam. To je samo cista, ne može biti ništa drugo. Već sam osam godina zdrava, vodim život kao po školskom udžbeniku. Nakon prve bolesti prestala sam jesti meso, postupno sam prešla na makrobiotiku. Vježbala sam barem dvaput tjedno, meditirala sam, krenula sam na tečajeve reikija. Radila sam na sebi duhovno i fizički. Znala sam podatak da se svakom čovjeku u sedam godina izmijene sve stanice. I prošle godine, kada sam dobila uredne nalaze, proslavila sam to izlaskom s prijateljicama. Nazdravile smo mojim potpuno novim i zdravim stanicama. Tih dva dana nisam se bojala. Pa sve je bilo u redu već osam godina. Do tada sam imala samo dobra iskustva, prvi karcinom i kemoterapije sam prehodala.

Bio je divan i topao proljetni dan, bila sam na poslu. Radila sam kao tajnica u jednoj UN-ovoj agenciji u Zagrebu. Oko 10 i 30, vidjela sam na mobitelu da me zove dr. Nola. Otišla sam se javiti u ured svog šefa, tog dana nije bio tamo. Pomalo tužnim, ali dostojanstvenim glasom liječnik mi je rekao da su nalazi pozitivni. Moram čim prije doći do njega da dogovorimo operaciju. Sjedila sam usred praznog ureda i suze su se same počele kotrljati. Grčevito sam stiskala mobitel dok sam isti sms slala svim prijateljima. Uspjela sam se pribrati i otići za svoj stol. Kroz moj ured prolaze kolege. Vidjeli su da sam uzrujana, ali nisu me ništa pitali. I bolje, da me netko samo dotaknuo, raspala bih se. A nisam htjela da mi se dogodi na poslu.

Ubrzo je došao Bruno Šimleša, prijatelj kojeg sam upoznala na njegovim tečajevima. Izašla sam iz zgrade, našli smo se u blizini, na Radničkoj cesti u Zagrebu. Čim sam ga vidjela, zagrlili smo se i počela sam plakati. Točnije, ridati. Nisam mogla ni izreći što sam saznala. Valjda sam dvadesetak minuta tako plakala. Samo mi je rekao: “Dušo, nisi se dovoljno isplakala.” Sjeli smo na kavu u kafić u blizini mog posla.

Rasipanje energije na krive ljude

Propitivala sam se zašto mi se bolest događa drugi put? Što sam krivo napravila? Svako subotnje jutro trčala sam na Dolac po svježe povrće, nakon posla žurila sam doma da si skuham topli obrok. Nisam jela meso, a ni prerađene namirnice. Redovito sam vježbala. Ma gotovo u minutu svaki dan mi je bio isplaniran. U to sam vrijeme bila u vezi koja je trajala nekoliko godina. Iako sam znala da je veza na klimavim nogama, nazvala sam ga. “Bolesna sam, karcinom mi se vratio i morat ću na operaciju.” S druge strane se čuo samo muk, osjetila sam kako se zamrznuo. U tom djeliću sekunde shvatila sam kako on uopće ne misli meni pomagati, voziti me na preglede. Neće mi držati glavu dok povraćam. Odlučila sam istog trena prekinuti tu vezu. Nisam imala luksuz rasipati energiju na nebitne ljude. Ostavila sam ga u tom telefonskom razgovoru. A taj moment smatram jako moćnim za sebe.

Idući šok uslijedio je kada mi je liječnik rekao kako će mi ovaj puta morati ukloniti cijelu dojku. Prvi put karcinom dojke dobila sam 2000., u svojoj 33. godini. Bila sam mlada i bezbrižna. Živjela sam s tadašnjim supugom u našem unajmljenom stanu, već smo četiri godine bili u braku. Upoznali smo se u mom starom kvartu u Utrinama. On je studirao. Ja sam nakon odličnog uspjeha u osnovnoj školi, odlučila upisati klasičnu gimnaziju, koja je tada bila dio Obrazovnog centra za jezike. Upisala sam jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu, to bi danas bila kroatistika. Fakultet nisam završila, kada je počeo rat, 90-ih godina s tadašnjim dečkom otišla sam u Italiju, kod prijatelja.

Vratila sam se nakon sedam mjeseci i odmah počela tražiti posao. Uglavnom sam radila tajničke poslove, kod poznanika i prijatelja. Kada sam vidjela oglas u novinama da UN-ova agencija traži tajnicu, javila sam se. Nije mi palo na pamet da bih mogla dobiti posao, ali jesam, bilo je to 1993. i praktički do danas sam tu. Kao mlada proputovala sam pola Europe, bila sam članica Esperanto kluba Zagreb. To su bila low budget putovanja, ruksak na leđa, noćenje u vlaku. Jednom smo biciklirali od Njemačke do Nizozemske, krenuli smo od Hamburga do grada Kerkrade, za kojeg nikad prije nisam ni čula. Udaljenost je oko 500 kilometara. Spavali smo u šatorima, na svakakvim nemogućim mjestima.

Užas prve kemoterapije

Prva operacija 2000. godine bila je poštedna, izvadili su samo kvržicu veličine badema. Rez je bio minimalan i gotovo se nije vidio. Sjećam se da je kirurg ušao u moju sobu nakon operacije i smrknutog lica mi kazao: “Na žalost, nalazi su pozitivni.” Bila sam toliko bedasta da sam mislila kako je to dobra vijest. “Pa ako su pozitivni to je dobro, zar ne?” Sada znam da to nije dobra vijest kada se radi o karcinomu, bio je maligan. Rekli su mi da moram na kemoterapiju i zračenje. Do tada sam o kemoterapijama znala ono što sam vidjela iz američkih filmova. U njima bolesnik sjedi na fotelji u miru, oko njega je jedna gotovo svečana atmosfera. Ja sam svoju terapiju imala zakazanu na Klinici za tumore.

Pojavila sam se u rano jutro, izvadila sam krv i obavila EKG. Nakon čekanja nalaza, morala sam čekati da me prozovu kada bude moj red za kemoterapiju. Nakon više sati provedenih u uskom hodniku, jedva sam dočekala da me prozovu. Sjela sam u stolac u velikoj sobi, oko mene je bilo još mnogo drugih pacijenata koji su istovremeno primali svoju kemoterapiju. Sestre su vikale, prozivale pacijente, bila je to opća gungula. Ništa tu nije bilo svečano. Navečer su prijateljice Vesna i Ružica, zajedno s mojim mužem, priredile večericu u našem stanu, kako bismo obilježili moju prvu kemoterapiju. Sjećam se da smo čak i pršut narezali. Te noći sam svu tu tešku hranu izbljuvala. Nisam imala pojma da bih trebala jesti mnogo lakše.

Prvi tjedan nakon kemoterapije samo sam ležala na kauču i povraćala. Jako teško sam ju podnosila. Idući tjedan mi je već bilo nešto lakše. Ušla sam u tuš kako bih se istuširala i oprala kosu. Uzela sam šampon u ruku i nanijela ga na mokru kosu. Kao i svaki put trljala sam svoju poludugu, gustu, valovitu kosu. Pustila sam veliki mlaz ugodne tople vode na glavu, da isperam pjenu. Tuš je bio pričvršćen na zidu, ja sam rukama napravila potez kako bih isprala pjenu od šampona i u desnoj šaci ostao mi je debeli pramen. Stavila sam ruku punu svoje kose pred lice i samo je gledala. Od užasa su mi žmarci krenuli iz trbuha prema svim dijelovima tijela. Stajala sam tako nepomična dok je voda padala po meni. Ne znam koliko dugo.

Moje sasvim nove grudi

Liječnici su me upozorili da će mi otpasti dio kose, ali ništa me nije moglo pripremiti na taj užas. Bio je to 14. dan nakon primanja prve kemoterapije. Završila sam sve terapije i liječenje. Nastavila sam s poslom i životom. Godinu dana nakon oporavka suprug i ja samo se rastali. Ni danas ne znam reći je li ta rastava imala veze s mojom bolešću. Bilo bi savršeno da su stvari jednostavne i da mogu reći kako sam se zbog bolesti osvijestila – pogledala odnose u svom životu i odlučila da prekinem brak. Možda je bolest bila okidač u preispitivanju. Shvatili smo da nismo jedno za drugo, ne funkcioniramo dobro zajedno. Rastali smo se 2002. Bilo je to na vrijeme, prije nego smo se počeli mrziti. Ja sam nastavila sa svojim superzdravim načinom života, uvjerena da mi se bolest neće vratiti.

Za vrijeme svoje druge bolesti na hodnicima Klinike za tumore upoznala sam svoju Ivanu. I ona je imala rak, imale smo iste interese i pogled na svijet i ubrzo smo se sprijateljile. Imale smo svoju rutinu. Došle bismo zajedno i predale uputnice, izvadile krv. Zatim bismo otišle u kafić, na zeleni čaj. Svaka bi izvadila svoju zobenu kašu i doručkovale smo. Zamolile bismo sestre da nas smjeste na susjedne stolice, tako da zajedno primamo terapije. Nakon oporavka od drugog karcinoma, napravili su mi sekundarnu rekonstrukciju, ugradili su silikon u desnu dojku. Bilo je to na zimu 2011. Rezultat je bio fantastičan. U desnu dojku su mi stavili silikon, ali ne samo to, i lijevu su mi malo podigli. Ipak su plastični kirurzi estete, a ja sam tada imala preko 40 godina, naravno da je gravitacija sa zdravom, lijevom dojkom učinila svoje.

Bila sam toliko ponosna da sam na jednom predavanju kod Brune, s tri dobre prijateljice otišla u toalet, htjela sam im pokazati svoje nove fenomenalne grudi. Nismo skužile da je u kabini WC-a ostao jedan kolega, pa su mu prijateljice branile da izađe dok sam ja dizala majicu i pokazivala im prsa. “Gle kako je ovo dobro!”, smijale smo se kao lude. Ivana me odvukla na humanitarnu modnu reviju za udrugu Sve za nju. Nas dvije smo, zajedno s drugih osam žena, nosile modele hrvatskih kreatora. To je bio moj prvi susret s udrugom, a nakon toga sam često odlazila tamo. Najviše su mi pomogle kreativne radionice i psihološka pomoć koju su pružali nama oboljelima i članovima obitelji.

Moj osobni kraj svijeta

Ivana je otišla na liječenje u Njemačku, čekala sam da me nazove kada se vrati. Jednog dana zazvonio mi je telefon, ali nije bila Ivana nego jedna naša zajednička poznanica. U razgovoru sam saznala da je Ivana umrla. Žena je imala dvoje djece. Kad sam se smirila od ridanja, otišla sam u jedan dućan u Ilici, gdje sam već dugo promatrala krasnu smeđu, svilenu maramu. Bila mi je apsolutno preskupa ali taj dan sam si kupila. Da proslavim život koji mi je darovan. Vrijedna sam te marame. Počela sam razmišljati na način da si svako toliko priuštim nešto za što mislim da si ne mogu priuštiti.

Došla je 2012. godina, svi su govorili o Majanskom kalendaru i smaku svijeta. Nije bio taj kraj, ali ja sam osjećala kao da meni je. Dobila sam novu dijagnozu. Treći put vratila mi se bolest. Kad mi je izbilo crvenilo oko bradavice, nadala sam se da je nekakav osip, nešto benigno. Otišla sam kod dr. Nole. Punktirali smo odmah i čekali nalaze nekoliko dana. Tada me već ulovio strah, nisam bila optimistična kao prva dva puta. Nalazi su pokazali da se karcinom vratio. OK, treći put nitko ne preživi.

Nakon postavljanja dijagnoze osjećala sam kao da propadam u tamni ponor. Nitko i ništa nije me moglo izvući iz tog stanja dubokog očaja. Danima sam samo plakala. U toj situaciji savršenu reakciju imala je moja prijateljica Valentina. “Ne znam što da ti kažem, ali mogu te zagrliti i možemo plakati skupa”. Držim da je to najmudrija stvar koju itko može reći. Posljednje što mi je u tom trenutku trebalo je neka navala savjeta ili lažni optimizam. I dalje sam se mnogo propitivala zašto se to događa? Prvo sam usvojila potpuno zdravi način života, nakon druge bolesti riješila sam se lošeg partnerskog odnosa, riješila sam se jako puno toksičnih ljudi. Kako moguće da mi se bolest opet vrati? Potpuno sam izgubila vjeru. Dotad sam vjerovala, ne u klasičnog katoličkog boga, ali vjerovala sam u neku višu inteligenciju, vjerovala sam u dubotu, u smislenost. A sada mi više ništa nije imalo smisla.

‘Ljiljana je ne znam što da radimo s vama’

Grčevito sam plakala. Do tada sam shvaćala koliko sam dobrih iskustava dobila u životu, koliko sam se balasta riješila. Nakon treće dijagnoze, mislila sam da se više neću izvući. Sve u što sam vjerovala ne drži vodu – prodala sam si priču, a u stvari sve je besmisleno. To mi je bilo najgore, uz strah od smrti.

Dr. Nola mi je rekao kako ovog puta moramo ukloniti cijelu dojku, odnosno silikon i mišić. Tu dojku, koju smo toliko dugo i pažljivo rekonstruirali, moramo rezati. Otišla sam po drugo mišljenje, dobila sam isti odgovor. Operacija je prošla bez boli i bez traume. Sjećam se kako mi je anesteziologinja tom prilikom rekla da imam izvrsno očuvanu jetru. Morala sam ponovno primati kemoterapije. U jesen 2013. godine vratila sam se na posao i bilo mi je strašno teško. Vjerujem da sam tada već imala kroničan umor. Sve te terapije na meni su ostavile traga. Ali imala sam punu podršku svog šefa, ujutro bih radila u uredu, a popodne od doma.

Prošla je zima, i već na proljeće 2014. godine javila su mi se nekakva crvenila uzduž velikog reza. Došla sam kod dr. Nole, čim je pregledao rez smrknuo se – sve mi je bilo jasno. Znala sam da je nešto loše. Javila se malena crvena točkica, izrezao ju je i poslao na analizu. Pojavila se druga, i nju je izrezao, zatim se pojavila treća. Stalno su se vraćale. Bili smo u neprestanoj komunikaciji, dr. Nola, moja onkologinja dr. Silovski i ja. Pošto su se točkice stalno vraćale, znali smo da ovog puta ne možemo bolest riješavati operativno. Doktorica Silovski mi je rekla: “Ljiljana ja ne znam što da radimo s vama. Ne znam što da vam dam”. Ta rečenica mi je zazvučala strašno dramatično. Već sam bila na terapiji Herceptinom, a točkice su se i dalje javljale.

Spasonosan lijek

Tumor sam dobila četvrti puta. “Još uvijek ne znam zašto, ali ovo je dobro za mene”, tom sam rečenicom završila svoje višednevno žalovanje i plakanje. Pokrenula sam se, poslala sam svoje nalaze i pismo u Sloan Kettering Cancer Hospital, svjetski poznatu onkološku bolnicu u New Yorku. Tamo je jedan od najboljih onkoloških centara na svijetu, molila sam ih da mi preporuče bolnicu u Europi, gdje bih mogla otići po drugo mišljenje. Ubrzo sam od njih dobila preporuku klinike u Barceloni, bio je već svibanj. Zakazala sam termin u kolovozu, nadala sam se da će biti ranije.

Pregledala me jedna jako mila liječnica. Sjećam se kako mi je rekla da ću morati na još jaču kemoterapije nego do sada, ali isto tako mi je rekla kako je upravo predstavljen novi lijek za područje karcinoma dojki, upravo za podvrstu koju ja imam. U takvim trenucima nikad ne razmišljam puno. “Ok, idemo dalje”. Svih tih dana u Barceloni živjela sam dosta skromno, nisam htjela trošiti novce koje sam dobila. Nakon što mi je doktorica rekla kako me čeka žestoka kemoterapija, otišla sam u jedan jako lijepi restoran. Naručila sam si paellu te njihovu salatu od hobotnice, koja se servira topla, i čašu vina. Javio se dišpet kod mene. Kvragu sve, lijepo ću uživati u životu i počastit ću se krasnim ručkom.

‘Da kupim novi automobil?’

Zbog toga što lijek Perjeta još uvijek nije bio na listi HZZO-a, mogla sam ga primiti samo u Splitu, za što je zaslužan tamošnji šef onkologije Eduard Vrdoljak. Prije samog odlaska na taj četvrti ciklus kemoterapija, ovog puta u Splitu, imala sam stari auto. Bio je krasan, ali me stalno ostavljao na cesti. Svako malo šlepao me HAK. Shvatila sam da idem na veoma tešku kemoterapiju, auto mi je bio potreban, a ja si ne mogu dozvoliti stres oko auta. I kazala sam kako ću si kupiti auto, naravno na kredit. I pitala sam svog dr. Milasa, s kojim sam se već i sprijateljila: “Ive, čuj, da ja kupim auto ili ne?” On me pogledao i odgovorio mi: “Da, kupi ga. Veselit će te.”

Nisam ja njega pitala hoće li mene taj auto veseliti, to znam. Pitala sam ga hoću li poživjeti dovoljno dugo da ga otplatim. A on mi to nije mogao odgovoriti, niti mi dati neku garanciju. Ali ja sam kupila taj slatki autić. Kada sam bila dovoljno snažna da mogu sama ići na terapije, išla sam autom. I uspješno ga oplaćujem, do daljnjega.

U Splitu sam preko kolega pronašla drugu obitelj i svoju tetu Nedu kod koje odsjednem. Ona mi svaki put kuha juhice i sprema ribice. Tamo odlazim svaka tri tjedna. Nakon devet ciklusa kemoterapija, nastavila sam terapiju lijekom. Svaki put me vozi netko od mojih divnih prijatelja. Kada mi je postalo mrvicu bolje, od svakog puta u Split napravimo izlet. Dok mi nije narasla kosa, sada već po treći put, ljeti sam nosila upadljive marame. Imam jednu prekrasnu žutu koja mi se vijorila do pola leđa. Naravno, svaka je marama usklađena s ostatkom garderobe. I dalje mi je iznimno bitno izgledati reprezentabilno. Uz kosu, otpale su mi i obrve i trepavice, izgledala sam kao alien. Pa bih pažljivo iscrtavala olovkom i eyelinerom poteze oko očiju. Do sada se nikada u javnosti nisam pojavila ćelava, i dalje se divim ženama koje to rade. Oduševila me, recimo, Sanja Sarnavka, kada je gostovala kod Stankovića u Nedjeljom u dva. Klicala sam od oduševljenja kad sam je vidjela bez kose.

Ne znam što još mene drži na životu

Kada sam dobro odlazim u udrugu, kada nisam, ne idem. Isprva nisam htjela ići na predavanja o bolesti. Sada baš to volim znati, volim postotke, egzaktne činjenice. Mnogo puta sam čula kako je potrebna samo želja za životom. Ona čuvena fraza, “Samo hrabro u pobjede”. Ako žene koje su majke, kao moja Ivana recimo, nemaju dovoljno jaku želju za životom, ne znam tko ima. Nekad samo ta volja nije dovoljna.

Iskreno, ne znam što još mene drži na životu. Malo je ljudi sa sličnom dijagnozom koji su se uspjeli tako dugo izvući. Moj sadašnji status je – na terapiji do fatalne toksičnosti ili novih metastaza. I dalje primam lijek Perjeta, dok se ne otrujem njime, ili dok se rak ponovo ne pojavi. Moja svakodnevica i dalje je samo preživljavanje. Nabavi hranu, skuhaj, nađi se s nekim, nema tu prave velike rutine. I dalje svaka tri tjedna putujem u Split. Ne usudim se bilo što planirati. Mene je strah bilo kakve projekcije budućnosti.

Kao kada vam kažu “Živi sada”, ja stvarno tako i živim. Ljiljana iz udruge kaže da imamo PTSP obrnuti od uobičajenog. Naš uzrok stresa je u budućnosti, ne u prošlosti. Pokušavam maksimalno ispunjeno živjeti, to je sve što mogu napraviti. U procesu traženja terapije prije odlaska u Španjolsku, prijateljica iz Švedske mi je poslala poruku svog liječnika. Glasila je otprilike – da se ništa ne brinem, medicina napreduje i sigurno će se naći neki lijek. Samo treba dovoljno dugo preživjeti. Otprilike to sada radim. A ja sam zahvalna sam svemu – i dobrom i lošem.

Zahvalna sam na iskustvima kroz koje sam prošla jer su mi ona dala upravo ovakvu mene. U mom životu bilo je mnogo predivnih iskustava čak i u godinama borbe za zdravlje. A moji prijatelji, to mnoštvo divnih ljudi, jedan su od dokaza da sam pri rođenju izvukla dobre karte. Imam ogromnu sreću.