Božo Kovačević: Dok je Europa gradila liberalno društvo, naše vlasti više su zanimali demoni i svećenici

Ozbiljno iskušenje kod ratifikacije trgovinskog sporazuma

Ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da je Hrvatska u sklopu pregovora o pristupanju EU morala odustati i od zaštićenog ribolovnog pojasa na Jadranu na koji je imala pravo. Lociranje, uhićenje i transfer odbjeglog generala Gotovine u Haag također je bilo ispunjavanje jednog od zahtijeva koje je EU stavila pred hrvatske vlasti. Pa i definicija problema za međunarodnu arbitražu koja treba riješiti spor o granici na moru između Hrvatske i Slovenije u stanovitoj je mjeri rezultat pritisaka EU.

Prihvaćanje i provedbu takvih zahtjeva različite su vladajuće garniture opravdavale koristima koje će proizaći nakon što se ostvari strateški cilj pristupanja Uniji. Kao što je dosad bilo takvih situacija u kojima je prije donošenja odluke trebalo napraviti cost benefit analizu, a ne rukovoditi se samo pravdom i poštenjem, nedvojbeno je da će ih biti i ubuduće. Vjerujem da će mnoge europske vlade biti pred ozbiljnim iskušenjima kad im, primjerice, bude predočen ultimativni prijedlog ratifikacije Transatlantskog trgovinskog i investicijskog partnerstva.

Srednjovjekovni oblici parlamentarizma

U javnosti prevladava dojam da je Hrvatska danas tek na početku puta integriranja u Europu. Povijesna je istina, zapravo, ta da je Hrvatska među veteranima europskih integracija jer je u jednu takvu integraciju ušla još davne 1102. godine, kad je s Mađarima potpisana Pacta conventa, i u njoj – što milom, što silom – ostala do 1918. Kako su u međuvremenu izumrli ugarski kraljevi koji su upravljali i Hrvatskom, 1527. godine Hrvati su priznali austrijskog kralja kao svojega, a hrvatska je država na taj način, premda često mijenjajući granice i administrativni status unutar carstva kojemu je pripadala, osigurala svoj državnopravni kontinuitet.

Dakako, ni 1102. ni 1527. nisu bili provedeni demokratski referendumi nego su odluke donosili lokalni feudalni moćnici u okvirima srednjovjekovnih oblika parlamentarizma. Referendum nije proveden ni 1918. kad su mnogi narodi iz sastava tada već bivšeg austro-ugarskog carstva očekivali da će im se pružiti prilika da, u skladu s doktrinom američkog predsjednika Wilsona o pravu naroda na samoodređenje, odluče o uspostavi vlastitih država. Bez referenduma i bez bilo kakvog oblika demokratskog odlučivanja, ali uz masovne prosvjede i brojne žrtve, Hrvatska je 1918. godine postala dio novouspostavljene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije, u kojoj nije bilo dopušteno postojanje ni rudimentarnog oblika Hrvatskog sabora.

Ta je država nestala pod udarom nacističke Njemačke 1941. godine, a komunistička federativna Jugoslavija, uspostavljena 1945. godine i 1974. reformirana u faktičnu konfederaciju, raspala se 1991. godine nakon neuspješnog pokušaja vodstva Srbije i Jugoslavenske narodne armije da konfederalni ustroj države nasilno promijene u unitarnu državu pod srpskom dominacijom. Tek tada je nastupilo vrijeme referenduma. 19.05.1991. održan je Referendum o hrvatskoj samostalnosti na koji je izašlo 83,56% birača, a čak 94,17% njih izjasnilo se za samostalnu Hrvatsku. Idući je bio Referendum o pristupanju EU 22.01.2012. godine. Izašlo je tek 43,51% birača, od kojih se 66,27% izjasnilo za predaju dijela suvereniteta institucijama EU, a 33,13% njih je bilo protiv.

Poteškoće i tragični događaji u državnoj uniji

Sam početak suživota u okviru Europske Unije, u koju je Hrvatska ušla temeljem demokratski izražene volje svojih građana, obilježen je stanovitim poteškoćama od kojih su neke spomenute na početku ovoga članka. Razumljivo je da je tijekom više od 800 godina trajanja državne unije s Mađarskom i Austrijom bilo ozbiljnih poteškoća, katkad i dramatičnih i tragičnih događaja.

Možda je najtragičniji događaj u toj dugoj povijesti bilo pogubljenje hrvatskih velikaša Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 1671. godine. Državnopravni kontinuitet hrvatske države velikim su dijelom osiguravali brojni vojskovođe i banovi iz tih plemenitaških obitelji. Kako su njih dvojica bili posljednji muški potomci u obiteljima i kako je presuda osim oduzimanja života odsijecanjem glave odredila i oduzimanje svih plemićkih časti i konfiskaciju cjelokupne imovine, jasno je da su s njihovim nestankom iščeznule personalne pretpostavke – neizbježne u svim feudalnim sustavima – za učinkovito inzistiranje na konzumaciji odredaba pradavnih dokumenata o hrvatskoj državnosti. A upravo su to njih dvojica, zajedno s mađarskim saveznicima, pokušali učiniti.

Oni su bili nezadovoljni odredbama Vašvarskog mira iz 1664. godine, sporazuma koji je austrijski car Leopold I potpisao s turskim sultanom. Tim sporazumom su Turskoj priznata prava i ustupljeni dijelovi ugarskog teritorija kao da je ona bila pobjednica u prethodnom nizu iscrpljujućih ratova, a pobjedu su zapravo izvojevali hrvatski vojskovođe Zrinski i Frankopani. Sporazum između Leopolda I i turskog sultana postignut je bez znanja i sudjelovanja hrvatskih velikaša.

Optužba za veleizdaju i smrtna kazna

Uz to, Beč je provodio centralizaciju države u skladu s europskim trendovima učvršćivanja apsolutnih monarhija nakon potpisivanja Vestfalskog mira 1648. godine. Uz ignoriranje njihovih zasluga za obranu carstva od turske najezde, za što su izostale očekivane nagrade i priznanja, hrvatski su se plemići suočili i s intenzivnom centralizacijom koja je ignorirala odredbe dokumenata iz 1102. i 1527. godine, što je značilo da se dovode u pitanje i tradicionalna prava hrvatskoga plemstva i opstanak državnopravnog subjektiviteta Hrvatske.

Stoga su Zrinski i Frankopan počeli s pripremama za organiziranje oružane pobune protiv Leopolda I, istodobno pokušavajući isposlovati pomoć Francuske, Venecije i Turske. Hrvatska se trebala skrasiti u okvirima neke nove integracije u kojoj bi njezini interesi i interesi njezina plemstva bili u većoj mjeri uvažavani nego u centraliziranom carstvu Leopolda I. Premda su na početku dobili odgovarajuća obećanja, vladari velikih država su odustali od podrške hrvatskim vođama nakon što su s austrijskim carem sklopili sporazume sukladne svojim državnim interesima. Upravo je turski sultan, koji je imao dobre razloge biti zahvalan Leopoldu I, dojavio austrijskome caru što spremaju Zrinski i Frankopan. Protiv njih je podignuta optužba za veleizdaju, a kazna je mogla biti samo smrtna.

No, postoji još jedna dimenzija koja dodatno objašnjava žestinu kojom se austrijski car Leopold I, koji je – kao i svi habsburški monarsi – nosio titulu cara Svetoga rimskog carstva – obračunao sa Zrinskim i Frankopanom. Car, kojega su obrazovali isusovci, bio je oslonac borbe Katoličke crkve protiv reformacije. A hrvatske velikaške obitelji Zrinski i Frankopan su bile ne samo zaštitnice protestantizma, nego i njegovi aktivni promicatelji. Bernardin Frankopan je 1521. godine naručio prijevod Biblije na hrvatski jezik. Time je nastavio ono što je protestantizam otpočeo s Lutherom ukidajući monopol katoličkog svećenstva na tumačenje Biblije neukom puku koji ne razumije latinski. Kad je Biblija postala dostupna na narodnim jezicima, učinjen je ključan korak prema onome što je za protestantizam bitno, a to je mogućnost da svaki pojedinac uspostavlja svoj odnos s Bogom bez institucionalnog posredovanja Crkve. To je bio i korak prema masovnom opismenjavanju i nacionalnom osvješćivanju što nije bilo u interesu katoličke crkvene hijerarhije i njihove svjetovne ispostave u Beču.

Juraj Zrinski, sin legendarnog vojskovođe Nikole Šubića Zrinskog, se 1570. godine javno deklarirao protestantom i osnovao je protestantsku knjižaru u Nedelišću. Unatoč sve žešćoj protureformaciji koju su provodili isusovci, a u čemu ih je zdušno slijedio Hrvatski sabor donoseći akte po nalogu crkvenih autoriteta, Zrinski i Frankopani i u 17. stoljeću nastavljaju otvoreno simpatizirati protestante omogućujući im, između ostalog, da ravnopravno sudjeluju u djelatnosti Ozaljskoga književnog kruga. Brakom Petra Zrinskog i Katarine Frankopan objedinjeni su bogatstvo i moć tih obitelji, ali i stvorena realna opasnost da vjerski tolerantna i ujedinjena Hrvatska istupi iz Svetog rimskog carstva zasnovanog na katoličkom fundamentalizmu. Jedan je putopisac zapisao da je na zidu čakovečkog dvorca Petra i Katarine visio i portret Martina Luthera. Nedvojbeno je da su ti jasni znakovi odmaka od onodobne katoličke ortodoksije činili dio povoda za tako nemilosrdan obračun s Petrom Zrinskim i Franom Krstom Frankopanom i svim njihovim potomcima. Tako je tragično propao pokušaj istupanja iz tadašnje europske katoličke integracije. Drastične posljedice tog neuspjeha u Hrvatskoj su doslovno bile vidljive do sredine 18. stoljeća kao lomače na kojima su spaljivane vještice.

Liberalizam zahvaća Europu, a Hrvatsku strah

Tijekom 17. stoljeća u Hrvatskoj se izgrađuje obrazovni sustav koji je pod punom kontrolom isusovaca, reda zaduženog za sprečavanje širenja i iskorjenjivanje reformacije. Počevši s 1607. godinom kad su u Zagrebu osnovali svoju gimnaziju, oni takve škole ubrzo osnivaju u Rijeci, Varaždinu, Osijeku i Požegi. 1669. godine u Zagrebu osnivaju Akademiju koja predstavlja začetak zagrebačkog sveučilišta. No, dok je u to vrijeme Newton smišljao svoju opću teoriju gravitacije, koja je objedinila heretičke nazore Kopernika, Galileja i Keplera te utemeljila modernu fiziku, isusovci su u Hrvatskoj učvršćivali teološke nazore prema kojima su čarobnjaštvo i vještičji ugovori s vragom najvažniji problemi javnog ćudoređa i društvenog života pa, kao takvi, predstavljaju takvu opasnost za državu da treba primijeniti najsurovije mjere radi njihova iskorjenjivanja. U vrijeme kad prosvjetiteljstvo i liberalizam u sve većoj mjeri zahvaćaju zapadne dijelove europskog kontinenta, isusovci u Hrvatskoj oživljavaju srednjovjekovne strahove i potiču organizirane masovne progone vještica.

Hrvatski sabor je – u duhu augsburškog sporazumu o miru između katolika i protestanata iz 1555. godine i u skladu s pravilom cuius regio, illius religio (čija zemlja, njegova vjera), a slijedeći volju austrijskih katoličkih carskih vladara – 1567. godine donio protureformacijski zakon u kojem, između ostalo, stoji:

„Tko istupi iz katoličke crkve ne može u Slavoniji i Hrvatskoj imati bilo kakav imetak, niti vršiti javnu službu“.

U dokumentu Hrvatskog sabora donesenom 1609. godine napisano je i ovo:

„Osim toga se određuje da vještice, čarobnice i trovateljice, gdje god one u ovom kraljevstvu živjele i bile pronađene, stanovnici tih mjesta mogu i trebaju slobodno hvatati i dovoditi njihovom zemljišnom gospodaru koji ih (…) mora po zasluzi kazniti.“

Sinoda, skup svećenika Zagrebačke biskupije, održana 1.kolovoza 1611. godine donijela je i ovaj zaključak:

„Čaranja, vračanja, gatanja, proricanja i supersticiozna vidanja bolesti i rana tajnim riječima i znacima izvršenim u izvjesno vrijeme i na određenom mjestu, imaju se opetovano žigosati pred sabranim narodom. A ako se opazi da su neki upleteni u takva čarobnjaštva, na njih neka župnik hitno upozori biskupa.“

Već 25. listopada iste godine svi zaključci te sinode, uključujući i navedenu odredbu o progonu čarobnjaka i vještica, postaju dio hrvatskog zakonodavstva jer su plemići u Hrvatskom saboru „kao najpokorniji sinovi matere crkve“ jednoglasno prihvatili prijedlog biskupa Domitrovića.

Detaljna kronika primjene tih zakonskih odredbi iznesena je na 800 stranica knjige Vladimira Bayera, Ugovor s đavlom, koja je posljednji put objavljena 1969. godine u Zagrebu. Čitanje zapisnika s tih suđenja i mučenja pokazuje kako su narod, službenici, plemići, istražitelji i suci stoljeće i pol vjerno slijedili naputke svojih crkvenih dušobrižnika uspostavivši obrasce koje su dosljedno primjenjivali i Staljinovi isljednici istjerujući svoje ideološke demone i provodeći svoje neprestane čistke gonjeni strahom i sve nečistijom savješću.

Imaginacija austrijskih vladara i vjernih podanika

Tom mahnitanju, koje je očito mnogima postalo nepodnošljivo pa su od samog vrha vlasti tražili pravorijek, na kraj je stala carica Marija Terezija koja je 1768. godine donijela Zakon o kaznenom sudskom postupku kojim je, između ostalog, pod prijetnjom najstrože kazne istražiteljima i sucima zabranjena upotreba „nesigurnih i varljivih istražnih sredstava“ među koja spadaju tim sucima i istražiteljima najomiljenija sredstva kao što su „traženje đavoljeg znaka ili vještičjeg madeža te pregledavanje i pretraživanje na skrovitim mjestima koje se vršilo u tu svrhu, nadalje brijanje dlaka po čitavom tijelu ili davanje nekog napitka , ili mazanje svakojakim mastima kao navodni ustuk protiv okrivljenikove šutnje koju je prouzrokovao đavao“. Tim je zakonom carica samo ublažila metode mučenja i precizirala pod kojim se uvjetima postupci protiv vještica mogu pokretati jer je, očito, bilo mnogo zloupotreba i krajnje proizvoljnosti, ali su vještice i demoni ostali trajno nastanjeni u imaginaciji austrijskih vladara i njihovih vjernih podanika među kojima su Hrvati onoga doba prednjačili.

Da bi čitatelji stekli predodžbu o tome kako su izgledali ti procesi protiv vještica, ovdje ću ukratko predstaviti jedan od njih.

U ožujku 1749. godine podignuta je pred Sudom zagrebačke i križevačke županije u Zagrebu optužnica protiv Bare Petruše. Povod za optužnicu je prijava njezina sina da je od njega sakrila hranu koju je trebala podijeliti s njim. Provedena je ovrha i Bari je oduzeto „nešto slanine, nešto suhog mesa, sira i pšenice“. Idući dan jedan od ovršitelja se razbolio. Kad je upravitelj imanja blagorodne Ane Rozine Jelačić rođene barunice Vojnović zatražio od Bare Petruše da izliječi oboljelog ovršitelja, ona je odgovorila da to neće učiniti dok joj ne vrate oduzetu robu. Kad su joj robu vratili, ona je posjetila bolesnika koji je ubrzo zatim ozdravio. Uz tu optužbu navedeno je i niz primjera da su se razbolijevali odrasli ljudi i djeca, a Bara Petruša je okrivljena za sve te bolesti kao i za izlječenja koja je navodno napravila. No, kako se u optužnici navodi „ono što je najodvratnije, puteno se pomiješala s đavlom, otkazala bogu dužnu vjeru i druga zlodjela vršila koja će imati na sudu da otkrije“.

Traženje đavoljeg znaka po starom tijelu

28.travnja 1749. godine održano je prvo ročište na kojemu je nesretna Bara porekla svoja vještičja djela. Objasnila je da ju je prije dvadeset godina vlastiti sin optužio da je vještica kad je ona otkrila da joj je ukrao novac koji je ona uštedjela. Otad je prati glas da je vještica. Sud je, saslušavši svjedoke i optuženicu, došao do zaključka da je optužnica osnovana jer „postoji opći zao glas o naprijed navedenoj optuženici“. Kako je ona porekla da je vještica, odlučeno je „da se rečena optuženica ima podvrći ispitivanju na mukama u svrhu otkrivanja onoga što se imade otkriti i priznavanja onoga što treba priznati kako bi se razjasnila stvarna istina i iznudilo lično priznanje“.

Kako je pravosuđe u postupcima bilo iznimno ažurno i efikasno, mučenje je provedeno već idući dan. Možete zamisliti kako se osjećala zasigurno već vremešna žena, čiji sin je još prije dvadeset godina bio dorastao da je optuži kao vješticu, kad se pred istražiteljima morala skinuti do gola. Ti vjerni isusovački đaci su provodili već rutinsku proceduru: tražili su na tijelu đavolji znak, pipali je, razmicali joj noge, čeprkali po stidnim dlakama, podizali i rastezali mlohave sise, no znak nisu našli. Tako su ti bogobojazni muškarci dolazili u priliku d se na najperverzniji mogući način suoče sa golim ženskim tijelom izbliza, pa makar ono bilo staro i ružno, jer im njihova čvrsta vjera nije dopuštala da gledaju, da pipaju i da se naslađuju tijelima svojih zakonitih žena koje su, bogobojazne kao i oni, morale zauvijek ostati pokrivene i koje su smjele spolno općiti samo ako su svom zakonitom mužu i gospodaru namjeravale roditi potomka.

Sam pogled na sprave za mučenje Baru nije pokolebao pa su pristupili poslu. Donosim izvod iz zapisnika koji je napisao Nikola Matija Mesić, „zaprisegnuti bilježnik slavne županije zagrebačke i križevačke“, a supotpisao Josip Zaverski, „plemićki sudac slavne županije zagrebačke kao sudski izaslanik za ispitivanje na mukama“:

„Budući da on nije na njenom tijelu otkrio nikakvih znakova, pokazana su ponajprije istoj Bari Petruševki mučila i zastrašivana je, a onda je u četiri i po sata ujutro pritegnuta na stiskanje palaca, naime na drugi stepen mučenja. Nakon pola sata što je u tome ustrajala, zapitana je za đavolov pečat i opsežno joj je skretana pažnja na izjave svjedoka dobivene protiv nje u tužbovnom predmetu.

Ispitivanje o ugovoru s đavlom

Ali jer je i pečat i istragom utvrđene činjenice porekla, stavljena je na treći stepen, naime, na vezivanje ruku. Nakon što je i u tome jedan sat ustrajala, zapitana je u istražnom predmetu na koji način i kako je naškodila u spisu navedenima i nakon kratkog im vremena povratila zdravlje. Pa jer je ostala kod prostog poricanja, konačno je u sedam sati ujutro postavljena na ljestve i zapitana: gdje je, na koji način i kada je postala vješticom, stupila u društvo đavolovo i ugovor s njim sklopila gdje i na kojem dijelu tijela imade đavolov pečat gdje je, na koji način i zašto tako pomoću đavla zarazila u spisu istrage navedene raznim vrstama bolesti, životinjama škodila i na smrt mučenima zdravlje vraćala. Nakon što je sve navedeno prosto poricala, konačno je izjavila: da je jedne noći, pošto je već primila tužbu, ležeći u tamnici nešta pokraj sebe rukom napipala kao da bi štakor (parcov) ili miš oko nje hodao.

Zapitana je, nadalje, je li više puta u tamnici takva šta kraj sebe vidjela ili pipala? Izjavila je da nikada nego samo jedanput.

Istom u jedan sat poslije podne skinuta je s ljestava i ponovo točnije pretražena po izvršiocu pravde ne bi li se pronašao pečat. Pa kad ovaj ni kod ponovljene pretrage nije mogao da nađe znak na njenom tijelu, postavljena je po drugi put na ljestve. I onda je priznala: da je vještica i da je prošla godina dana otkako je stupila u vještičji savez.“

Dakle, učeni predstavnici vlasti, nadahnuti osjećajem o božanskoj misiji koju ostvaruju, mučili su nepismenu, golu ženu od četiri sata ujutro do jedan sat poslijepodne. Nakon pauze, u kojoj su valjda pojeli svoj teško zasluženi obrok, nesretnu su ženu nastavili mučiti. Ona je nizala priznanja o raznim fantastičnim zgodama u kojima su sudjelovale i druge žene. No, istražitelji su tražili đavolji znak pa su je nastavili mučiti sve do šest sati poslijepodne kad je priznala da ju je „prošle jeseni o berbi Markaj po stražnjici opalio“ pa je zamolila „da bude puštena s mučila da to pokaže gdje ju je Markaj opalio, sama će pokazati gdje ju je Markaj opalio i zapečatio“.

Osuda na smrt zbog seksualnih odnosa

Pa je, sišavši s mučila, pokazala na svojoj stražnjici znakove koje profesionalni božji istražitelji nisu uspjeli naći. Objasnila im je „da imade već 18 godina što je njen muž umro i da je jedan pečat dobila pet godina nakon smrti svoga muža, a drugi, kako je gore kazala, prošle jeseni.“ Istražitelje, prave profesionalce koji su očito uživali u obavljanju svog prevažnog posla, zanimalo je kako ju je to taj Markaj zapečatio pa im je ona objasnila „da je onda kad ju je prvi put zapečatio skakao po njoj kao crni mačak i rekao joj da će je nositi. I onda ju je, kao i prošle jeseni, po stražnjici opalio.“

Sve u svemu, žena je prije osamnaest godina postala udovica i tijekom tog dugog vremena dvaput je imala seksualne odnose s muškarcem, ili joj je samo takva griješna misao pala na nepismenu pamet pa ni sama nije znala što se uistinu dogodilo, a što je tek nesmotreno poželjela da se dogodi. To je bilo dovoljno da joj sud sastavljen od najvjernijih podanika crkve i krune osudi na smrt „kao na zasluženu kaznu zbog ovog odvratnog zločina koji izaziva osvetu boga i ljudi, a na primjer drugima, s time da joj se najprije odsiječe glava, a onda da joj se lješina spali“.

Zabrane i nametanje svjetonazorskih okvira

Ovo je tek mali podsjetnik na nimalo ugodnu povijesnu epizodu prisilnog učvršćivanja položaja Hrvatske u sklopu tadašnjih katoličkih europskih integracija. Isto tako to je jedan od očitijih primjera zašto bi vjeronauk trebalo održavati izvan škole, a crkvu držati daleko od državnih poslova.

Činjenica da je nedavno katolički svećenik posvetio ured novoizabrane predsjednice mene je, evo, podsjetila da to što se sve u Hrvatskoj događalo kad su crkva, svećenici, đavoli i demoni presudno utjecali na postupke svjetovnih vlasti dok su u isto to vrijeme u drugom dijelu Europe udarani temelje novog, slobodnog, demokratskog svijeta. Zabrana održavanja kazališne predstave, kako ona svojedobna u Gavelli tako i ova skorašnja u Dubrovniku, upozorava da ne bismo smjeli dopustiti da se farsični pokušaji prerevnih sljedbenika ne pretvore u sustavno nastojanje za nametanje njihovih borniranih svjetonazorskih okvira cijelom društvu.

---

Božo Kovačević završio je studij filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je saborski zastupnik, ministar u Vladi RH te veleposlanik u Moskvi od 2003. do 2008. godine. Jedan je od osnivača časopisa Gordogan. Predavač je na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu.