Božo Kovačević: ISDS nije ISIL. Trgovinskog sporazuma ne treba se bojati, ali ovo o njemu moramo znati
Telegramov suradnik i kolumnist Božo Kovačević, nekadašnji ministar okoliša i hrvatski veleposlanik u Moskvi, analizira utjecaj donošenja TTIP-a, spornog trgovinskog sporazuma EU i Amerike protiv kojeg su održani prosvjedi u nizu hrvatskih gradova, s posebnim naglaskom na tzv. ISDS, mehanizam za rješavanje sporova investitora i države koji će biti ugrađen u TTIP.
ISDS, dakako, nije ISIL. Za ISIL i njegove grozne zločine svi su, valjda, već čuli. Kao da protiv samih sebe gomilaju dokaze koji će ih teško optuživati na nekom budućem međunarodnom kaznenom sudu, militanti ISIL-a trude se pribaviti što je moguće brojniju publiku za svoja šokantna uprizorenja bešćutne surovosti i čistoga zla. Ako bi netko pokušao napraviti rang listu najgorih zločina u povijesti čovječanstva, ISIL temeljem svojih dosadašnjih postignuća još ni iz daleka ne bi bio na prvome mjestu.
Ali danas je ta organizacija, čini se, jedina u stanju nadmetati se s filmskom industrijom u smišljanju i produciranju sve bizarnijih i apsurdnijih scena užasa. No taj dokumentarizam zla koji preciznom razradom svakog snimljenog kadra nadmašuje i najsmjelije zamisli scenarista igranih horora ipak današnju zapadnu publiku ne uspijeva uzbuditi više negoli su to svojedobno činile prve filmske bajke o King Kongu ili Godzilli. Čudovišta s platna ljudi su doživljavali kao projekciju vlastite potisnute nepokorene prirode koja bi u svakom trenutku mogla nahrupiti kroz tek zalijepljene zidne tapete u obiteljskoj kući za koju su počele stizati rate hipotekarnog kredita.
Rutinsko referiranje o nečem udaljenom, u pustinji
A ISIL ponajprije doživljavaju kao krvavu mrlju na geografskoj karti, čiji se kraci neravnomjerno šire s obje strane neprirodno ravne granice između Iraka i Sirije. Strah, očaj i sućut nakratko su zahvatili zapadnu publiku kad su u crno maskirani krvnici ISIL-a odrubljivali glave njezinim sunarodnjacima, ali su se uskoro vijesti s pustinjskih bojišta pretvorile u rutinsko referiranje o nečem udaljenom što s nama nema neposredne veze.
Jedna od šokantnijih spoznaja o trgovinskim odnosima između Amerike i Europe je ta da su te dvije kolijevke kapitalizma i dvije ideološke saveznice u nametanju pravila slobodne trgovine zemljama Trećega svijeta jedna drugoj postavile takve prepreke da je za njihovo otklanjanje potrebno donijeti sporazum od dvije tisuće stranica.
ISDS je nešto sasvim drugo. Tu nije riječ ni o kakvim zločinima i strahotama. Ta kratica koristi se umjesto punog naziva investor to state dispute setlement, a znači rješavanje sporova između investitora i države. Nešto tako birokratski suhoparno ipak u sve većoj mjeri zaokuplja europsku javnost. Pojedine vlade, brojne nevladine udruge i još brojniji mali i srednji poduzetnici sve nervoznije prate vijesti o napredovanju pregovora o Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu (TTIP) između SAD-a i Europske Unije, u sklopu kojih je ISDS jedna od najvažnijih tema.
Neoliberalni ekonomski modeli i dominacija Zapada
Amerika i Europa su, suočene sa sve intenzivnijim procesima promjene odnosa moći u svijetu, zaključile da trebaju udružiti snage i pripremiti se za trenutak kada će drugi igrači, najvjerojatnije Kina, preuzeti glavnu riječ u upravljanju globalnim poslovima. Demokracija, radna i socijalna prava, zaštita okoliša i sigurnosni standardi postali su nepremostiva smetnja održavanju konkurentnosti Zapada u globalnoj ekonomiji. Države Trećega svijeta koje su uspjele preživjeti nametnute im neoliberalne ekonomske modele danas nezaustavljivo napreduju koristeći se upravo onim sredstvima koja su prema izvornim zamislima trebala osigurati trajnu dominaciju Zapada.
Nakon što su se pokušaji administracije predsjednika Busha mlađeg da silom nametne američki stil života još neslobodnim narodima i državama ponajprije islamskoga svijeta pokazali kao potpuni promašaj, čini se da su Amerika i Europa bile primorane udružiti se u razmišljanju o načinima za obranu svojih ponovo prepoznatih zajedničkih interesa i vrijednosti. TTIP jedan je od važnijih projekata u tom kontekstu.
Jedna od šokantnijih spoznaja o trgovinskim odnosima između Amerike i Europe je ta da su te dvije kolijevke kapitalizma i dvije ideološke saveznice u nametanju pravila slobodne trgovine zemljama Trećega svijeta jedna drugoj postavile takve prepreke da je za njihovo otklanjanje potrebno donijeti sporazum od dvije tisuće stranica. Čitajući opsežne materijale o TTIP pregovorima doznajemo da se uz carinske stope od 100% za neke europske proizvode i uz zakonske odredbe pojedinih američkih država o preferiranju domaćih kompanija u natječajima za poslove koji se financiraju javnim novcem, investitori i trgovci susreću s neprohodnom mrežom birokratski nametnutih standarda koji svakom od njih bitno otežavaju realizaciju poslova.
Ako je slobodna trgovina uvijek i svugdje bila prva pretpostavka gospodarskog napretka i općeg blagostanja – a osobito za male i srednje poduzetnike, kako nas sada uvjeravaju američki i europski pregovarači – u čijem su interesu dosad djelovale državne administracije izravno onemogućujući transatlantsku slobodnu trgovinu?
Pregovarači će pokušati ishoditi da Amerika i Europa priznaju kao valjane postojeće različite standarde provjere kvalitete proizvoda što bi trebalo rezultirati time da posjednik jedne licence više ne treba tražiti i drugu da bi mogao izvoziti preko Atlantika. To bi, primjerice, trebalo značiti da proizvođač neće morati imati dvije proizvodne linije za proizvodnju istog proizvoda, jednu za europsko i jednu za američko tržište. To bi trebalo dovesti i do izbjegavanja skupog postupka homologacije automobila i automobilskih dijelova. Već je, čini se, dogovoreno da će tehnička rješenja za električne automobile biti identična u Americi i Europi pa će se koristiti isti uređaji za punjenje baterija.
Kako je došlo do nepotrebnih birokratskih zavrzlama?
Nadležne agencije će pak ubuduće surađivati tijekom postupaka donošenja novih standarda pa oni više neće biti neusuglašeni. Tako će zajedničkim naporom državnih činovnika biti stvoreni uvjeti za nesmetano tržišno natjecanje čemu su, navodno, sve kompanije i sve vlade svih kapitalističkih država oduvijek težile. Ako je tome zaista tako, postavlja se pitanje kako je uopće došlo do tih nepotrebnih birokratskih zavrzlama? Ako je slobodna trgovina uvijek i svugdje bila prva pretpostavka gospodarskog napretka i općeg blagostanja – a osobito za male i srednje poduzetnike, kako nas sada uvjeravaju američki i europski pregovarači – u čijem su interesu dosad djelovale državne administracije izravno onemogućujući transatlantsku slobodnu trgovinu?
Odgovor na ta pitanja može nam dati analiza rezultata javnih konzultacija o ISDS-u koje je Europska komisija provela u razdoblju od 27. ožujka do 13. srpnja 2014. godine. Komisija je primila gotovo 150.000 odgovora. Najučestalije izražavana bojazan ticala se mogućnosti da države izgube pravo na regulaciju. Iskustvo s dosadašnjim bilateralnim ugovorima o zaštiti ulaganja pokazala su da je rezultat primjene tih ugovora bio porazan za neke države potpisnice u kojima su transnacionalne kompanije realizirale svoje projekte.
Međunarodne arbitraže za promijenjene uvjete
Klauzule tih ugovora omogućavale su kompanijama da putem međunarodne arbitraže ishode enormne odštete u slučaju kada bi države donijele zakone kojima se mijenjaju uvjeti poslovanja, bilo da je riječ o standardima zaštite okoliša, o radnim pravima, porezima i uvjetima financiranja zdravstvene skrbi i školstva ili regulaciji cijena. Ukratko, države u razvoju koje su zbog potrebe za inozemnim investicijama potpisale sporazume o zaštiti ulaganja, našle su se u situaciji da više ne mogu donositi zakone u skladu s potrebama države i interesima građana jer bi se time izložile skupim međunarodnim sankcijama. Primjerice, odluka o povećanju minimalne nadnice mogla bi biti povod za pokretanje međunarodne arbitraže jer bi time bili promijenjeni uvjeti za investiranje.
Europski građani ne žele da EU omogući da se na njih primjenjuju odredbe sporazuma o zaštiti ulaganja kakve su i EU i pojedine njezine članice potpisivale s mnogim zemljama diljem svijeta u vrijeme kad je Europa bila izvoznik kapitala i investitor. Krupni kapital TTIP vidi kao mogućnost da se dogodi upravo to čega se mnogi Europljani pribojavaju, da i europske države u većoj mjeri budu jamci interesa kapitala negoli interesa građana.
Većina sudionika navedenih konzultacija TTIP vidi kao okvir unutar kojega će, pod vidom zaštite investicija, nacionalne države biti lišene prava i mogućnosti da samostalno donose propise te da će pokleknuti pred interesima transnacionalnih kompanija. Ratifikacijom tog međunarodnog sporazuma njegove odredbe postaju dio nacionalnih zakonodavstava s pravnom snagom iznad nacionalnih zakona. Zbog toga su mnogi Europljani upozorili da dosad uobičajeni način arbitriranja u sporovima između država i transnacionalnih kompanija treba biti jasnije definiran. Neki su upozorili na netransparentan način izbora arbitara, na netransparentan način rada tih arbitraža i na očitu pristranost u korist krupnoga kapitala. Visoka cijena pokretanja arbitražnih postupaka unaprijed isključuje mogućnost da ih pokreću male i srednje kompanije što samo sobom govori po čijoj su mjeri skrojeni dosadašnji sporazumi o zaštiti ulaganja. Dio predlagatelja inzistirao je na tome da odluka arbitražnih tijela ne može biti konačna, da mora postojati mogućnost žalbe. Mnogi su se pak zauzeli za to da nadležnost za takve sporove imaju samo nacionalna pravosuđa.
Strah od ugrađivanja ISDS-a u sporazum
Nije iznenađujuće da su na moguće probleme uvođenja ISDS-a u TTIP upozoravali mali i srednji poduzetnici, sindikati i nevladine organizacije. Predstavnici krupnog biznisa otklanjaju mogućnost uvođenja žalbenog postupka u arbitražnom postupku jer bi se time produljilo trajanja sporova. Oni ne vide problem ni u dosad važećim procedurama koje ne predviđaju održavanje javnih sjednica ni mogućnost zainteresiranih stranaka da tijekom postupka iznose dodatne dokaze i prijedloge. Sasvim im je neprihvatljivo da se na međunarodnu arbitražu ide tek nakon što se prođu sve instancije unutar pravosuđa nacionalne države.
Kako vidimo, strah od ugrađivanja postojećih modela ISDS-a u američko-europski sporazum o slobodnoj trgovini u Europi osjećaju radno ovisni pojedinci, nevladine udruge, mali i srednji poduzetnici te sindikati. Oni imaju veće povjerenje u nacionalna pravosuđa negoli u mehanizme međunarodne arbitraže. Oni žele biti pod okriljem nacionalne države kao jamca zaštite svojih interesa. Krupni kapital pak pravi smisao sporazuma vidi u smanjivanju utjecaja nacionalnih zakonodavstava na određivanje općih uvjeta poslovanja. Ta bi se situacija mogla opisati i ovako: europski građani ne žele da EU omogući da se na njih primjenjuju odredbe sporazuma o zaštiti ulaganja kakve su i EU i pojedine njezine članice potpisivale s mnogim zemljama diljem svijeta u vrijeme kad je Europa bila izvoznik kapitala i investitor. Krupni kapital TTIP vidi kao mogućnost da se dogodi upravo to čega se mnogi Europljani pribojavaju, da i europske države u većoj mjeri budu jamci interesa kapitala negoli interesa građana.
Izbjegavanje odgovora i prikrivanje problema
Europska komisija uvjerava da donošenjem TTIP-a s ugrađenim ISDS-om neće biti narušeno pravo na regulaciju, odnosno pravo država da donose zakone. No, sama činjenica da se u istom kontekstu govori o zaštiti okoliša, radnim pravima i o pravu na regulaciju pokazuje da je sve to već na ovaj ili onaj način dovedeno u pitanje. Vidljiva je namjera europskih predstavnika da probleme prikažu kao tehničke. Oni inzistiraju na tvrdnjama da i europska i američka regulativa propisuju najstrože standarde kontrole proizvoda, a razlika je samo u izboru jednakovrijednih i znanstveno jednako zasnovanih različitih metoda kontrole.
Donošenje TTIP-a bi za Hrvatsku moglo biti povoljno ukoliko bi rezultiralo sviješću da postojanje zajedničkih europskih i američkih normi i standarda ukida potrebu za postojanjem nekih domaćih regulatornih tijela. Neki od sporova koji obilježavaju političku stvarnost Hrvatske, poput rasprava o outsourcing-u i davanju autocesta u koncesiju, vjerojatno bi postali bespredmetni.
Razumnim pristupom te se razlike mogu prevladati u interesu intenziviranja trgovine i ulaganja. Različita mješovita američko-europska stručna tijela predviđena sporazumom imat će samo savjetodavnu ulogu i nijedno od njih „neće zamijeniti odgovarajuće administrativne i regulatorne procedure na bilo kojoj strani Atlantika. Odluke o regulaciji ostat će u rukama domaćih regulatora i zakonodavnih tijela ili institucija.“ Ali čini se da bi o posljedicama konzumiranja toga prava mogla odlučivati arbitražna tijela izvan dosega nacionalnih zakonodavstava. Ono što su Europa i Amerika redovito nametale kao neizostavna rješenja u bilateralnim ugovorima o zaštiti ulaganja sa zemljama u razvoju danas, čini se, predstavlja ozbiljan problem u pokušaju da međusobno urede uvjete trgovanja i ulaganja.
Među 150.000 sudionika javne rasprave o ISDS-u bilo je i šezdeset dvoje Hrvata. To su, vjerojatno, bili pojedinci jer na popisu od 569 kompanija i organizacija koje su dale svoja mišljenja nema nijedne iz Hrvatske. U najvećem broju pozivu na raspravu odazvali su se građani Ujedinjenog Kraljevstva (34,81%), Austrije (22,59%) i Njemačke (21,76%). Oni, očito, najviše razmišljaju o europskim problemima, zainteresirani su za intenziviranje američko-europske suradnje i pokušavaju sagledati posljedice odluka koje će se donijeti na europskoj razini.
Utjecaj TTIP-a na domaća regulatorna tijela
Hrvatska u tom pogledu kao da slijedi devizu Mačekove politike da mali trebaju šutjeti dok se veliki međusobno razračunavaju. Možda bi doista bilo preuzetno misliti da bismo mi mogli bitno utjecati na tijek i ishod pregovora. Donošenje TTIP-a bi za Hrvatsku moglo biti povoljno ukoliko bi rezultiralo sviješću da postojanje zajedničkih europskih i američkih normi i standarda ukida potrebu za postojanjem nekih domaćih regulatornih tijela. Neki od sporova koji obilježavaju političku stvarnost Hrvatske, poput rasprava o outsourcing-u i davanju autocesta u koncesiju, vjerojatno bi postali bespredmetni.
MVEP se, dakle, svrstalo među zagovornike ugroženog prava na regulaciju koje je, očito, bilo dovedeno u pitanje već ugovorom o zaštiti ulaganja između SAD-a i Hrvatske 1996. godine. No, ako je to pravo bilo ugroženo u korist potencijalnih američkih investitora, opravdano je zapitati se zašto su izostale američke investicije u Hrvatsku.
Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija je u svom dokumentu u povodu rasprava o TTIP-u iskazalo očekivanje „da će poglavlje o ISDS-u u TTIP-u sadržavati modernije i poboljšane odredbe o rješavanju sporova u odnosu na one koje imamo u bilateralnom ugovoru iz 1996. i da će osigurati pravnu ravnotežu između zaštite prava investitora i prava države da slobodno provodi svoje javne politike“. MVEP se, dakle, svrstalo među zagovornike ugroženog prava na regulaciju koje je, očito, bilo dovedeno u pitanje već ugovorom o zaštiti ulaganja između SAD-a i Hrvatske 1996. godine. No, ako je to pravo bilo ugroženo u korist potencijalnih američkih investitora, opravdano je zapitati se zašto su izostale američke investicije u Hrvatsku.
Deklarirana stajališta Europske komisije
Ako ih je odbijala Hrvatska sa smanjenim pravom na regulaciju, što bi tek bilo da je Hrvatska to pravo mogla nesmetano koristiti? Paradoksalno, kao članica EU koja je dio svog suvereniteta prenijela na tu nadnacionalnu integraciju očekujemo od nje da se izbori za to da u odnosu prema Americi budemo u većoj mjeri suvereni negoli smo bili 1996. godine kad nismo bili u članstvu EU. Istodobno MVEP se nada da će nam Europska komisija pomoći u ukidanju viza za putovanja naših građana u SAD. Meni se čini da bi to moglo izravno ovisiti o našem pristajanju na američko razumijevanje ISDS-a koje nije u svemu podudarno s deklariranim stajalištima Europske komisije.
ISDS nije ISIL. I ne treba ga se bojati. Ali duboko nas se tiče jer će ubrzo uvelike određivati uvjete života i rada Europljana pa stoga treba razmišljati o tome što će se time promijeniti u životu svakoga od nas.