Posebno pamtljiva rola Melchiora u Buđenju proljeća

Kad je Bruno Gamulin odlučio snimiti Ljeto za sjećanje, nostalgičnu emotivnu priču o Matošu, odlučio je za rolu kultnog književnika uzeti baš Lečića, što je tad razgnjevilo mnoge hrvatske glumce (otprilike slična priča kao kad je Grlić nedavno odabrao Glogovca za Ustav). No, Lečić je i u ovoj roli bio maestralan i kad je film izašao, s odličnim kritikama u Puli i dobrim prijamom u kinima, više ga nitko nije mogao osporiti. Partnerice su mu tijekom karijere bile i Mira Furlan, Ksenija Pajić, Eliza Gerner, Višnja Babić, Suzana Nikolić, Milka Podrug Kokotović, Mia Begović…

Bio je Hamlet i Peer Gynt, a posebno pamtim njegovu divnu rolu Melchiora u Buđenju proljeća Harisa Pašovića s Vladicom Milosavljević. Gostovao je redovno na Splitskom ljetu i Dubrovačkim igrama, osvojio Orlanda za perfektnu rolu Sigismunda u Jovanovićevoj verziji Život je san de la Barce, da bi nakon devedesete taj val prisustva na hrvatskom tržištu naglo prestao. Posljednji ga je prije rata angažirao Rajko Grlić za Čarugu, a ostvario je potom upečatljive role u srpskim filmovima: Kusturićev Underground, Nikolićeve Tri karte za Holivud, Zečevićev Labirint i tako dalje.

Moment kad je bilo jasno da je pred njim ozbiljna politička karijera

U prilično neuspjeloj krimi seriji Urota Romana Majetića pojavio se prije deset godina u efektnoj epizodi srpskog premijera i od tada ga se nijedan hrvatski redatelj. Kad je održao spontani govor kod Terazijske česme, kojim je započela Plišana revolucija i otpor dijela srpske javnosti protiv Miloševićeve politike, bilo je jasno da je pred njim i ozbiljna politička karijera. Bio je prvi ministar kulture poslije demokratskih promjena 2000. Režirao je nekoliko komada, a kao svoj hommage premijeru koji mu je dao ministarsku fotelju, u Sava centru postavio je predstavu: Opomena. Deset godina poslije Zorana Đinđića. Danas je jedan od najžešćih kritičara Aleksandra Vučića, kojemu ne može zaboraviti grijehe iz bliske političke prošlosti.

Inteligentan, otvoren, kontroverzan, beskompromisan, istinski radoholičar, čovjek koji izgara za sve čega se primi, pritom nimalo bahat i s finim manirima, šarmantan, negdašnji glumački seks simbol još uvijek je privlačan i dobro uščuvan muškarac. Branislav Lečić i u 62. godini, nakon četrdeset godina uspješnosti u glumi, režiji, pedagogiji i politici, svakim novim potezom u karijeri, ali i privatnom životu (dva braka i troje djece) ne prestaje provocirati javnost.

TELEGRAM: Zašto ste prihvatili ulogu u komadu Tako je (ako vam se tako čini), u kojemu prvi put surađujete s redateljem Jagošom Markovićem?

LEČIĆ: Pirandello nije baš često na repertoaru, postavlja se tek s vremena na vrijeme, posjeduje posebnu metafiziku i razmišljanje koje prilično relativizira sadašnji život, dovodeći ga u pitanje. Jagoš Marković, redatelj s kojim nisam surađivao, želio je raditi sa mnom i između Schillerove Spletke i ljubavi i ovog komada, dvoumio se koji da postavi u Jugoslovenskom dramskom, ponudivši mi oba. Pročitao sam ih, našli smo se u Maderi i ostali šest sati u razgovoru. Razlog je bio Pirandello.

Znate, ja nikad nisam tijekom karijere razmišljao o ulogama, u tome se krije i razlog mog trajanja, želio sam zadržati poziciju kvalitete i da uvijek samog sebe iznenadim. Uvijek me motivira odabir i značenje samog projekta, a za konačnu odluku presudno mi je tko režira i s kojom ekipom bih trebao raditi. U ovom slučaju mi se sve poklopilo. Jugoslavensko dramsko je moja baza u koju sam ušao odmah poslije Akademije, iako sam igrao i u drugim kazalištima. Mnogi kolege su rekli da im je ovaj komad dosadan, jer se u njemu ništa ne događa. Ja sam poskočio od sreće, pročitavši ga, naletivši na takvu vrstu emocija i smatravši ga perfektnim.

U centru predstave je građanska, ili malograđanska obitelj, čiji je fokus interesa izvan njih, intriga skoka u tuđe živote i sudbine, sa strašću, braneći se alibijem kako oni to moraju znati. Zajedno s Jagošom, pokrenula se kemija i iz nje kreativnost slike. Danas imamo problem s fenomenom reality TV showova na nacionalnim frekvencijama, kojim se ljudi sa strašću ubacuju u paralelne svijetove i tuđe živote, ne bi li nadoknadili vlastitu prazninu. To mi je toliko provokativno u ovom vremenu relativizacije postojanja i svih kriterija vrijednosti. S ovom predstavom se desilo kazalište, što je na jednoj pressici rekao kolega Irfan Mensur, koji igra predsjednika. U prvom planu je ansambl, to jest kor, s kojim se analizira i moć. Pirandello je rafiniran autor, nije na prvu loptu, njega treba osjetiti. Mislim da smo uspjeli u tome kolektivnim radom. I da je to prepoznala i vaša publika u HNK.

TELEGRAM: Kako se nosite s pritiskom srpske javnosti na vašu privatnost? Nije bilo medija u Srbiji koji se tjednima nije bavio vašim razvodom od druge supruge, tv voditeljice Nine Radulović Lečić. Živimo u vremenu voajerizma i pomanjkanja kriterija vrijednosti.

LEČIĆ: Radi se o voajerizmu, podilaženju niskim strastima, generalno o padu morala i etičkih vrijednosti sistema. Nisam ja puritanac, ali društvo profita je pretvorilo sve nas u grešnike i taj se grijeh naplaćuje. I svi naši strahovi bivaju upotrebljeni. Nije dobro da stado koje treba biti šišano i klano za svakog domaćina bude osvješteno. Osnovne vrijednosne kategorije su dovedene u pitanje.

TELEGRAM: Slažete se kako je sve to ogromna manipulacija?

LEČIĆ: Kako da ne. Potrošačko društvo treba tu manipulaciju. Mora predviđati tržište, znajući mjesta ulaganja, gdje se financije mogu vratiti. Komunikacijski sistemi, koji su postali neophodnost, vrlo su pažljivo analizirani.

TELEGRAM: Oduvijek ste poznati kao osoba ogromne, zarazne, pozitivne energije. Jeste li ikad imali kriza, kad ste pomislili da sve to što pokušavate možda i nema smisla i kako bi trebalo odustati?

LEČIĆ: Ne, ja neću nikad odustati, to ima veze i s genetskim kodom. Moj duh ne podliježe godinama. Ja osjećam protok vremena, svaka karoserija ima vijek trajanja, moji kuglageri nisu toliko brzi kao prije, čuje se i njihov pojačani zvuk, ali moj duh ih pokreće. Zanima me promjena, radoznao sam za stvaranjem novih odnosa, novih ideja, misli, kreativnosti, rezultata… Mene to ispunjava. Ja ne volim fulirancije i ono što nam oduzima energiju i pretvara nas u ljigave poluživotne ljude. Tu nema tajne, to je pitanje stava. Da ne dajem energiju, ne bih je ni dobivao natrag. Znate, ima mnogo nesretnih bogatih ljudi, ima sretnih ljudi koji imaju jako malo. Centar toga je u stavu i odnosu. To utječe i na to hoćemo li imati, ili nemati. Kad u malom prepoznamo kvalitetu života, onda dobijemo i više.

TELEGRAM: Stoga i vaši izleti u pedagogiju, režiju, politiku…

LEČIĆ: Gluma mi je otvorila prostor vještina i zanata, ali mene zanima istraživanje duha i ljudskih odnosa, kako na sceni, tako i u društvu. Nije moja ambicija da budem političar.

TELEGRAM: Ali, moć i vlast su najjači afrodizijak. To ste sami okusili.

LEČIĆ: Srećem mnoge taštine, znate, neće ego nestati preko noći, niti ću ja biti taj misionar i mesija koji će to promijeniti. Ja razmišljam o društvu, bio je trenutak da to pretvorim u djelovanje. U toku promjene, kad je Milošević bio na vlasti, vidio sam kako funkcionira politika i nezrelost. Svatko tko funkcionira na egotripu jako dobro funkcionira u društvu. Mene kao glumca i čovjeka zanima funkcija samog posla, istraživački duh me privukao. Radi se u politici o festivalu taštine i suštinskog egoizma.

TELEGRAM: Koliko vas je intenzivan odnos s pokojnim srpskim premijerom Zoranom Đinđićem osobno promijenio?

LEČIĆ: Mnogo. Sreo sam čovjeka koji razmišlja, filozofa koji traži metodološki pristup. On je želio djelatnu filozofiju koja mijenja, a ne želju da se samo ja uhljebim, ili provedem političku akciju po diktatu nekoga tko je moćniji, da bih imao koristi. Đinđić je bio lider, u meni je ujedinio intelektualnu notu želje za promjenom društva u cjelini. Ta promjena u Srbiji je bila neophodna, to o čemu smo mi razgovarali i provodili u akciju je bilo toliko uzbudljivo i kreativno za mene. Jer, moja se umjetnička percepcija stvaralaštva preselila na širu, društvenu.

TELEGRAM: Kad ste shvatili da je to zabluda, već u procesu, ili tek nakon njegova ubojstva?

LEČIĆ: Već u toku mi je to bilo jasno. Nastojanje da promijeniš društvo nabolje je kreativni čin u kojem jasno vidiš usput ciljeve drugih i gdje im je interes. Ima onih koji se lijepe, kao i oni koji su kočničari, jer ne vide sebe , ni svoje interese u tom procesu. Kod nas generalno na ovom prostoru postoji kriza ega, svatko misli da baš on stvara svijet.

TELEGRAM: Prije mene ništa, poslije mene potop?

LEČIĆ: Baš tako. Taj egoizam je toliko surov, ali to je odlika primitivnih društava. Znate, dolaskom demokracije svi se žele etablirati u politici. I tu je prostor za mnogo manipulacije.

TELEGRAM: Da je Đinđić ostao živ, koliko bi Srbija bila drugačija, kao i odnosi u regiji ?

LEČIĆ: Bila bi potpuno druga priča. Jedna takva vrsta zračenja, klima i način mišljenja, koju sam ja osjetio, definitivno bi utjecala na sve političke faktore ne samo u Srbiji, već u regiji. Mene je fascinirala Đinđićeva ogromna praktičnost i pragmtičnost. Znao je pročitati ljude. Priželjkivao je ljude koji misle svojom glavom. Nikad se nije ljutio kad bi se mi posvađali, ili ne bismo mislili isto. Suprotno mišljenje nije doživljavao kao neprijateljstvo. Kod nas svi dolaze u politiku po nečijoj liniji i imaju poslušnički mentalitet, koji sprečava bilo kakvu kreativnost. Danas u Srbiji imamo paralelno društvo, društvo u društvu, koje se smanjilo na one koji imaju vlast , ili bilo kakvu vezu sa vlašću. Na vrhu se nalazi jedan koji je ambiciozan, upitne inteligencije, s ogromnim egom, koji izaziva osjećaj poštovanja samo zbog svoje ambicije, ne i vrijednosti.

TELEGRAM: Koliko vas je pogodila nedavna izjava Aleksandra Vučića da ste vi nesretnik, kojemu ne zna ni ime?

LEČIĆ: To je smiješno, govori o njemu, ne o meni. On ima dvije vrste imidža. Vučić je bio prvi kerber Šešelja, znamo kako je razmišljao u Radikalnoj stranci, bio na kratkom lancu i kako ga je Šešelj puštao kad mu je trebalo. Onda je shvatio da tako neće trajati dugo i promijenio odijelo. Vučić je čovjek koji se isključivo bavi marketingom, on sebe prodaje i ustoličuje, da njegovi interesi opstanu i spriječi mogućnost bilo kakvog demokratskog dijaloga. Nije bez veze bio ministar informiranja u Miloševićevo doba, danas ima kontrolu nad medijima, a opozicija je marginalizirana. Ja kao potpredsjednik Demokratske stranke guram i dalje, usprkos svemu.

TELEGRAM: Ali i vama se može prišiti da ste politički karijerist. Poslije DS-a bili ste u drugim strankama, poput LDP-a, potom pokrenuli svoju stranku Moja Srbija, s kojom se niste proslavili, ulazili ste u koalicije, da bi se ponovno vratili u DS, čiji ste danas potpredsjednik.

LEČIĆ: To s njihove pozicije političkog pogleda stvara dojam nekoga tko se guzi, koji traži gdje da se smjesti. Ne. Ja sam svoj i ostvaren. Moj princip je jednostvan. Da li mi idemo autobusom za Beograd, a ne da me pritom netko odvede u Valjevo? Što nisi krenuo tamo gdje smo htjeli i trebali ići ? Vidio sam da se ne ide u pravcu promjena. Ja nisam dio tog društva, mene zanima drugi cilj. Ne mogu ga sam ostvariti, ja mogu lajati, govoriti, ukazivati, taj prostor mi nitko ne može oduzeti. No, ja želim djelovati. Ja želim promjenu. A ona se može ostvariti jedino kroz partijsko djelovanje.

TELEGRAM: Koliko su vas srpski političari razočarali? Čak i oni proeuropski orijentirani , poput Borisa Tadića, ili Čede Jovanovića?

LEČIĆ: Svi su me razočarali. Nije se desila suštinska promjena, nije došlo do lustracije. Došlo je do pada društvenog, ekonomskog, životnog, moralnog… I za to mora netko snositi konzekvence, da barem deset godina ne sudjeluje u politici. Vučić sad kao veliki demokrat podiže spomenik Đinđiću. Mislim da veće ironije nema.

TELEGRAM: Vi ste bili srpski ministar kulture od 2001. do 2004. Zašto ni Hrvatska, ni Srbija nikako nemaju sreće s ministrima kulture?

LEČIĆ: Znam da je matrica potpuno ista. Ne sumnjam da je želja svih tih ljudi koji su bili ministri za pozitivnom promjenom postojala. Kultura zavisi od materijalnih sredstava, a još više što ta trenutna Vlada i premijer suštinski žele. Ja sam imao savezništvo s Zoranom Đinđićem, zato sam pristao biti ministar i planirali smo da ćemo cijelu transformaciju društva odraditi u dva mandata, ako bog da. Promjene se ne mogu obaviti, ako nema kulturne promjene. Sve ostalo je samo izmišljanje i laž. Civilizacijska promjena mora se desiti iznutra. Kultura je prije svega baza, a ne nadgradnja, kako su komunisti govorili.

TELEGRAM: Koliko su se vaši kolege, suradnici ili ljudi s kulturne scene en general promijenili u odnosu prema vama, dok ste bili ministar? Što ste naučili kroz to iskustvo?

LEČIĆ: Nama je vlast služila i još uvijek služi da se dodvorimo, iskoristimo je i mrzimo je iskonski. I pritom mrzimo sve one koji su na vlasti, čak ako su i naši. Svaka moja potreba, i dok sam bio ministar , da budem normalan, da budem komunikativan, uljudan, da ostanem svoj, nije baš bila prepoznata. Vlast je moć koja omogućava rad i novce. Ima onih koji beskrupulozno grabe da dođu do novca, onda to čine na razne načine, dodvoravanjem, prijetnjama, denunciranjem… Ima raznih metoda. Vlast mi je pomogla shvatiti funkcioniranje društva i sistema, tako i mentaliteta. Često se sjetim Njegoša, koji je rekao: „’Ko na brdu stoji više vidi nego onaj pod brdom“.

TELEGRAM: Jeste li nostalgični prema osamdesetima, kad je vaša glumačka karijera bila u najvećem naponu? Kako regirate kad na televiziji vidite reprizu, recimo, Sivog doma?

LEČIĆ: Ja se ne smijem prepustiti tome. Jer odmah mi se jave slike prošlosti. Nastojim se koncentrirati na sadašnjost. Zateknem sebe da pogledam nešto kad moji klinci to gledaju. Ima nečeg memorijalnog, mazohističkog, da okretanjem unazad vrijednosno sebi podižemo spomenik. Ja nemam potrebu ostaviti takav trag, nije mi to satisfakcija, mislim da sadašnji život treba ispuniti i to je sve.

TELEGRAM: Kako se u Srbiji komentira afera Agrokor ?

LEČIĆ: Kad se kod vas desio slučaj Sanader, Srbi su komentirali: imali su muda da svog premijera osude! Kod nas toga nije bilo, bojim se da tako brzo ni neće. Poslije afere s tajkunom Miškovićem, Srbi sad pokazuju: evo sad i Hrvati imaju to s Todorićem. Svaka politička ekipa ima isti princip: sjaši Kurta da uzjaši Murta. To je princip koji nije dobar. Mi time dobivamo organiziranu političku mafiju, koja surađuje s drugim mafijama. Dok je stado i dalje pokorno. Nije, nažalost, fokus politike ovih prostora na razvoju, nego na opstanku.

TELEGRAM: Jeste li , usprkos svim mijenama na ovim prostorima, ostali optimist ?

LEČIĆ: Kad čovjek odustane, kažu da si umro. Picasso kaže: život je samo kretanje. Ja nisam odustao. Ne postavljam sebi ciljeve da u godinama koje dolaze odigram još nešto, budem još slavniji, ili uspješniji. Kod ovakve zatrpanosti senzacijama, marketingom i manipulacijama, čovjek mora biti otvoren. Ja i dalje imam otvorenu percepciju prema životu.

TELEGRAM: Što vam treba, kao regionalnoj glumačkoj zvijezdi, bivšem ministru kulture, pedagogu koji povremeno i režira i oporbenom političaru, trenutno sudjelovanje u tv showu Tvoje lice zvuči poznato, gdje imitirate Vesnu Zmijanac?

LEČIĆ: Nemam kompleksa. Ja radim to namjerno. Nije moja misija da od sebe stvorim kip. Moja sloboda je demonstrirana i u nastupu u ovom vrhunskom showu, koji ima humanitarni karakter. Ja mogu sve. To ne znači da sam izdao sebe i svoju suštinu. Govorim ljudima: ne vjerujte suviše u formu, pogledajte u sebe. Znate, kod mene nema izdaje. Ja sam glumac. To ne znači kako ne znam politički misliti ili da nemam etiku. Svjestan sam rizika ovim sudjelovanjem u showu. Ma, tko me čita, čita me. Tko me ne čita, nemam vremena ni interesa da mu išta pojašnjavam.