Cijenjeni povjesničari za Telegram diskutirali o antifašizmu i o tome zašto on jest ili nije floskula

Ugledni hrvatski povjesničari Slavko Goldstein, Tvrtko Jakovina, Ivo Banac, Hrvoje Klasić i Ivo Lučić za Telegram su analizirali komunističko razdoblje, fašizam, te antifašizam kakav je bio nekad i što on znači danas. Telegramov okrugli stol mogao bi dati odgovore na pitanja poput onog je li odgovor ljevice na desna autoritativna skretanja danas ispravan, te kompromitiraju li partizanski zločini cijelu komunističku epohu i samog Josipa Broza Tita.

Predstavljaju li antifašističke udruge koje dobivaju novac iz proračuna pravi odgovor na radikalizme i ekstremizme ili ih sama činjenica da su financirani iz proračuna, nepovratno kompromitira? Ključna pitanja postavljena su svim našim sugovornicima, ali su, zbog živosti rasprave i sveobuhvatnosti teme, naši sugovornici odgovarali i na dio različitih pitanja.

TELEGRAM: Jesu li komunizam i antifašizam na ovim prostorima ista stvar, odnosno može li se, kada govorimo iz današnje perspektive, antifašizam odvojiti od komunizma?

GOLDSTEIN: Naravno da se danas antifašizam može odvojiti od komunizma, to je nešto sasvim drugo. Antifašizam je, prema definiciji najvećeg povjesničara 20. stoljeća Erica Hobsbawma, privremeni savez kapitalizma i komunizma protiv zajedničkog neprijatelja – fašizma. Taj privremeni savez trajao je samo 4 godine, a odmah poslije Drugog svjetskog rata se raspao. Danas, više nema ni komunizma, ni hitlerovskog fašizma. Antifašizam danas uopće nije isto ono što je bio tada za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Danas je antifašizam front i barikada protiv uskogrudnih nacionalističkih ekstremizama, antieuropeizama, antidemokracije. Antifašizam je zapravo pogrešan naziv, jer preuzima ono staro ratno nazivlje koje danas nije adekvatno. Antifašizam je danas obrana demokratskih sloboda, nešto sasvim drugo nego što je bio kad mu se takvo ime rodilo. Danas govoriti da su antifašizam i komunizam isto je smiješno – jer nema niti onog antifašizma, niti komunizma.

BANAC: Nije opravdano izjednačavati komunizam i antifašizam, ali komunisti i neokomunisti to uporno rade, kako bi opravdali komunističke zločine, kontinuitet komunističke protudemokratske vlasti i, u velikom broju slučajeva, svoje netaknute društvene pozicije. Svaki demokrat je ujedno i antifašist (kao i antikomunist), ali svi antifašisti nisu demokrati. To se sa sigurnošću može reći za Tita i Staljina, “dva junačka sina”.

LUČIĆ: Istinski antifašizam vežem za razdoblje Drugog svjetskog rata u kojem je na antifašističkoj strani u Hrvatskoj odnosno Jugoslaviji sudjelovalo i jako puno ljudi koji nisu bili komunisti. U razdoblju od 1945. do 1990. pojam antifašizma se rijetko spominjao. Bilo je to vrijeme vladavine Komunističke partije Jugoslavije koja nije bila totalitarna samo u onom dijelu u kojem nije uspjela preuzeti i staviti pod punu kontrolu sve strukture društva, ali je svakako imala totalitarne ambicije.

Bila je to nedemokratska vlast koja je masovno kršila ljudska prava. Nakon 1990. godine, manje ili više reformirani komunisti koriste pojam antifašizam za svoju rehabilitaciju i zauzimanje, odnosno vraćanje moralno superiorne pozicije. Deklarirajući se “antifašistima” pokušavaju se nametnuti kao ekskluzivni nositelji jedne civilizacijske vrednote kao što je antifašizam – koji je to jedino onda kada je u suprotnosti sa svakim totalitarizmom, u ovome slučaju prije svega komunističkim.

JAKOVINA: Svi antifašisti nisu komunisti, ali su svi komunisti bili antifašisti. Tako je bilo na kraju rata u svim zemljama, tako je bilo tijekom rata i tako je bilo na prostoru bivše Jugoslavije. Mnogi nekomunisti, pa i neljevičari, priključili su se antifašističkoj borbi, koja je na jugoslavenskom, a onda i hrvatskom prostoru, bila predvođena od maršala Tita i njegovih komunista. Nema tu previše mogućnosti za pronalaženje sofizama. Tito je bio sposobniji i organiziraniji, brutalniji i spretniji od svojih suparnika i političkih protivnika i uspio je na kraju sam isplivati iz sukoba kao pobjednik.

KLASIĆ: Načelno gledano, komunizam svakako nije isto što i antifašizam. Međutim, ako gledamo naše prostore i ključne događaje koji su odredili odnos prema antifašizmu, svakako antifašizam moramo gledati u kontekstu razvoja komunističkog pokreta. Antifašizma bi bilo bez komunizma u Jugoslaviji i Hrvatskoj, ali antifašističkog pokreta ne bi bilo bez komunističke partije.

Ustanak su 1941. mogli podignuti razni antifašisti, kojih je bilo i među pripadnicima HSS-a, među intelektualcima i građanima koji nisu bili pripadnici niti jedne stranke. Međutim nitko se nije odlučio na otpor i dignuti oružani ustanak. To je odlučila komunistička partija. Antifašističke borbe i otpora na području Jugoslavije i Hrvatske ne bi bilo da nije bilo organizacije i vodstva KP Jugoslavije i KP Hrvatske.

TELEGRAM: Nakon izjave ministra kulture Hasanbegovića da je antifašizam floskula i da nije u Ustavu oko toga su se razvile velike polemike. Je li, dakle, antifašizam u Ustavu?

GOLDSTEIN: U preambuli Ustava nije spomenut antifašizam, nego ZAVNOH. Da nije bilo ZAVNOH-a i jugoslavenskih Ustava i Ustava iz 1974. kojim se definitivno priznala državnost Hrvatske i ostalih Republika Jugoslavije, Badinter ne bi u svojoj komisiji dijelio Jugoslaviju po AVNOJ-skim i ZAVNOH-skim granicama.

Naravno, to je tek jedan od nastavaka državnosti zapisan u preambuli Ustava. U povijesnom toku postoji i ZAVNOH kao jedan od velikih činitelja hrvatskog identiteta i državnosti. Uostalom, ja sam periferno sudjelovao kada se pisao taj Ustav. Baš sam u tom smjeru diskutirao s Tuđmanom – da se unese i ZAVNOH. Ali ne samo ZAVNOH i nije sada ova država građena samo na ZAVNOH-u, ali jest i na ZAVNOH-u.

LUČIĆ: Antifašizam kao ideologem ne nalazi se u Ustavu Republike Hrvatske. U Izvorišnim osnovama nema ideoloških oznaka, nego se navodi ZAVNOH kao jedan od niza izvorišta državnog suvereniteta. Navode se uz ostale i “hrvatske kneževine” iz VII. stoljeća, Pragmatička sankcija i Banovina Hrvatska.

BANAC: Antifašizam nije u Ustavu, jer u trenutku pisanja Ustava (1990.) taj koncept u sadašnjoj uporabi nije ni postojao. “Antifašizam”, onako kako se taj termin u Hrvatskoj danas koristi, ušminkana je inačica komunizma. Nitko ozbiljan neće braniti komunizam, premda mnogi neozbiljni to rade, ali će zagovarati “antifašizam” kao povijesno opravdanje komunističkog preuzimanja vlasti i terora koji je uslijedio. U Ustavu se spominje ZAVNOH, ali u kontekstu kontinuiteta hrvatske državnosti, što je u redu, ali ni po čemu relevantnije od Pragmatičke sankcije, koja se također spominje u istom kontekstu.

KLASIĆ: Antifašizam je nedvojbeno u Ustavu. Smatram da je intencija ljudi koji su pisali Ustav bila pokazati kontinuitet hrvatske državnosti. Hrvatska je kroz svoju povijest na ovaj ili onaj način, u manjoj ili većoj mjeri imala elemente državnosti. Vjerojatno više nego ikada te je elemente državnosti imala od 1943. godine na dalje, posebno ulaskom u socijalističku federaciju, gdje se u svakom ustavu, od AVNOJ-evskih odluka, pa svih kasnijih Ustava, a posebno Ustava iz 1974. naglašava hrvatska državnost, Hrvatska se spominje kao država.

Imajući u vidu tu vrijednost antifašističkog pokreta koji je onda omogućio da Hrvatska nasuprot recimo monarhističkoj Jugoslaviji ili Austro-Ugarskoj dobije svoju državnost kroz federativno ustrojstvo Jugoslavije se i u Ustavu naglasila vrijednost antifašističkog pokreta kao takvog. To naravno ne umanjuje, niti ne onemogućuje kritiku svega što se događalo u socijalističkom razdoblju, ali je ipak nezanemariva činjenica.

TELEGRAM: Danas hrvatska ljevica često na desna skretanja odgovara upravo simboličkim pozivanjem na antifašizam. Mislite li da to kompromitira ljevicu, s obzirom na to da se na kršenje ljudskih prava nerijetko odgovara simboličkim pozivom na jednu drugu epohu u kojoj su se također kršila ljudska prava?

GOLDSTEIN: Ljevica se danas, kad dolazi do desnih autoritativnih skretanja i kršenja ljudskih prava, ne može pozivati na Tita. On ne može biti današnji simbol ljevice, ali neki elementi iz prošlosti, poput recimo školstva nastalog za vrijeme Jugoslavije, mogu ostati temeljna vrijednost ugrađena i u današnje doba. Generalizacije su uvijek glupe, ne možete Tita jednoznačno smatrati zločincem, ali niti simbolom svega dobrog i napretka.

LUČIĆ: Naravno da se ljevica kompromitira kada koristi Tita kao simbol borbe protiv desnih autoritativnih skretanja. Tito je bio predsjednik Jugoslavije, a ne Hrvatske. Čitav svoj život borio se za jugoslavensku, a ne hrvatsku državu. Ako i preskočimo masovna poratna smaknuća, ostaje njegova izjava da će prije Sava “poteći uzvodno k Triglavu”, nego će Hrvati imati svoju vojsku i državu. Smatram da je jedina ispravna pozicija antifašizma odricanje od svakog totalitarizma pa i od Tita i komunističkog režima.

To znači kako je u pravu ministar Hasanbegović kada kaže da je tvrdnja po kojoj je antifašizam u temelju hrvatske države “floskula”, kao što je floskula i svako zagovaranje antifašizma ako to nije istodobno i antitotalitarizam. Što znači biti antifašist, a ne biti demokrat? Znači li to da ćete svoga političkog protivnika prozvati fašistom? Da ćete ga prozivati pripadnikom “Handžar divizije” zato što je musliman koji se ne slaže s vama? Onako kako su to radili prosvjednici u ponedjeljak na Trgu svetoga Marka.

I konačno, kakav je to antifašizam koji treba biti financiran iz državnog proračuna? Ministarstvo kulture dijelilo je novac Mrežama antifašista, mladim antifašistima, Nepokorenom gradu, i sličnim lijevim aktivistima. Kakve to veze ima s kulturom i za što im je trebao taj novac? Za kupnju sprejeva za ispisivanje parola i izradu uvredljivih transparenata? Ima li ikoga tko je antifašist o svom trošku? Nije isti antifašizam jednoga Ive Lole Ribara ili bilo kojeg komunističkih aktivista i revolucionara iz Drugog svjetskog rata i onaj pripadnika današnjih tobože nevladinih udruga i šminkera kojima treba novac da bi bili antifašisti.

To su pozeri i ljudi koji pokušavaju živjeti od “moralno političke podobnosti”, od ideologizacije, društvenih podjela, prozivanja i etiketiranja drugih. Slično kako to rade i desni sektaši. Svi oni parazitiraju na ideološkim “floskulama” i hrane se “neprijateljima”. Jedni drugima su smisao i opravdanje postojanja.

JAKOVINA: Tita se možete odricati danas tvrdnjama da je svojim potezima katkada bio suprotan nekim načelima antifašističke borbe, možete mu prigovarati da je bio najbolje odjeveni državnik svijeta ili osoba sklona hvali, ali ne možete mu negirati da je bio antifašist i da je on bio taj koji je pobijedio u Drugom svjetskom ratu, da je on na kraju uništio fašiste na našim prostorima u koaliciji sa zapadnim demokracijama i SSSR-om.

KLASIĆ: Smatram da je vrijeme za nove paradigme i mislim da suvremena hrvatska ljevica svakako treba njegovati antifašističke vrijednosti, treba njegovati i one vrijednosti koje su učinjene od 1945. do 1990. godine, koje postoje. Hrvatsko društvo je tada napredovalo i po pitanju standarda i po pitanju modernizacije školstva, zdravstva… Međutim, s druge strane, hrvatska ljevica mora kritički reagirati na sve ono što se unutar ljevice, posebno komunističke partije događalo i za vrijeme rata, neposredno nakon rata, ali i u cijelom razdoblju od 1945. do 1990. godine. Mislim da na Tita treba gledati kao na jednu kompleksnu povijesnu ličnost. Nisam za to da on ostaje isključivi simbol i ikona. Mislim da stvaranje kultova ličnosti s lijeve i desne strane u suvremenom društvu više jednostavno ne smije postojati. Tito je bio političar i vojskovođa koji je imao velike zasluge, ali i niz katastrofalnih pogrešaka. Nije bio demokrat po svom habitusu. Ne treba, međutim, vaditi stvari iz konteksta.

TELEGRAM: Može li se danas Hrvatska pozivati isključivo na Domovinski rat kao izvorište samostalnosti i odbacivati ZAVNOH, Ustav iz 74. i ostalo jugoslavensko nasljeđe?

GOLDSTEIN: Hrvatska se ne može pozivati isključivo na Domovinski rat kao izvorište samostalnosti i odbacivati ZAVNOH. Isto kao što ne može odbacivati ni bana Jelačića, ni Ivana Mažuranića.

LUČIĆ: U Ustavu se spominje i “odbacivanje komunističkog sustava”, ali i “pravedni, legitimni, obrambeni i oslobodilački” Domovinski rat kao posebnu vrijednost na kojoj bi se trebala temeljiti današnja Hrvatska. Ne mislim pritom kako Hrvatsku treba gledati isključivo kroz rat, nego puno više kroz stupanj dostignutih sloboda, razinu ljudskih prava i univerzalnih civilizacijskih vrednota.

JAKOVINA: Na rezultatima rata protiv fašizma, izrasle su i naše poslijeratne institucije, od UN-a i NATO-a, ako baš želite, pa i granica Hrvatske. Granice Hrvatske kakve imamo danas, imali smo i prije 70 godina i one su rezultat antifašističkog otpora, granica koje su nastale 1945. i koje je priznao svijet 1992. Nikada ne možete brisati povijesne epohe i razdoblja, takav je stav kratkovidan, više puta u povijesti isproban i svaki put je nepogrešivo propao s teškim posljedicama na sve koji su na takvom sustavu inzistirali.

KLASIĆ: Čini mi se da se od 1991. godine često čini ista pogreška kao i oni protiv kojih se čuje najviše kritika. Godine 1945. počeo se stvarati narativ i kult ličnosti. Kao što smo tada imali jedan rat koji je bio jedini ispravan i na temelju kojeg smo gradili budućnost, samo komunistička partija i Tito, tako nam se sada pokušava nametnuti jedino Domovinski rat, jedino HDZ i jedino Franjo Tuđman kao oni koji su zaslužni za stvaranje države.

TELEGRAM: Mislite li da partizanski zločini kompromitiraju cijelu poziciju komunizma kao antifašizma? Mislite li da se ljevica danas treba ograditi od komunističkog pokreta i Tita i je li ona to već učinila?

GOLDSTEIN: Partizanski zločini kompromitiraju jednu epohu, od 1944. do 1949. Ta je epoha kompromitirana partizanskim zločinima, ali zatim nastupa liberalizacija. Epoha od 1944. pa do 1949. ili 1950. kompromitirana je partizanskim zločinima, kada nastupa liberalizacija. Međutim, treba zapamtiti i zlatno doba ekonomskog i općeg društvenog napretka. Neprijeporna je činjenica kako je tome prethodio staljinistički zločin koji je neoprostiv.

LUČIĆ: Ljevica i SDP se nisu distancirali od Tita i komunističke diktature (“proletarijata”). Ivica Račan je svojedobno pokazao određenu distancu i želju za iskorakom, ali sada vidimo da su u nekoliko posljednjih godina SDP i to što zovemo ljevicom itekako produbljivali ideološke sukobe. Njihova retorika je sličnija onoj iz sredine 70-ih, nego onoj s kraja 80-ih godina. Smatram da je svaki radikalizam u Hrvatskoj štetan i da je svaka partikularna pozicija, koliko god bila dnevno politički korisna ili probitačna, dugoročno pogubna. Ne samo za protagoniste i one koji radikalizam zagovaraju, nego i za hrvatsko društvo i državu općenito.

JAKOVINA: O svim zločinima treba govoriti, ali ne smijemo dopustiti da danas vodimo bitke od prije 70 godina. Jesu li zločini nakon rata ili nedemokracija bili nepoželjna praksa partizanskih jedinca i vlasti?- Pa, naravno. To treba osuditi i istražiti, a žrtvama dati dostojno obilježje. No, to ne znači da je borba protiv fašizma i nacizma bila moralno dvojbena. Nije! I nije bila neopravdana i uzaludna. Nije ni danas.

---

 

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 6. veljače 2016.