Danas je Dan očeva, a ovo je priča o mom tati koji je usred noći vozio iz Slavonije jer sam pijan izgubio ključ stana

Danas je dan očeva. Moj se otac bliži šezdesetoj, prestao je pušiti i često priča o nekakvim sjemenkama koje su navodno jako zdrave. Kada sam počeo raditi i više se nisam mogao brinuti o svom psu, uvalio sam ga njemu. Sad mi svaki dan šalje slike iz njihovih šetnji i svaku poruku završava s emojijem psa.

Kada smo moj brat i ja bili klinci, radio je sve normalne stvari koje očevi inače rade. Razvozio nas je gdje je trebalo, svoja subotnja jutra provodio po raspadajućim sportskim dvoranama po kojima smo nas dvojica loše igrali rukomet, kupovao tenisice i palice za bubnjeve. Moj stari ništa od toga nije shvaćao kao nekakvu pokoru ili napor. Ponekad je i nadilazio tu razinu ‘onoga što očevi inače rade’. Ovo je par priča zbog kojih se divim svom ocu.

1. Kako je postojala šansa da ga ne upoznam

U dnevnoj sobi mojih roditelja, s ručke jedne od polica s knjigama, visi uokvirena džepna fotografija moje majke i oca. Na toj su fotografiji možda malo stariji no što sam ja sada. U jesen 1991. ja još nisam napunio dvije godine. Moji su iz jednog malog slavonskog grada blizu Osijeka i tu jesen moja mama, ja, dobar dio šire obitelji i još neki ljudi iz ulice proveli smo u našem podrumu. Tate nije bilo. On je bio u nekom rovu na Dravi.

Mama kaže da su se u podrumu vijesti pratile u grobnoj tišini. Prvo one iz Zagreba, a onda iz Belog Manastira. Kada je Vukovar pao, svi su mislili da je gotovo. Da je samo pitanje vremena kada će nas jednostavno pregaziti. Tatini roditelji živjeli su u Njemačkoj. U obitelji je bilo puno male djece i odlučeno je da je najbolje da nas teta, preko Mađarske, odvede k njima. Mama nije mogla ići sa mnom. Iz nekog ludog razloga škola u kojoj radi i danas još je održavala nastavu.

U auto smo se nagurali teta, moja tri bratića, sestrična i ja. Mama me obukla u nekakvu košuljicu. Kada je sve bilo spremno i kada smo trebali krenuti, mama je u džepić te košulje stavila fotografiju nje i tate koja i danas visi u našoj dnevnoj sobi. Ako se nešto dogodi, da znam kako mi je tata izgledao.

2. Kako su mu bitne bile stvari koje su meni bitne

Kada sam upisao srednju školu otkrio sam da mi ide pisanje. Imali smo neku školsku zadaću i ja sam nešto napisao. Dobio sam četiri jer sam si dozvolio da malo prostačim, ali sam imao dobru profesoricu iz hrvatskog kojoj se to svejedno toliko svidjelo da je tekst pročitala pred razredom. Sad, to je stvarno sitnica, ali meni je to užasno puno značilo.

Tek sam došao u srednju školu i to je u mojoj glavi bilo nevjerojatno bitno. Bio sam klinac koji nije znao ništa i koji se svim silama trudio da se uhvati za bilo što oko čega bi si stvorio nekakav, bilo kakav, identitet. Namirisao sam da mi nešto ide i što se mene tiče, to je bila glavna stvar na svijetu. Profesorica me pred Lidrano zamolila da nešto napišem pa da se s tim probam natjecati. Prošao sam školsku razinu, pa županijsku, pa među-županijsku. Te je godine državni Lidrano bio u Zadru i moj je rad poslan u Zagreb na završnu selekciju. Rezultati su trebali biti objavljeni na internetu. Sjećam se da sam manijakalno osvježavao stranicu. Jedno jutro, dok sam bio u školi, dobio sam poruku u tate. ” Ideš u Zadar”.

To mi se tada činilo kao nešto potpuno normalno. Da mi tata pošalje takvu poruku. Samo, moj je otac u to vrijeme već radio jedan dosta odgovoran posao. To je značilo da je on u odijelu sjedio u svom uredu i s vremena na vrijeme odlazio na neku srednjoškolsku stranicu da vidi je li neka moja pričica prošla na državno. Da mu je to bilo važno i da je aktivno razmišljao o tome. Ja sam imao takvog oca pa sam mislio da je to potpuno normalno. Da to rade svi očevi.

3. Kako se tri sata vozio kroz noć jer sam ja smotan

Kada sam upisao fakultet u Zagrebu, nisam baš bio skroz spreman da živim sam. To je čak i malo ublažena tvrdnja, ali neka ostane na tome. Jedan četvrtak u prvom semestru izašao sam van i malo se napio. To je isto malo ublažena tvrdnja, ali neka ostane na tome. Negdje oko 2 ujutro vraćao sam se kući, jedva hvatajući ravnu liniju. Došao sam sam pred zgradu i stao opipavati džepove. Nisam imao ključ. Izgubio sam ga.

To je bio problem. U to sam vrijeme u stanu živio sam. Imao sam neke prijatelje, ali faks je tek bio počeo i ta su prijateljstva bila dosta zelena. Po Zagrebu se nisam baš snalazio i nisam bio skroz siguran da bi se sam znao vratiti na sva mjesta na kojima sam bio. Bila je noć, ja sam bio sam, jedva punoljetan, i iskreno, bilo me malo i strah. Sjeo sam na klupicu ispred zgrade, zapalio cigaretu i nazvao tatu.

Nazvao sam ga samo da ga pitam što da radim. Da mu kažem da ću prespavati kod nekog frenda, pa ćemo onda smisliti nešto. Moji su imali rezervni ključ od stana pa bi mi ga mogli nekako poslati. Probudio sam ga, ali se ne sjećam da se nešto ljutio. Za tri sata, koliko mu je trebalo da se doveze iz Slavonije do Zagreba, bio je pred mojom zgradom. Malo se naljutio tek kada je vidio u kakvom mi je stanju stan. Poslao me, još uvijek malo pijanog, u krevet, a on je otišao u kuhinju oprati suđe. Kada sam se probudio više ga nije bilo. Samo mi je poslao poruku da me nije htio buditi i da je već na poslu u Osijeku.

4. Kako je bio još bolji sin svome tati

Kada sam bio baš mali, najveći muški autoritet nisam vidio u svom ocu. Najjači muškarac kojeg sam znao bio je moj djed, otac mog oca. Moj je djed bio čovjek pred kojim se šuti dok on govori, čija je fotelja u sredini dnevne sobe i kod kojeg se dolazi po savjet o svemu. Nije to postizao nikakvom strogoćom niti nečim sličnim. Bio je zapravo blag i strašno duhovit, ali je nekako zračio tim nekim prirodnim, neobjašnjivim autoritetom. Bio je jednostavno glavni i to je bilo to.

Razbolio se kada sam ja bio u ranim razredima srednje škole. Dogodilo se nekako naglo. Sve je bilo u redu i onda odjednom nije. Nama klincima o tome nisu puno pričali. O svemu smo više naslućivali nego što smo znali. U roku od samo par mjeseci moj se djed prepolovio. Sjećao sam ga se kao krupnog čovjeka. Možda mi se činio veći jer sam ja bio malen, ali uvijek mi je nekako imponirao i veličinom. Nakon kemoterapije bio je sitan.

Nas klince su vodili u posjete u bolnicu, ali su nas dosta i štitili od svega. Iz cijelog tog perioda zapravo se jasno sjećam samo jedne situacije. Mislim da ju tati nisam nikada spomenuo. Djeda su u jednom trenutku pustili iz bolnice. Ja sam bio kod bake kada ga je tata vozio kući. Bakin stan je na katu obiteljske kuće. Čuo sam kako se vani parkira auto i kako se dolje otvaraju vrata. Čuo sam ih kako se penju po stepenicama i krenuo na stubište da ih pozdravim. Vidio sam tatu kako se penje po stepenicama. U naručju je držao svog oca. Vratio sam se unutra i pustio da djeda smjesti u krevet. Mislim da me nisu vidjeli.