Nekad je nužno odabrati stranu

Dečko iz Zagreba o svom poremećaju zbog kojeg je morao učiti duplo više od ostalih. Danas završava drugi faks

Tomislav Tukša od vrtića je osjećao da je drugačiji, u MIOC-u su ga maltretirali, zatvarao se u sebe. Prije četiri godine saznao je da ima ADHD i danas je magistar logopedije i student treće godine solo pjevanja. Bit će tenor.

Pao sam treću godinu faksa. Morao sam ponavljati jer nisam uspio skupiti sve potpise. Falio mi je jedan. Studirao sam logopediju i predavanja uglavnom nisu bila klasična, nego smo imali vježbe, debate i radionice na kojima je trebalo aktivno sudjelovati. Na temelju toga dobivali smo evaluacije i potpise. Generalno, svaki dan trebao sam biti neprestano koncentriran tri sata, a zatim na novom kolegiju iduća tri sata. Jako sam se zabrinuo da ću zaboraviti skupiti sve potpise i tako nešto. Na kraju mi se to i dogodilo.

Logopediju sam upisao nakon završenog MIOC-a, bio sam odličan učenik. Na prijemnom za faks bio sam treći na listi. Na prvoj godini faksa susreo sam se s dugačkim predavanjima koja zahtijevaju potpunu pozornost. “Nema teoretske šanse da se koncentriram. Ali ovo nije škola – ne moram odgovarati, fino ću tu sjediti i pustiti mozak na pašu”, brzo sam shvatio kako će izgledati moj odlazak na fakultet. Svo gradivo naučio bih prije ispita i to je to. Prve dvije godine taj mi je sustav sasvim pristojno funkcionirao. Na trećoj godini, na predmetu “Specifične teškoće učenja”, prvi put sam čuo nešto o poremećaju za koji sam danas svjestan da ga imam. Sjedio sam u predavaonici i pokušavao se koncentrirati na ono što je profesorica govorila.

‘Ovo zvuči kao ja’

A govorila je o ADHD-u, poremećaju hiperaktivnosti i deficita pažnje. Na slajdovima su bili ispisani simptomi. Nemir, vrpoljenje, često lutanje pozornosti, produljeno vrijeme izvršavanja zadataka… “Ovo zvuči kao ja”, znao sam da mi treba mnogo više vremena da napišem kolokvij, na primjer, uvijek zadnji predajem. Ista stvar bila je i sa seminarskim radovima. I tako sam sa 23 godine, na studiju, prvi put uopće čuo za ADHD. Iako sam u gimnaziji imao psihologiju, nitko to nikada nije ni spomenuo. Odlučio sam potražiti pomoć, otići u Centar za rehabilitaciju koji imamo na faksu, prijaviti se na testiranje i vidjeti je li to to.

_40A4952
Tomislav je snimljen u svom stanu početkom ovog tjedna

Na to se testiranje iznimno dugo mora čekati. U međuvremenu sam počeo sa samoanalizom. U vrtić sam krenuo s četiri godine. I prije toga sam pokazivao neobične interese, zanimala me recimo tehnika, enciklopedije, znanost. Teško mi je bilo ostvariti neka dublja prijateljstva jer bi mi u razgovoru ili u igri uvijek odlutala pažnja. Nisu mi dobro išla pravila u igrama, nisam obraćao pažnju na njih, uvijek sam izmišljao svoja. Tete me baš nisu voljele jer sam se stalno igrao sa strujom. Svako malo bi neki uređaj uključio pa isključio iz struje, time sam bio opsjednut. Bio sam dosta nemirno dijete, težak za obuzdati.

S roditeljima sam dosta rano naučio pisati i čitati, tako da sam u školu došao s predznanjem. Ne sjećam se prvog dana škole, ali pretpostavljam da su me odveli roditelji. Bilo nas je tridesetak, bili su to veliki razredi. Prvi put našao sam se u okolini u kojoj sam morao sjediti i obraćati pažnju na jednu osobu koja priča. Nisam to doživljavao kao nešto ozbiljno, može se reći da sam djelovao nedisciplinirano i nemirno. Nisam vidio nekog smisla u tome da sjedim i slušam što učiteljica govori, jer sam to sve već znao. Bilo mi je dosadno i nisam znao što bih radio. Bio sam nemiran i vjerojatno su zato iz škole često zvali moje roditelje.

‘Dobio bih test pred sebe, mnoštvo pitanja i informacija. Moram riješiti za 45 minuta i meni nastane tupilo u glavi. Zablejim se u neku točku i zaboravim da sam na testu. Opet mi se to događa. Brzo moram riješiti sve zadatke. Test bih uvijek zadnji predavao, morali bi mi ga otimati iz ruke’

Jedinica iz geografije

Nikad nisam bio nepristojan, ali rijetko bih pratio nastavu. Gledao bih u strop ili kroz prozor, vrpoljio bih se, maštao o nečem sasvim drugom i ne bih napravio zadatak. Recimo, izdvajao bih se iz skupine, primijetilo se da ne pratim. U to sam vrijeme krenuo i u glazbenu školu, na klavir. Prva tri razreda mogao sam svladavati obje škole, ali već u četvrtom razredu, kada se gradivo povećalo, odustao sam od klavira. U petom razredu postalo je problematično, počeo sam dobivati loše ocjene. Trebalo je sjesti i učiti, pisati zadaće, pratiti na satu, čitati lektire, vježbati, naročito matematiku. Roditelji su mi bili tu velika podrška.

_40A4935
‘Već u četvrtom razredu, kada se gradivo povećalo odustao sam od klavira’

Mama je stomatologinja, a tata inženjer elektrotehnike i oboje su se dali u naše zajedničko učenje. Mogli su mi pomagati s matematikom, kasnije kemijom, fizikom i biologijom. Tata mi je već u petom razredu počeo izrađivati skripte. Ispisivao bi skraćeno gradivo da ne bih morao prolaziti po udžbeniku, uz pomoć njegovih bilješki učio sam za testove. Vidjeli su da sam malo drugačiji, ali nisu ni znali što mi je točno. Zapravo, nisu ni pomislili da ta moja zaigranost i zamišljenost ima svoj naziv.

Povijest i matematika bile su mi najkritičnije. Prvo bih dobio jedinicu, onda bih to nekako išao ispravljati uz tešku muku. Profesori su često znali komentirati da sam nemiran, pitali bi me zašto se vrpoljim, kao da ja to namjerno radim. Tada nisu ni znali, ni vjerovali, u poremećaj pažnje – dijete je zločesto jer je neodgojeno. Takva je bila logika. I danas pamtim kako sam na zemljopisu dobio jedan iz testa. Vrpoljio sam se, profesorica je mislila da prepisujem, došla je do mene i uzela mi test. Nisam prepisivao.

‘U MIOC-u ću naći više prijatelja nego u osnovnoj’

Najviše me zanimala informatika, išao sam i na natjecanja i bio sam jako dobar na njima. Završio sam tu osnovnu školu, uspio sam proći s pet sve razrede kako bih upisao željenu srednju školu, ali na jedvite jade. U to vrijeme u Zagrebu su samo dvije gimnazije imale naprednu informatiku V. i MIOC. Odlučio sam se za MIOC. Bio sam 1. a razred, s pojačanim programom informatike. Prvi dan škole sam bio jako sretan. Upis u tu, inače jednu od najtežnih škola u zemlji, činio mi se kao ostvarenje svih mojih snova i težnji. “Tu smo svi koji volimo informatiku, sigurno ću naći više prijatelja nego u osnovnoj”, veselio sam se.

IMG-20160426-WA0001
Tomislav s četiri godine

Prvi dan nastava nam je bila ujutro, nismo još imali raspored. Upoznali smo se s razrednicom, predstavila nam je školu. Bilo je šest cura u razredu i nas 26 dečkiju, svi su se činili simpatični. Kako je odmicalo polugodište i gradivo se gomilalo, sve više smo se upoznavali. Bili smo balavci od 15 godina i svaka različitost u toj dobi nije dobro prolazila. Nisam se uspoređivao s drugima pa nisam znao koliko oni uče u odnosu na mene. Meni je matematika stvarala ogromne probleme. Išao sam na instrukcije triput tjedno. Roditelji više nisu mogli pratiti taj tempo i učiti sa mnom. Morao sam se snalaziti kako znam i umijem. Prepisivao sam svo gradivo iz teke u teku, iz udžbenika u teku. Na mamin prijedlog pisao sam u šarenim bojama. To mi je pomoglo da zapamtim gradivo. Korisna mi je bila i metoda snimanja. Snimio bih se kako čitam gradivo, zatim bih to preslušavao i paralelno čitao.

Priznajem, bio sam kampanjac, učio sam sve u zadnji čas, ali to je bio način koji je funkcionirao – skoncentriraš se kad zagusti, opuštaš se kad prođe. Poslije škole došao bih doma umoran i s nekakvom maglom u glavi, toliko bi me iscrpila nastava da ne bih imao volje niti pisati zadaće niti raditi bilo što što ima veze sa školom. To se čini normalno, pa svako dijete bi tako razmišljalo, ali meni je to baš bilo intenzivno. Nema boga da me natjera da napišem zadaću. Ne samo u srednjoj, nego i prije, znao sam sjesti uz otvorenu knjigu i bilježnicu. Sjedio bih satima, a da doslovno nisam povukao niti jednu crtu, napisao niti jedno slovo. Bio bih u svom svijetu i maštao. U osnovnjaku bi netko od roditelja došao do mene i usmjeravao mi pažnju. Što sad ide tu? Pišeš li zadaću? Takvo gubljenje vremena nastavilo se i u gimnaziji.

‘Profesorica matematike me nagrađivala raznim nadimcima, voljela me zvati zbunjola. To je jako zabavljalo moje razredne kolege. Dok bismo pisali test dobacivala bi mi nešto u stilu: zašto ti pisaljka miruje? A razredna većina se priključila tom zadikrivanju’

Maltretiranje u razredu

Ne mogu reći da sam bio sporiji od drugih na nastavi. Zapravo baš suprotno, bio sam impulzivan. Odgovarao sam nepromišljeno i brzo, zapleo bi mi se jezik. Rekao bih nešto bez razmišljanja, pretpostavio bih nešto krivo. Ekipa iz razreda počela se družiti i izvan škole. Izlazili smo u kafiće, sjedili bismo družili se. Kad bi bilo mnogo ljudi pala bi mi koncentracija, isključio bih se. Nikada nisam mogao slijediti tok razgovora i ostati fokusiran na društvo. Osjećao sam se distancirano, isključeno i povučeno. Tako sam s vremenom prestao i izlaziti. Sve manje i manje sam se družio s ljudima. Što je meni, što se događa, zašto se ne mogu koncentrirati ni na što? To me totalno emocionalno srozalo.

U školi sam se i dalje mučio s matematikom. Unatoč instrukcijama, dobivao sam užasne ocjene. Zbog minorne greške, krivog predznaka ili krivo prepisane brojke, zadatak mi ne bi bio točan. Dobio bih test pred sebe, u njemu je mnoštvo pitanja i informacija. Znam da to sve moram riješiti za 45 minuta i meni nastane tupilo u glavi. Među ušima mi je magla. Zablejim se u neku točku i zaboravim da sam na testu. Opet mi se to događa, usred rješavanja testa, ja sam isključen. Test bih uvijek zadnji predavao, morali bi mi ga otimati iz ruke.

zamisljena
Danas radi kao logoped u osnovnoj školi i student je 3. godine opernog pjevanja na Muzičkoj akademiji

To je utjecalo i na moju psihu. Zašto zadnji predajem test, zašto uvijek dobivam loše ocjene, jednako učim kao drugi. Profesorica matematike me nagrađivala raznim nadimcima, voljela me zvati zbunjola. To je jako zabavljalo moje razredne kolege. Dok bismo pisali test, dobacivala bi mi nešto u stilu: zašto ti pisaljka miruje? A razredna većina se priključila tom zadikrivanju. Iz matematike i fizike imao sam dva, iz svih ostalih predmeta pet. Pred kraj drugog srednje nisam više mogao podnijeti njihova zadirkivanja. Bilo je tu šaranja po torbi, sprečavanja da uđem u razred, uzimanja pernice, klasično maltretiranje.

Bijeg iz grozote MIOC-a

Zatražio sam premještaj u drugi razred. Službeni razlog je bio da želim u razred koji uči njemački. Cijelo ljeto učio sam taj strani jezik kao manijak, da bih na jesen mogao položiti prva dva razreda. Uspio sam. Tamo sam procvjetao, mislim da sam se dobro uklopio. Tu sam počeo primjećivati kako drugi zaista mnogo manje uče za isti rezultat. Prijateljica odgovara biologiju i dobije solidnu trojku, kaže mi kako je učila samo noć prije. Nisam joj vjerovao. Da ja učim samo noć prije, ne bih znao ništa. Raspitivao sam se po novom razredu i vidio da i drugi isto tako puno manje uče, za isti rezultat.

U to vrijeme jedna obiteljska poznanica komentirala je kako imam zvučan glas i predložila mi da upišem glazbenu školu. “Nemam takav hobi, to mi je bijeg iz grozote MIOC-a, malo u umjetnost”, to mi je bilo fantastično. Krenuo sam u pripremne razrede za srednju glazbenu školu. Bilo je i teorijskih predavanja, ali većinom satovi pjevanja i klavira. U četvrtom razredu krenuo sam na pripreme za fakultet. Htio sam upisati FER, bio sam jako blizu toga. Svake sam subote išao na predavanja – četiri sata matematike i dva sata fizike.

‘Ušao sam u dućan u Importanneu i ostao u čudu. Potpuno sam se mogao koncentrirati na sve, mogao sam najnormalnije šetati, tražiti, gledati. Zatim sam prošao sve etaže Importannea. I nisam se izgubio. Prvi puta sam shvatio kako je to biti normalan, odnosno imati nomalnu koncentraciju’

Izgubio se u Importanneu

Shvatio sam da je to nešto što ne bih mogao nikako psihički podnijeti. Tu sam donio prvu važnu odluku u životu, želim studirati nešto drugo. Ideja o logopediji došla je slučajno. Mama je vidjela prilog na televiziji pa me pitala: “Jesi ti čuo za logopediju?” To je bilo mjesec i pol prije prijemnog ispita. Bacio sam se na učenje tražili su hrvatski, biologiju i psihologiju. Moja motivacija je bila ogromna. “Ili ću upisati logopediju, ili moram na FER”. Stisnuo sam s učenjem i uspio.

Upao sam na Edukacijsko rehabilitacijski fakultet, studij logopedije i završio prve tri godine. Kad sam upisivao četvrtu godinu, konačno sam došao na red za ono testiranja na ADHD na koje sam čekao godinu dana.

vrata
Kad je čuo da ima ADHD laknulo mu je

Epizode dekoncentracije nisu bile rezervirane samo za učionicu. Tih sam dana otišao u Importanne centar, kraj Glavnog kolodvora. Taj šoping centar je specifičan jer ima neobične polu-etaže pod zemljom, pa se lako izgubi osjećaj gdje se nalaziš. Svaki put u šoping centru ili velikom dućanu meni bi bilo jako teško pronaći to što tražim. Nastala bi mi magla u glavi, stvari bi mi počele titrati pred očima, zaboravio sam po što sam došao, morao sam se maknuti. Uspio sam se izgubiti. Bio sam tamo sto puta, odrastao sam u centru Zagreba, ali eto kružio sam hodnicima Importannea i nisam znao van. Morao sam doći pred kartu da potražiti izlaz. Osjećao sam se jako glupo.

Testiranje za ADHD tada je provodila prof.dr.sc. Snježana Sekušak-Galešev, najpoznatija hrvatska stučnjakinja u tom području. Postupak traje dva dana. Prvi dan provodi se iscrpan intervju s detaljnom obiteljskom anamnezom. Rješava se i opsežan test inteligencije. Drugi dan na red su došli posebni testovi. Razne slagalice, kockice ili zadaci na papiru. Potrebno ih je riješiti u vrlo kratkom vremenu koje se mjeri štopericom. Profesorica mi je rekla da dođem po rezultate za nekoliko dana. Potvrdila mi je da imam ADHD. Kad sam to čuo, nisam se šokirao. Laknulo mi je. Konačno znam što je meni, dobio sam odgovor na pitanja koje si postavljam cijeli život. Zašto je meni teško, zašto učim tri puta dulje od ostalih, zašto se ne mogu koncentrirati ni na što?

Prvi put shvatio sam kako je to biti normalan

Ujedno mi je profesorica dala i savjete kako da si olakšam završetak faksa. Saznao sam da su moje metode učenja upravo ono što se savjetuje djeci koja imaju poremećaj pažnje. Ja sam do toga došao sam. Sada je bilo kasno za poseban prilagođeni program u školi, u kojem sam imao pravo na produljeno vrijeme pisanja ispita i slične stvari. No iskoristio sam ta posebna prava za olakšavanje završetka mog studija.

Primjerice, bilo mi je omogućeno da izađem na ispit ranije od ostalih, kako ne bih za vrijeme ispitnih rokova morao polagati puno predmeta u kratkom vremenu. Osim metoda učenja saznao sam i za lijek Ritalin. Ne može ga se nabaviti u Hrvatskoj, nego samo u Sloveniji. Pa sam za prvi put nabavio Concertu, mnogo skuplji lijek, identičnog kemijskog sastava, ali je dostupan kod nas. Sjećam se prvog dana kad sam ga uzeo. Jednostavno sam ga popio i čekao.

IMG-20160426-WA0002
Tomislav u vrtićkoj dobi

Nisam primijetio nikakve promjene. Nakon nekoliko sati i dalje je sve bilo isto. “Moram se izložiti nekom stresu, idem u Importanne”, odmah sam našao rješenje. Spustio sam se stepenicama i ostao u čudu. Potpuno sam se mogao koncentrirati na sve, nisam se gubio, nije mi bilo loše. Mogao sam najnormalnije šetati centrom i gledati izloge.

Prošao sam sve etaže Importannea inisam se izgubio. Tada sam prvi puta shvatio kako je to biti normalan, odnosno imati nomalnu koncentraciju. Zapamtio sam taj osjećaj. Lijek više ne koristim svakodnevno, nego samo u situacijama koje su mi stresne ili mi bombardiraju osjetila s puno informacija. Poput odlaska na moj obožavani Hrelić. Bez lijeka tamo ne bih izdržao ni 15 minuta.

Rad s djecom koja imaju ADHD

Odlučio sam nastaviti i s pjevanjem, Muzička akademija bila je logičan slijed nakon završene srednje škole. No odlučio sam pričekati da magistriram logopediju, kako se ne bih opet doveo u situaciju da imam paralelna predavanja. Sada sam magistar logopedije i student treće godine opernog pjevanja. Iako sam započeo kao bariton, profesor mi je otkrio da sam tenor. Razlika između ta dva fakulteta je ogromna, akademija se više fokusira na umjetnički dio i pjevanje. Nedavno sam započeo sa stručnim osposobljavanjem i radim kao logoped u jednoj osnovnoj školi. Za sada mi se jako sviđa, volio bih to nastaviti raditi.

Tomislav Tuksa logoped
Mladi tenor u svojoj kuhinji snimljen je ovog tjedna

O ADHD-u danas otvoreno pričam sa svima. Ipak, u školi u kojoj radim nisam rekao svim roditeljima, nego samo jednoj mami čiji sin također ima poremećaj pažnje. Bila je oduševljena, rekla mi je da ja zasigurno najbolje od svih razumijem njezino dijete. I apsolutno se slažem s njom. Kako sam dosta kasno dobio svoju dijagnozu, kasno sam se počeo i povezivati s ljudima koji imaju iste teškoće.

Za sada imam samo jednog prijatelja koji ima ADHD. Upoznali smo se slučajno preko Facebooka, komentirali smo isti članak o ADHD-u. Dok razgovaramo, skrećemo s teme u digresiju od 10 minuta pa se opet vraćamo, pa skočimo na neku drugu temu. Jako smo brzi u razgovoru. Drugi ljudi nas ne mogu podnijeti, kažu nam: “samo vi pričajte” i smiju se. Mi se savršeno razumijemo. Nama taj razgovor uopće ne djeluju kaotično.