Nekad je nužno odabrati stranu

Deset godina pokušavala sam dobiti dijete, nisam mogla; ovo je moj dnevnik o razdoblju prije njih četvero

Suzana Srnić Vuković iz Rugvice pokraj Zagreba godinama je radila kao konzultantica za velike svjetske humanitarne organizacije. Kad su ona i muž krenuli raditi na bebi, nije išlo. Telegramovoj novinarki detaljno je opisala svoje godine pokušavanja s medicinski potpomognutom oplodnjom, neuspjehe, emocije koje su je gađale kad bi čula da je neka od njezinih prijateljica trudna i, konačno, njezinom prvom uspjehu s curicom Larom, a onda onda i Viktorom, Gregorom i Ivorom. Snima: Borko Vukosav

Bilo je ljeto 2007. godine. Penjala sam se stepenicama koje vode prema Dolcu. Gurala sam se kroz ljude koji su se vraćali s placa. Najprije sam primijetila jednu trudnicu, a onda odmah i ženu koja je nosila preslatku djevojčicu s frčkavom plavom kosom. Na vrhu stepenica jedna mama se svađala sa svojim sinom. Mali je pokazivao prema čovjeku koji je na jednom štandu raširio papir s burekom. Nije mu mogla dokazati da prije ručka ne može dobiti burek. Prošla sam kroz plac, prošetala Opatovinom i stigla u park. Sjela sam na prvu klupu i promatrala ljude oko sebe. Imala sam osjećaj da sam okružena trudnicama. Kao da je cijeli park trudan.

Promatrala sam žene koje guraju kolica, doje bebe na klupama i hrane ih kašicama. Svakoj sam se nasmijala. Poželjela sam im prići, pitati ih koliko su djeca stara i kako se zovu. U glavi mi je neprestano odzvanjao dječji smijeh, plač i vriska. Krenula sam prema garaži na Kaptolu, gdje sam parkirala auto. Na Novoj Vesi ugledala sam prizor koji me potpuno izbacio iz takta. Jedna žena je vikala na svoje dijete. Nisam shvatila što je mali skrivio. Niti me zanimalo. U sebi sam osjetila neopisiv bijes. „Niti jedno dijete nije zaslužilo da se s njime tako razgovara. Odakle joj pravo da urla na ovoga dječaka? Kakva nezahvalna žena. Ja nikada ne bih vikala na svoje dijete.“ Sada, otkako imam svoju djecu, više ne osuđujem takve mame jer ne mogu znati zbog čega su tako reagirale.

Suzana u svom domu u Rugvici
Šestogodišnja kćer Lara

Od ove šetnje prošlo je oko mjesec dana. Bio je početak devetog mjeseca. Toga dana imala sam dogovor s Irenom, ženom koju sam upoznala na klinici Vuk Vrhovac. Zajedno smo prošle kroz nekoliko pokušaja medicinski potpomognute oplodnje. Dogovor je bio da se nađemo kod Krleže. Osjećala sam se bezvoljno. Irena je kasnila, a ja sam promatrala knjige u knjižari. U jednom trenutku začula sam njezin glas: „Ej, draga!“ Već na prvi pogled Irena mi se činila nekako drukčijom. Bila je sva nasmijana. Do tada sam je najčešće sretala u bolnici, gdje sve žene koje dolaze na postupak izgledaju tužno i zabrinuto. Irena je blistala. Predložila je da odemo na neko mirno mjesto, da se sakrijemo od poznanika i na miru razgovaramo.

Kada sam prvi put u životu osjetila ljubomoru

Predložila sam joj jedan mali kafić u Berislavićevoj. Ireni se jako žurilo. Nije mogla dočekati da konobar donese cugu, nego je odmah prešla na stvar: „Suzana, napokon je uspjelo! Ja sam trudna!“ Istoga trenutka počela sam plakati. Bila sam neopisivo sretna. Znala sam da je godinama pokušavala ostati trudna. Promatrala sam njezino ozareno lice. Onda sam duboko u sebi osjetila jedan grozan osjećaj. Nekakvo ružno probadanje. Prvi put u životu bila sam iskreno zavidna. Slušala sam kako Irena priča o terminu porođaja, kako jedva čeka kada će saznati spol djeteta. Istovremeno sam bila tužna i sretna, tužna zbog sebe, a sretna zbog nje. Odjednom se Irena naglo zaustavila. Mislim da je skužila kako se osjećam. Kasnije mi je priznala da joj je tada bilo neugodno što je trudna.

I ja sam se kasnije, kada sam napokon ostala trudna, tako ponašala prema drugim ženama koje nisu mogle imati djecu. Irena me pokušala utješiti: „Vidiš da se isplati truditi. Nemoj odustati!“ Znala je kako se osjećam, i ona je bezbroj puta bila u mojoj koži. Doživjela je ovakve situacije. Slušala je trudne prijateljice kako pričaju o bebi, a ona je prekoputa stola gutala knedle, sumanuto se trudeći da njezina sugovornica ne primijeti zavist. „Samo budi uporna!“ ponovila je Irena. Ovu je rečenicu izgovorila tako olako, kao da me nagovarala na nove cipele, a ne na psihički i fizički jako bolan postupak medicinski potpomognute oplodnje. „Jednom će se primiti“, nastavila je. Zvučala je tako sigurno, kao da nije prošla četiri neuspješna pokušaja.

Kao da nije doživjela onaj osjećaj praznine u trbuhu kada dva tjedna nakon postupka dobiješ mengu. Kada sjediš na WC-u, zaroniš glavu u ruke i pomisliš: „Opet ništa. Idemo dalje.“ A nakon toga treba izaći iz kupaonice i pojaviti se pred roditeljima koji ne znaju što mi se događa. Ponašati se kao da se ništa nije dogodilo. Do svoje 28 godine uopće nisam razmišljala o djeci. Nisam bila spremna na majčinstvo, ali sam obožavala tuđu djecu. Stalno sam im kupovala darove. Mogla sam se satima s njima igrati na podu. Moj svekar je često komentirao: „Vidiš kako te djeca vole. Možda je vrijeme za bebu.“ Takva nagovaranja sam ignorirala. Nisam bila spremna postati mama. Znala sam da majčinstvo podrazumijeva ogromnu odgovornost, a ja sam se tada osjećala razmaženom.

“U prvi tren nisam mogla prihvatiti da čekam trojčeke. Plašila sam se kako ću podnijeti kompliciranu trudnoću i hoće li s bebama biti sve u redu. Izašla sam iz bolnice i spustila se na Jelačić plac. Od tamo sam nazvala Bojana, koji mi je prije postupka bio rekao da ne vraćam više od dva zametka. Ja sam poslušala doktora i složila se da vrati tri. Kada sam mu rekla da čekamo tri bebe, Bojan je dugo šutio. Sjela sam na klupu i počela plakati”

Suzanini klinci idu u privatni vrtić na Ravnicama

Roditelji su me uvijek tretirali kao curicu

Moji roditelji su mene i sestru uvijek tretirali kao male curice. Nas dvije smo za njih dugo bile premale za dečka, premlade da se zaljubimo, preneozbiljne za ozbiljnu vezu. Često kažem da smo bile premale dok nismo postale prestare. Kod mojih roditelja se dogodio nekakav klik. Odjednom su me prestali tretirati kao curicu i počeli nagovarati na bebu. Govorili su: „Svi oko nas postali su bake i dede. Samo mi još čekamo.“ I dalje sam ih ignorirala. Tada sam radila kao slobodna konzultantica za razne svjetske humanitarne organizacije, kao što su Unicef, UN, IOM i Handicap International. Provodila sam istraživanja o djeci bez roditeljske skrbi. Imala sam jako dinamičan život. Stalno sam bila u avionima, na putovanjima i konferencijama.

Putovala sam po cijelom Balkanu, ali i raznim europskim, afričkim i azijskim zemljama. Bojana sam upoznala na prvoj godini ekonomije. Najprije smo se godinu dana samo družili, bili smo dio iste ekipe i zajedno smo učili, a onda smo završili zajedno. Na dočeku 1995. godine spetljala sam se s nekim tipom. Već sam sljedećeg dana shvatila da je bezveznjaković. Nakon dva dana našla sam se s Bojanom u knjižnici. Imao je nekakav čudan pogled. Izašli smo na cestu i počeli razgovarati. Mislim da smo taj dan shvatili da smo zaljubljeni jedno u drugo. Ja sam se rasplakala, a on me htio poljubiti. „Ej, stani, ja sam zauzeta!“ rekla sam mu. Objasnila sam mu da najprije moram prekinuti svoju vezu. Ubrzo smo završili zajedno.

Često se zezamo da smo vezu započeli ugovorom. Najprije sam morala raskinuti jedan, a onda potpisati drugi ugovor. Vjenčali smo se 2000. godine. Organizirali smo dva vjenčanja. Na prvo, ono u Zagrebu, pozvali smo samo uži krug rodbine i nekoliko prijatelja, a drugo smo priredili za Bojanovu obitelj u Hercegovini. O djeci smo pričali samo ponekad, više kroz zezanciju, nikada konkretno. Podrazumijevalo se da ćemo jednom imati djecu. Ali ne još. Sjećam se da sam Bojanu govorila kako bih voljela djetetu dati rusko ime jer sam veliki ljubitelj ruske književnosti. Priznala sam mu da se strahovito bojim poroda. „Mogu biti 30 godina trudna, samo da dijete ne mora izaći van“, zezala sam se.

Suzana i Bojan u Ruandi, nekoliko mjeseci prije nego što je ona ostala trudna

Jutro kada smo počeli pričati o djeci

Novu 2003. godinu dočekali smo u Ammanu, glavnom gradu Jordana, gdje je Bojan volontirao za Handicap International. Došla sam mu u posjet. Na dočeku smo bili s prijateljima, a sljedećeg jutra dugo smo se izležavali u krevetu. Bojan je bio dobro raspoložen. Uporno me htio razbuditi i nagovoriti da odemo na neki izlet. Preklinjala sam ga da još malo ostanem u krevetu. Bila sam jako pospana. „E, Suzana, što kažeš na to da krenemo raditi na bebi?“ iznenadio me Bojan. U tom trenutku sam se naglo razbudila. „Što si rekao?“ pitala sam. On se samo smijuljio. Sjeo je pokraj mene na krevet i počeo govoriti da više nije mlad. Napunio je 33. Ja sam ipak pet godina mlađa, tada sam imala 28 – meni se nije žurilo.

U razgovoru s Telegramovom urednicom video sadržaja, Silvanom Menđušić

„Ajde može“. Nisam mogla vjerovati kako sam olako pristala. Da me netko još jučer, kada sam tulumarila s društvom, pitao kada planiram bebu, sigurno bih odgovorila da ne znam, nisam imala nikakve planove. Bojanu sam već sljedećeg dana rekla da ću prestati uzimati pilule. Osvrnula sam se i pogledala svoj život. Sve se složilo. Imali smo idealan život mladog bračnog para, bili smo uspješni u svojim poslovima. Kraj sebe sam imala osobu koja me iskreno voli, u potpunosti podržava i razumije. Zašto ne? Idemo praviti bebu. Sljedeće tri godine nikako nisam mogla ostati trudna. U nekoliko navrata mi je kasnila menga. Onda bih nazvala Bojana i javila mu veliku vijest. On je bio izvan sebe.

„Jesi sto posto sigurna da si trudna?“ pitao me. Rekla sam mu da nisam, još moram napraviti test. Sljedećeg jutra test je pokazao da sam trudna. Tada sam imala 30 godina. Stvorila sam uspješnu karijeru i proputovala cijeli svijet. Vrijeme je da se napokon smirim. Nakon tri dana dobila sam mengu. Nisam se uzrujavala, ali mi nije bilo jasno zbog čega je onda test pokazao trudnoću. Otišla sam ginekologu. Ustanovio je da sam potpuno zdrava, potpuno spremna za majčinstvo, ali da moram biti strpljiva. U sljedećih pola godine nekoliko puta se ponovila ista situacija. Test je pokazao trudnoću, a onda bih nakon tri dana dobila mengu. Kasnije sam saznala da sam imala biokemijske trudnoće, koje završavaju do petog tjedna trudnoće. Početkom 2006. godine boravili smo u Sarajevu.

Lara sljedeće godine kreće u prvi razred

Kako izgledaju embriotransferi u bolnici

Tada sam počela sumnjati da je problem u Bojanu, pa sam mu predložila da napravi spermiogram. Pričekala sam ga u čekaonici. Na izlasku se cerio. Rekao mi je da je pretraga potrajala jer se nije mogao koncentrirati na posao. Živcirao ga je poster žene, koja ga je trebala motivirati, a bio je iz nekog prastarog broja Starta, valjda s početka osamdesetih. Doktor je zaključio da je spermiogram savršen. Više mi ništa nije bilo jasno. Oboje smo zdravi, a beba ne dolazi. Tada sam krenula na ozbiljnije kontrole. U sljedećih pola godine napravila sam bezbroj pretraga, svi su nalazi bili uredni. Jedan doktor je predložio da Bojan ponovi spermiogram. Pregled je pokazao da je broj Bojanovih spermija ogroman, ali da su, kako je doktor rekao, „njegovi dečki bezglavi“.

‘O djeci smo pričali samo ponekad, više kroz zezanciju, nikada konkretno. Podrazumijevalo se da ćemo jednom imati djecu. Ali ne još. Sjećam se da sam Bojanu govorila kako bih voljela djetetu dati rusko ime jer sam veliki ljubitelj ruske književnosti. Priznala sam mu da se strahovito bojim poroda. „Mogu biti 30 godina trudna, samo da dijete ne mora izaći van“, rekla sam’

Zbog toga imamo problem sa začećem. Uputio nas je doktoru Draženu Lučingeru, zagrebačkom stručnjaku za medicinski potpomognutu oplodnju. U sljedećih nekoliko godina imali smo četiri neuspješna pokušaja. Tada je Bojan radio u Južnom Sudanu, a ja sam živjela u Zagrebu. Prije njegovog odlaska na teren smrznuli smo Bojanovu spermu. Na postupke sam dolazila sama. U čekaonici je uvijek bilo puno parova. Svi su šutjeli. Žene su bile pognutih glava i zabrinutih pogleda, a njihovi su ih partneri držali za ruku. Atmosfera je bila stvarno depresivna. Ja sam odskakala od drugih. Znala sam da moram biti strpljiva i mirna. Sjećam se prvog pokušaja. Projekt beba tek je počeo. Cijelo vrijeme sam se smijala. Sjećam se jedne situacije kada je doktor držao iglu i uzimao moje jajne stanice. To je inače prilično bolan postupak. Ja sam se smješkala.

Medicinska sestra je rekla: „Ajme, gospođo, kako ste vi hrabra žena!“ Objasnila sam joj kako je moj muž daleko, u Africi, mjesecima sam sama. „Meni je ovo jedini seks. Mi sada pravimo bebu.“ Igla u doktorovim rukama počela se tresti. Umro je od smijeha. Bojana sam redovito obavještavala o svemu što se događa. „Sutra imam novi pokušaj. Valjda će sve biti okej“, govorila sam mu. Nakon dva tjedna uslijedilo je novo razočaranje. Dobila sam mengu. Bojan je bio kul. Pokušao me utješiti, govorio mi je da ću jednom dobiti svoju curicu. Uvijek sam naglašavala da želim žensko dijete. Zbog toga što živimo u sredini u kojoj se favoriziraju muška djeca.

Moji roditelji su postajali sve dosadniji. Stalno su pitali kada će dobiti unuče. Oni nisu znali kroz što prolazim. Nisam im priznala što se događa. Bojala sam se njihovog nepotrebnog pritiska i pretjerane brige. Htjela sam živjeti normalno, putovati i raditi. Nisam se htjela osjećati kao da sam bolesna. Nisam htjela da mama nakon oplodnje bulji u mene, pozorno prati svaki moj korak i obraća mi se neprirodnim tonom. Nisu mi trebale osobe koje će hodati za mnom, braniti mi da se saginjem, pomicati stvari s poda, tjerati me da se odmaram i neprestano me nutkati hranom. Trebala sam pozitivnu vibru koju sam mogla dobiti isključivo od prijatelja. Rekla sam im istinu tek kada sam bila u 12. tjednu trudnoće s Larom.

Godinama je radila kao konzultantica za brojne svjetske humanitarne organizacije

 

Jeziva priča iz jednog zagrebačkog rodilišta

Vratila sam se s ultrazvuka, uletjela u dnevnu sobu i priznala: „Bojan i ja čekamo bebu.“ Oni su bili oduševljeni, skakali su oko mene. Tek onda sam im priznala kroz što sam sve prošla, do najsitnijeg detalja. Tata je bio šokiran. Sjećam se njegovog izraza lica. On je inače čovjek koji se stalno zafrkava. Onaj tip čovjeka koji uvijek traži povod za fešte i goste nutka rakijom. Ovaj put me samo nijemo promatrao. Onda se podigao s kauča, zagrlio me i upitao: „I, kada nam dolazi unuče?“ Sve žene koje imaju problema sa začećem jako emotivno reagiraju na priče o ženama koje se odriču svoje djece. Jedna prijateljica ispričala mi je jezivu priču iz rodilišta. Ležala je u sobi i čekala da joj medicinske sestre donesu bebu koju je rodila prije dva dana.

U sobu su uskoro doveli curu, mogla je imati 18 godina, koja je upravo izašla iz boksa. Upravo je rodila. Smjestili su je u susjedni krevet. Moja prijateljica joj je čestitala i upitala za spol djeteta. Cura joj je hladno odgovorila: „Ne znam. Zar je to bitno?“ Kasnije je saznala kako je ta djevojka do svoje 18 godine rodila četvero djece. Sve ih je dala na posvajanje. Takve su me situacije užasno pogađale. „Kakva je to logika prema kojoj svi mogu ostati trudni, pa čak i ovako neodgovorne i sebične osobe, samo se ja toliko mučim?!“ Svoje prvo dijete rodila sam 2010. godine. Nazvali smo je Lara, po glavnom liku iz Doktora Živaga. Dan prije njezina rođenja Bojan se vratio iz Južnog Sudana.

Lara je bila prilično ružna beba. Imala je neobično crnu put i nepravilan nos. Bojan i ja smo se pogledali. „Bože, što je to doktor skuhao?“ rekla sam. Babica nam je objasnila kako je beba još izmučena od poroda. Kad se oporavi, postat će nam najljepša na svijetu. Onda su me prebacili na pokretni krevet i parkirali u nekakav hodnik. Uskoro se pokraj mene pojavila medicinska sestra koja je gurala kolica s bebama. Meni se učinilo da je viknula: „Mama Srnić“. Podigla sam ruku, a ona mi je u krilo spustila prekrasnu bebu. „Evo vaše bebice“. Ja sam je primila u ruke i počela dojiti. Ona babica je bila u pravu. Lara se preobrazila u prekrasnu bebicu. Očito se oporavila. Imala je čisto bijelo lice i nos se ispravio. Onda sam pogledala narukvicu oko njezine ruke. Nismo imale isti broj.

Trogodišnji Viktor, Gregor i Ivor

Kako sam se polako zaljubljivala u svoju Laru

„Sestro, ovo nije moja beba!“ viknula sam. Žena je dotrčala do mene, počela se opravdavati, a njezine kolegice su je pratile prijekornim pogledom. Naposljetku sam shvatila da majka ovog dječaka ima slično prezime mojemu. Lara je bila dugo čekano i željeno dijete. Naše čudo. Ipak, moram priznati da prvih nekoliko dana prema njoj nisam osjećala onu nekakvu posebnu ljubav, o kojoj svi govore. Izašla sam iz rodilišta, stavila je u sjedalicu i promatrala je kako spava. Bojan je vozio prema Rugvici. Gledala sam malo živo biće, koje tek moram upoznati, a ono je već ovisno o meni. Osjećala sam se čudno. „Hoću li se znati brinuti o njoj? Zbog čega ne osjećam onu luđačku ljubav?“ pitala sam se.

Dovela sam je kući. Promijenila sam joj pelene i prvi put je okupala. Prošao je prvi tjedan. Moja ljubav je bila sve veća. Počeli su grčevi. Nosila sam je u rukama i promatrala kako se savija od boli. Ljubila sam je u čelo i govorila: „Larice, izdrži!“ Nakon mjesec dana naša je ljubav postala luđačka. Sigurna sam da mnogo žena zna o čemu pričam, ali to ne žele priznati. Nekoliko dana nakon Larinog prvog rođendana odlučili smo se na još jedan pokušaj umjetne oplodnje. Nismo htjeli da Lara bude jedinica. Sjećam se kako sam nakon punkcije, kada su mi doktori izdvojili 28 jajnih stanica, Bojanu rekla da je ovo posljednji pokušaj. Više nisam mogla.

“Promatrala sam njezino ozareno lice. Onda sam duboko u sebi osjetila jedan grozan osjećaj. Nekakvo ružno probadanje. Prvi put u životu bila sam iskreno zavidna. Slušala sam kako Irena priča o terminu porođaja, kako jedva čeka kada će saznati spol djeteta. Istovremeno sam bila tužna i sretna, tužna zbog sebe, a sretna zbog nje. Odjednom se Irena naglo zaustavila. Mislim da je skužila kako se osjećam. Kasnije mi je priznala da joj je tada bilo neugodno što je trudna”

Ubrzo nakon toga postupka, koji je uspio, boravila sam s Bojanom i Larom na Sejšelima. Doktor Lučinger nam je savjetovao da se javimo lokalnom ginekologu kako bi provjerio koliko se beba primilo. Primio nas je doktor Jivanji, podrijetlom Indijac, koji nam je objasnio da se zbog kulturoloških razloga ultrazvuk ovdje radi isključivo preko trbuha. Prislonio je ultrazvuk na moj trbuh. Najprije je ugledao prvu, a onda i drugu gestacijsku vrećicu. „Čekate blizance“, ustanovio je. Međutim, na Sejšelima sam imala grozne mučnine i Bojanu sam govorila kako sam sigurna da postoji i treće dijete. Kada smo se vratili u Hrvatsku, odjurila sam kod doktora Lučingera i pokazala mu nalaze.

Suzana se brine o djeci, a Bojan je na mandatu u Iraku

Nezamisliv prizor u retrovizoru našeg minibusa

On je ponovio ultrazvuk. „Suzana, sva srca kucaju“, rekao je. Bila sam presretna. „Sva tri srca kucaju“, dodao je. Istoga trena počela sam neutješno plakati. U prvi tren nisam mogla prihvatiti da čekam trojčeke. Plašila sam se kako ću podnijeti kompliciranu trudnoću i hoće li s bebama biti sve u redu. Izašla sam iz bolnice i spustila se na Jelačić plac. Od tamo sam nazvala Bojana, koji mi je prije postupka bio rekao da ne vraćam više od dva zametka. Ja sam poslušala doktora i složila se da vrati tri. Kada sam mu rekla da čekamo tri bebe, Bojan je dugo šutio. Sjela sam na klupu i počela plakati. Šaptala sam u telefon:

Bojan, Lara i Suzana dok su čekali trojčeke

„Bojane, zamisli samo scenu u kojoj nas šest sjedi za božićnim stolom. Kao neka sretna američka obitelj.“ Bojan je kapitulirao. „To će biti divno!“ zaključio je. Dečki, koje smo nazvali Viktor, Gregor i Ivor, sada imaju 4, a Lara 6 godina. Bojan trenutno radi u Iraku, a ja se brinem o djeci, u čemu mi pomažu roditelji i sestra, koju doživljavam kao njihovog trećeg roditelja. Živimo u velikoj obiteljskoj kući u Rugvici. „Jadna vi s tolikom djecom. Ne mogu ni zamisliti kako vam je“, zaustavila me neki dan jedna žena u parku. Počela me ispitivati koliko litara mlijeka mjesečno potrošimo, ima li svako dijete svoju sobu, primam li možda kakvu pomoć za njih.

Strpljivo sam joj odgovorila na sva pitanja. Rekla sam joj da ne brine, ne živim od pomoći, nego sam vjerojatno jedna od rijetkih majki u Hrvatskoj koja ne mora brinuti oko financija. Onda sam pozvala svoju djecu. Morali smo krenuti dalje. Za pola sata je trebao početi Larin trening plivanja na Sveticama. Potrpala sam ih u automobil, koji zovem sretnim autobusom s osam sjedala. Ivor je gurkao Viktora, Gregor je pjevušio, a Lara je proučavala nekakav reklamni letak. Nisam se osjećala jadno. Štoviše, mislim da nikada nisam bila tako sretna, jer deset godina nisam mogla ni zamisliti ovakav prizor u retrovizoru.