Trump je u prvoj vanjskopolitičkoj krizi pokazao diletantizam te samo stvorio probleme i kaos u Kataru

Trump je stao uz Saudijsku Arabiju

Dapače, Katar je popustio brojnim pritiscima Obamine administracije i uveo strožu regulaciju bankovnih transakcija i nadzor nad radom “dobrotvornih organizacija” koje se koristi za financiranje terorizma. Dva tjedna prije blokade, Katar je pristupio novoosnovanoj američkoj koaliciji za financiranje borbe protiv terorizma, a emir Tamim al-Tani tiskao se u Rijadu uz Trumpa da ga slikaju na bizarnoj, kasnije ismijavanoj, fotografiji gdje američki predsjednik i arapski lideri, poput zlikovaca iz filma o Jamesu Bondu, drže ruke na svjetlećoj kugli. Bez obzira na to, privatni novac iz Katara i dalje ide raznim ekstremističkim grupama. Pa opet, blokada države teško da će dovesti do toga da financiranje prestane. Trumpovo pristajanje uz Saudijsku Arabiju tu stvara dodatni problem.

Osim što je dala 15 od 19 džihadista koji su izveli teroristički napad 11. rujna 2001., Saudijska Arabija i danas ima problem s financiranjem ekstremizma i terorizma. Ne samo što je saudijska službena interpretacija islama među najreakcionarnijima na svijetu, nego Kraljevina financira slanje imama koji tu interpretaciju šire u drugim muslimanskim zemljama, među ostalima i u Bosni. Trump kao da je to zanemario, jednako kao i izvještaje State Departmenta. Onaj iz 2015. kaže da “pojedinci i organizacije iz Saudijske Arabije služe kao izvor financijske podrške sunitskim ekstremističkim grupama, konkretno al-Kaidi na Arapskom poluotoku i njenoj podružnici u Siriji, Frontu al-Nusra. Novac se potajice skuplja i često ilegalno prenosi u kešu, uz pomoć pojedinaca koji to rade pod izlikom hodočašća u Meku.”

Katarski Realpolitik

Daleko od toga da je Katar u tom smislu nedužan. Ljudi koji su neupitno teroristi, poput bivšeg šefa Hamasa, talibanskih i lidera Muslimanskog bratstva, našli su utočište u Kataru. Problem je što se ovdje Amerika postavila protiv jedne autokratske države koja financira ekstremizam na stranu druge autokratske države koja radi to isto. Pravi razlog sukoba oko Katara uopće nije terorizam, nego regionalno rivalstvo Saudijske Arabije i Irana, odnosno radikalizacija vjerskih razlika između sunita i šijita, koji se prelamaju kroz građanske ratove u Siriji, Iraku i Jemenu, i u kojima se Katar našao na “krivoj” strani. Iz razloga koji su među ostalim i geopolitički, Katar već duže vremena vodi vanjsku politiku u najboljoj tradiciji Kissingerove “Realpolitik” – pokušava biti posrednik između sukobljenih strana, igrati sa svima, pa i – za arapsku državu nezamislivo – s Iranom.

Osim toga, Katar je bio glavni financijer Muslimanskog bratstva, barem dok je to imalo nekog efekta u vrijeme Arapskog proljeća, i posebno u Egiptu. Podrška Mursijevom proto-demokratskom, a na kraju protudemokratskom režimu, nije Kataru stvorila puno prijatelja kod vojne hunte koja ponovno vlada Egiptom. Još manje je pomogla činjenica da cijelo vrijeme financira Hamas, podružnicu tog islamističkog pokreta u Gazi, na granici s Egiptom. Na kraju, možda najvećom uvredom koja dolazi iz Katara vlastodršci u arapskom svijetu smatraju al-Jazeeru, katarsku televiziju s globalnim dosegom koja se usudi kritizirati druge arapske režime (ne i katarski). Sve ovo Katar je u stanju platiti jer je jedna od najbogatijih zemalja na svijetu.

Ambiciozna vizija neovisnog igrača

Površinom velik tek kao tri hrvatske županije – Splitska, Šibenska i Zadarska – Katar ima BDP po glavi stanovnika od 130,000 dolara, najviši na svijetu. Najveći je svjetski izvoznik ukapljenog prirodnog plina (LNG). Geološke procjene kažu da će, ako nastavi ovim ritmom, imati plina za izvoz još 135 godina. Taj silan novac vladajuća obitelj al-Tani dijelom je stavila u državni fond, koji je danas vrijedan 335 milijardi dolara i ima udjele u tvrtkama i nekretnine diljem svijeta. Katar je vlasnik londonskog Sharda, najviše zgrade u Europi, kao i treći najveći suvlasnik Volkswagena, te najveći investitor u britansku banku Barclays, koju je spasio od bankrota u krizi 2008. Iako ima tri milijuna stanovnika, sve ovo bogatstvo dijeli se zapravo na samo 300 tisuća državljana – ostalih 90 posto ljudi koji žive u Kataru su gastarbajteri.

No, glavni izvor bogatstva, podmorsko plinsko polje u Zaljevu, Katar dijeli s Iranom, što objašnjava njegovu osjetljivost prema Teheranu, netipičnu za druge arapske i sunitske države. Al-Tanijevi su tu specifičnost iskoristili, pa su svoju poluotočnu državu nastojali izgraditi kao posrednika, a u ambicioznijim vizijama i kao nezavisnog igrača između šijitskog i sunitskog svijeta. U desetljećima napetosti i ratova u Zaljevu, Katar je često služio kao back-channel, pozadinski kanal za tihu komunikaciju s Iranom. I to je često iritiralo Saudijsku Arabiju i njezine saveznike u Zaljevskom vijeću za suradnju (GCC), iz kojega je Katar sad već drugi put već izbačen. Prije tri godine povod je bio sličan, ali je sukob bio blaži i trajao je samo osam mjeseci. Posredničku ulogu Katara Zapad je često koristio. Amerika je, prije Trumpa, preko Katara npr. pregovarala o sudbini taoca koje su šijitske vojske držale u Siriji.

Najveća američka zračna baza na Bliskom istoku

Ali ni to nije sve. Katar je 2003. na svoj teritorij doveo najveću američku zračnu bazu na Bliskom istoku. Još od Prvog zaljevskog rata 1991. Amerikanci su u Saudijskoj Arabiji držali vojsku koja je garantirala da Sadam Husein neće ponoviti kuvajtsku avanturu. No nakon njegova pada, Rijad se, u strahu za vlastitu stabilnost, odlučio riješiti američke baze. Dogodilo se to pod pritiskom ekstremista – među ostalima, Osama bin Laden naveo je prisutnost nevjerničkih vojnika na saudijskom teritoriju kao razlog napada na Ameriku 11. rujna. Američke vojnike prihvatio je Katar. U al-Udeidu, u najvećoj američkoj zračnoj bazi u regiji, živi 11 tisuća vojnika. Tu je i istureni zapovjedni centar američke Centralne komande iz kojega se zapovijeda operacijama u Siriji, Iraku i Afganistanu. Drugim riječima, svi zračni napadi na ISIS u Siriji i Iraku polijeću iz Katara.

No, kao što je to pravilo s Donaldom Trumpom, činjenice, pa ni ovakve čvrste, vojne činjenice, ne znače mnogo. Ne samo da su Trumpovi postupci bili katalizator sukoba između Katara i ostalih arapskih država u regiji, nego su i njegove kasnije reakcije na blokadu signalizirale Saudijskoj Arabiji da Ameriku nije briga za Katar. U izbornoj kampanji Trump je pozivao na uvođenje vjerske diskriminacije i zabranu ulaska muslimanima u Sjedinjene Države. Kad je izabran za predsjednika, to je pokušao i provesti u djelo, ali su sudovi njegove antiimigracijske uredbe proglasili protuustavnima. Trumpu je trebala prilika da dokaže da ne mrzi sve muslimane.

Kad je Trump u pitanju, činjenice ne znače puno

Saudijska Arabija, koju je posjetio u svibnju, bila je odličan poligon da to dokaže. U Rijadu je dočekan entuzijastično i brzo kupljen. Kad mu je kralj Salman stavio zlatni lanac oko vrata, Trump nije mogao odoljeti kiču i luksuzu. Ono što nisu mogli kupili blještavilo i zlato, riješili su laskanje i Trumpova taština. Trumpov ministar trgovine otkrio je koliko ih je bilo lako kupiti kad se kasnije u intervjuu oduševljeno pohvalio da su mu Saudijci na odlasku poklonili bačvu datulja, “od srca”. Rijad je lako detektirao kako zavesti američkog predsjednika. Ključna riječ bila je – ego. Trump je stigao u Saudijsku Arabiju koja je bila na prekretnici. Potreba da se prilagodi novim okolnostima na svjetskom energetskom tržištu, diversificira ekonomiju i provede reforme, ne samo ekonomske nego i društvene i političke, bila je jasna.

Inače, kriza bi mogla donijeti raspad krhkih saudijskih institucija, nestabilnost, rat i još plodnije tlo za ekstremizam i terorizam. I što je Trump napravio? Poručio je Saudijcima da Ameriku zapravo ne zanimaju njihovi unutrašnji problemi, nego samo “borba protiv terorizma” i prodaja milijardi dolara vrijednog oružja. Pritom je definirao da je glavni izvor terorizma Iran, zanemarujući saudijsku mutnu povijest odnosa s ekstremistima i teroristima. Rijad je poruku shvatio kao davanje odriješenih ruku da se, pod egidom “borbe protiv terorizma”, i s američkim blagoslovom, odlučnije angažira u regionalnom, i zapravo vjerskom, sukobu s Iranom – borbi za prevlast protiv šijitske sile na sjevernoj obali Zaljeva.

Katar je bio prva žrtva Trumpovog nerazumijevanja u što se upušta. Američki predsjednik je bio katalizator koji je Saudijsku Arabiju i saveznike ohrabrio da poduzmu eskalaciju s Katarom. Kako se američka administracija još uvijek sastoji od relativno ozbiljne skupine pametnih i odgovornih ljudi, koji – za razliku od Trumpa – znaju što rade i znaju nešto o tome čime se bave, eskalacija u Zaljevu nije prošla bez pokušaja Washingtona da smiri situaciju. No, Trump se pobrinuo da ti pokušaji ne uspiju. Za početak, kad je šest arapskih zemalja prekinulo diplomatske odnose s Katarom, Trump je požurio na Twitter da preuzme zasluge za taj potez.

Trump nije znao da Amerika ima vojnu bazu u Kataru?

U nekim drugim vremenima, američki predsjednik bio bi izvan sebe od bijesa jer arapski saveznici nisu Ameriku čak ni obavijestili što će napraviti – ako ni zbog čega drugog, onda zato jer Amerika ima veliku vojnu bazu u državi koji su oni odlučili blokirati. No, to Trumpu nije došlo ni do malog mozga. Trump se na Twitteru pohvalio da je akcija protiv Katara rezultat njegova inzistiranja da se prekine financiranje terorizma. Sve zasluge su, jasno je poručio, njegove. Izvor iz Bijele kuće otkrio je sutradan medijima da Trump, u trenutku kad se dohvatio Twittera, nije znao da Amerika ima vojnu bazu u Kataru. Razmislite malo o tome.

Američki predsjednik ušao je u verbalni rat s jednom državom, podržao njenu blokadu i optužio je da financira terorizam, a da nije znao da u toj državi živi 11 tisuća njegovih vojnika. Da je u toj državi zapovjedništvo svih američkih akcija u regiji i da svaki avion koji baci bombu na ISIS poleti iz te države. To Trump nije znao. Kad je državni tajnik Rex Tillerson pokušao smanjiti štetu i objasniti Kataru da blokada – upravo suprotno Trumpovim riječima – NIJE rezultat američke politike, niti je u američkom interesu, Trump ga je potkopao. Niti dva sata kasnije, s press konferencije u Bijeloj kući, Trump je poručio da je Katar država koja “na najvišoj razini financira terorizam”.

Svi pokušaji Tillersona i ministra obrane Jima Matisa – koje u kontekstu Trumpove administracije nazivaju “odraslima”, za razliku od Trumpova infantilizma – pali su u vodu. Američka ambasadorica u Kataru, iskusna profesionalna diplomatkinja koja govori arapski i već je služila u Egiptu i Jordanu, nakon ovoga je podnijela ostavku i odlučila potpuno napustiti diplomatsku službu. Donald Trump dobio je izbore tvrdeći da će mu Amerika biti prva. Treba li objašnjavati koliko je sve što radi upravo suprotno od toga? Katar sigurno nije jedina država koja financira ekstremiste, ali je jedina američka saveznica čiju blokadu zagovara američki predsjednik.

Razmjeri katastrofe

Pogled unatrag otkriva razmjere katastrofe koju Trump neumorno stvara Americi i nestabilnost u koju gura ostatak svijeta. Neupitno je da je Amerika imala izravnu korist od posredničke uloge koju je Katar pružao u odnosima s Iranom. Katar je pritom računao da će mu američka vojna baza pružiti sigurnost. Ako postaviš bazu u malu, ranjivu državu, pretpostavka je da nećeš aktivno podrivati državu u kojoj se nalazi tvoja vojska. A upravo to radi Trump. O propuštenim prilikama da se i ne govori. Amerika je u ovoj krizi mogla biti savršeni posrednik. Katar se u zadnja tri desetljeća razvio prvenstveno zahvaljujući investicijama Exonn/Mobila.

Da nije bilo tehnologije koju je donio američki gigant, Katar ne bi uspio zgrnuti toliko bogatstvo iz plinskih polja koja dijeli s Iranom. A baš zahvaljujući Exonnu, Katar je razvio plinska polja puno bolje nego Iran, i iz njih je izvukao puno veću korist. Aktualni američki državni tajnik Rex Tillerson bio bi savršeni posrednik između Katara i njegovih arapskih susjeda – kao čovjek koji je desetljećima bio direktor Exonna ima bliske kontakte u Kataru i dobro poznaje situaciju u Zaljevu. No, sve je to otišlo u vjetar jer je Tillersonov šef Donald Trump morao sebi pripisati zasluge za blokadu Katara, uvjeren da se tako “bori protiv terorizma”.

Sve je iskoristio Putin

Amerika je tako ostala po strani, a kao glavni pregovarač koji pomaže Kataru dobaviti hranu, čak i pokreće zračni most, nametnuo se Vladimir Putin. Rusija uživa u razdoru među američkim saveznicima u arapskom svijetu. Ali ovo nije problem samo Bliskog istoka. Okretanje leđa Kataru dovodi u pitanje američke sigurnosne garancije u drugim dijelovima svijeta, gdje su američki vojnici jamčili zaštitu malih i slabih – Singapura, Južne Koreje, Kosova, Kuvajta… Trump je postigao nezamislivo: američka jamstva sigurnosti – temelj međunarodnog poretka nakon Drugog svjetskog rata –gube vrijednost, i to – bez rata. Dapače, Trump stvara neizvjesnost koja je pozivnica drugim akterima da pokušaju nametnuti svoj utjecaj.

To počinje s Katarom, nastavlja se s NATO-om, a završava u svijetu iz kojeg bi se Amerika, jamac globalne sigurnosti, potpuno povukla. Ovaj problem ne staje na Kataru, nego prelazi na veće i važnije države, dosadašnje američke saveznice. Na istom putovanju, Trump je preskočio uopće spomenuti pitanje ljudskih prava u arapskim zemljama, dapače rekao im je da nije došao držati im lekcije. Onda je otišao u Bruxelles i europskim saveznicima u NATO-u držao lekcije o tome da nedovoljno izdvajaju za obranu i da – kako on to vidi na primjeru Njemačke – izvozom previše automobila štete američkoj autoindustriji.

Najveći dobitnici su Iran i Rusija

Najveći dobitnici Trumpove blokade Katara su Iran i Rusija. Prvo, raspad koalicije američkih saveznika u regiji daje im slobodnije ruke da nametnu svoje interese. Drugo, on ih poziva da se aktiviraju i drugdje, poput Kosova, Kavkaza ili Katalonije, jer u Trumpovom svijetu Amerika nije zainteresirana očuvati poredak koji je stvorila i koji je doveo do sedam desetljeća globalnog mira, nezapamćenog uspjeha u povijesti čovječanstva. “Ja sam neizmjerno bogat. Cijeli život sklapao sam odlične dealove jer znam pregovarati i znam kako progurati svoj interes. I cijeli život sam zarađivao za sebe, a sad želim zarađivati za Ameriku, za sve vas.”

Tako je u kampanji govorio Trump. I američki birači su mu povjerovali. Prodao im se kao deal maker – nevjerojatno talentiran za pregovore i sklapanje poslova – koji nikad neće nešto ustupiti ako zauzvrat ne dobije istu ili veću protuvrijednost. Sve što je napravio oko blokade Katara, prve velike vanjskopolitičke krize u svom mandatu, dokazuje da je hvastanje o pregovaračkim sposobnostima bila velika laž. Na primjeru nove krize na Bliskom istoku jasno je da, umjesto titule deal makera, Trumpa bolje opisuje njegovih šest bankrota, u kojima je izgubio sve što je imao. Parafrazirajući njegovo hvalisanje, Trump je cijeli život gubio za sebe, a sad gubi za Ameriku, i za cijeli svijet.