Odjeven u crnu uniformu s pancirkom, ubojica se u nedjelju iza podneva doveo pred Prvu baptističku crkvu u Sutherlands Springu i ubio 26 ljudi. Masovna ubojstva se u Americi sada događaju svaki par mjeseci, a oružje je i dalje dostupno zbog nevjerojatno labavih zakona. Je li vrijeme da se to promijeni?
Amerika je opet pokazala svoje najmračnije lice. U jedinoj razvijenoj državi na svijetu u kojoj se redovito događaju masovna ubojstva – sad više ne svako par godina, nego mjesečno – zastave su opet na pola koplja. Oružje, koje je dostupno zbog nevjerojatno labavih zakona, opet je našlo neuravnoteženu glavu i čvrstu mušku ruku koja će potegnuti okidač. Masovni ubojica opet je bio obiteljski nasilnik, a mjesto pokolja i ovog je puta bilo zastrašujuće. Dok je trajala nedjeljna služba, stao je na vrata crkve i počeo pucati. Ubio je ili ranio doslovno svakoga tko je bio ispred njega. I opet se politička reakcija na pokolj svela na “misli i molitve”, a nije ništa rekla o promjeni zakona koji dopuštaju ovakva krvoprolića.
Odjeven u crnu vojnu uniformu s pancirkom, ubojica se u nedjelju nešto prije podneva dovezao pred Prvu baptističku crkvu u Southerlands Springsu, gradiću nedaleko od San Antonija, dok je u njoj trajalo bogoslužje. Taj 26-godišnji bijelac živio je nešto sjevernije, također u predgrađu teksaškog velegrada, ali nije imao nikakve veze sa Southerlands Springsom niti ljudima u crkvi. I prije nego što je ušao, počeo je pucati. Dvoje ljudi ubio je na cesti. Zakoračio je u crkvu i s vrata ponovno počeo pucati. Iz skučene crkve vjernici nisu mogli pobjeći.
Ubio je još 24 ljudi. Najstarija žrtva imala je 72, najmlađa samo pet godina. Ubio je trudnu ženu, njezinu majku i oca, kao i troje od petero njezine djece. Četvrto dijete, mala kći, bori se za život u bolnici, s metkom u glavi. Njezin muž je preživio, s ranom u ramenu. Ovo nisu jedina djeca koju je napadač usmrtio – meci iz poluautomatske puške AR-15, omiljenog oružja masovnih ubojica, pokosili su i 14-godišnju Annabelle Pomeroy, pastorovu kćer. Ranio je 20 ljudi. Pokolj su snimile sigurnosne, ali i prave kamere visoke rezolucije. Baptistička crkva postavljala je snimke nedjeljnih misa na YouTube. Na njihovu kanalu su bogoslužja svake nedjelje zadnje tri godine. Na snimci od prošlog tjedna vidi se tridesetak, možda četrdeset vjernika. Ako ih je toliko bilo i jučer, to znači da je napadač ubio ili ranio svakoga na koga je naišao.
Pucnjavu je čuo susjed. Zgrabio je svoju pušku i – kad je napadač izašao iz crkve – počeo pucati na njega. Nije jasno je li ga pogodio. Ubojica se dočepao auta i pobjegao, ali ga je susjed slijedio svojim autom. Nekoliko minuta kasnije ubojica je sletio s ceste. Umro je od vatrenog oružja, iako još nije jasno je li ga ubio susjed ili se sam ubio. Ubojica je bio obiteljski nasilnik. Bio je i veteran – četiri godine služio je u američkom zrakoplovstvu. No, zbog nasilja nad suprugom i djetetom vojni sud ga je 2012. osudio na godinu dana i oduzeo mu čin. Iz vojske je nečasno otpušten 2014. Nije jasno od čega je živio, osim da je povremeno predavao u školi Biblije.
Ubojica je bio veteran i obiteljski nasilnik
Također nije jasno što ga je motiviralo na zločin. Do pokolja očito nije došlo spontano ni slučajno – već vojna odjeća koju je imao na sebi, oružje i činjenica da je došao u vrijeme kad je crkva bila puna vjernika govore da je napad planirao. To je dao naslutiti prošlog tjedna na Facebooku kad je objavio fotografiju svoje puške uz komentar “Ona je zla kučka”. Ali zašto je u gradu u kojemu nije živio hladnokrvno ubio 26 ljudi u molitvi koje, kako se čini, nije poznavao? To možda nikad ne saznamo, kao što ni mjesec dana nakon pokolja ne znamo zašto je napadač s hotelskog prozora ubio 58 ljudi u Las Vegasu.
Napadačeva objava na Facebooku prošlog tjedna
Nedjeljni masakr u Southerlands Springsu peti je najgori pokolj u suvremenoj američkoj povijesti i najgori od svih u suvremenoj povijesti Teksasa. Riječ je o najvećem broju mrtvih u Teksasu još od Građanskog rata u drugoj polovici 19. stoljeća. Napad se dogodio točno na osmu godišnjicu masakra u Fort Hoodu, vojarni dvjestotinjak kilometara sjevernije u Teksasu, gdje je bojnik Nidal Hasan, psihijatar koji se radikalizirao u kontaktu s vođama al-Kaide, ubio trinaestoricu, a ranio čak 30 vojnika. Vojska nikad nije prihvatila taj događaj kao teroristički čin, budući da je bojnik bio aktivni član oružanih snaga.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Americi ima više komada oružja nego stanovnika
Unatoč povijesnom imidžu pistolero-države koji i danas promoviraju mnogi Teksašani, pa i okolnosti da je u ovom slučaju susjed kod kuće držao pušku i krenuo u obračun s napadačem, Teksas nije u vrhu statistike oružja. Dapače, s 13 pušaka na tisuću stanovnika je pri sredini. Doduše, prava brojka je sigurno veća, jer za posjedovanje oružja u Teksasu ne treba registracija niti postoji ograničenje broja cijevi. No, Teksas je sigurno daleko ispod rekordera, države Wyoming, u kojoj na tisuću stanovnika dolazi 196 komada oružja.
Oružje je najveće prokletstvo američke republike. Pravo na njegovo posjedovanje proizlazi iz Drugog amandmana na Ustav Sjedinjenih Država, prihvaćenog 1791. godine. Zapravo, to pravo proizlazi iz suvremene, nategnute interpretacije Drugog amandmana. No, što je učinjeno, učinjeno je – po nekim računicama u Americi danas ukupno ima više komada oružja nego stanovnika. Čak i kad bi se uvele ne znam kakve restrikcije, te cijevi i meci ne bi nestali. Osim toga, oružje je postalo najsnažnija točka polarizacije društva. Načelno govoreći, republikanci su za neograničeno držanje oružja, demokrati za ograničenja i kontrole. Zagovornici oružja tako se grčevito drže svog prava i tako su dobro organizirani, financijski i politički moćni, da se tu u doglednoj budućnosti sigurno ništa neće promijeniti.
Pet najgorih pokolja u SAD-u dogodilo se u posljednjih 10 godina
Iako istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je ogromna većina stanovništva sklona uvođenju kontrola i ograničenja oružja, to još nije dovoljno da se izvrši pritisak na politiku da nešto promijeni. Pa iako je nemoguće u pokolju djece i odraslih u crkvi vidjeti išta dobro, ovaj masakr možda pojača politički pritisak da se postroži regulacija držanja oružja. Kao što sam rekao, ovo je po broju žrtava peti najgori pokolj u suvremenoj američkoj povijesti. No, ovakve se stvari u Americi nisu događale oduvijek. Svih pet najgorih pokolja počinjeno je u zadnjih deset godina. Devet od deset najgorih krvoprolića dogodilo se od kasnih 1980-ih do jučer. Samo se jedan takav zločin dogodio značajno ranije, kad je 1966. bivši vojni snajperist s tornja sveučilišta u Austinu ubio 17 studenata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto je nasilje eskaliralo? Odgovor je u poluautomatskom oružju. Kako je industrija razvijala novije, smrtonosnije verzije oružja, tako je ono postajalo dostupno po istim minimalnim ograničenjima ili bez njih. U nekim saveznim državama lakše je kupiti poluautomatsku vojnu pušku, projektiranu za bojišnicu i rat, nego ući u kafić – ako toči alkohol, na ulazu u kafić treba nekim dokumentom dokazati punoljetnost. Za kupnju kalašnjikova ili AR-15 ne treba nikakav dokument. Za kupnje preko interneta treba doslovno samo kreditna kartica – kao da je riječ o knjizi s Amazona, kalašnjikov će vam na kućnu adresu donijeti poštar.
Kalašnjikov je jednako lako naručiti kao knjigu
Sve smrtonosnije oružje koje je lako dostupno rezultira sve većim brojem žrtava po pojedinom napadu. Zato nije slučajno da se svih pet najgorih napada dogodilo u zadnjih deset godina. Najgori od svih dogodio se ima jedva mjesec dana, kad je napadač s prozora hotela u Las Vegasu pucao po ljudima na country koncertu i ubio 58 ljudi. Drugi najsmrtonosniji napad bio je onaj u ljeto prošle godine u gej baru u Orlandu, gdje je ubojica usmrtio 49 ljudi. Treći najgori zbio se 2007. na sveučilištu Virginia Tech, gdje je student ubio 32 drugih studenata i profesora. U četvrtom najmasovnijem i uvjerljivo najstravičnijem od svih pokolja, onome u osnovnoj školi Sandy Hook u predgrađu New Yorka, ubojica je 2012. usmrtio dvadesetero djece stare šest i sedam godina, šestero njihovih učitelja i svoju vlastitu majku.
Ova posljednja dva pokolja – listopadski u Las Vegasu i nedjeljni u Teksasu – možda stvore veći pritisak na politiku da postroži regulaciju držanja oružja. Iako je o žrtvama neprilično tako govoriti, činjenica je da su i posjetitelji country koncerta u Las Vegasu i vjernici na nedjeljnoj službi u Teksasu puno prije republikanski, nego demokratski birači. Još važnije, oni koji su nekoga izgubili, a sami preživjeli, vjerojatno će razmišljati o tome bi li se nešto dalo napraviti da se ovo ludilo okonča. Zato što su žrtve i njihove obitelji – republikanska baza, možda se ovog puta nešto promijeni. No, nemojte se previše kladiti na to – udruga vlasnika oružja (NRA) već desetljećima uspješno ucjenjuje cijelu američku politiku, kao što se vidjelo i nakon Vegasa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Amerika je jedina razvijena zemlja s ovako čestim masovnim ubojstvima
Jedan aspekt ove priče posebno je odvratan. Amerika je doslovno jedina razvijena zemlja na svijetu s ovako čestim masovnim ubojstvima. Jasno je da problem nije u ljudima, jer u Kanadi žive ljudi vrlo slični Amerikancima, pa Kanada gotovo da nema niti jednog sličnog slučaja. Problem je u dostupnosti oružja i zakonima koji to omogućuju. I tu dolazi odvratni dio. Kad se dogodi ovakav napad – a sad to više nije jednom u godinu-dvije, nego gotovo mjesečno – republikanski političari i konzervativni komentatori u korijenu sasijeku svaki pokušaj rasprave o stvarnim uzrocima oružanog nasilja. Sad je vrijeme žalovanja i iz poštovanja prema žrtvama ne priliči otvarati političke rasprave – to je njihov argument. Dakle, dok je problem aktualan, o njemu ne treba govoriti zbog “žalovanja”. Kad “žalovanje” prestane, ta tema više nije aktualna. Svaki pokušaj rasprave tako je u startu osuđen na propast.
No, to ne vrijedi kad je riječ o terorizmu. Tu se ne poštuje “žalovanje”, iako su žrtve također nedužni Amerikanci. Primjer: nakon pokolja u Las Vegasu, Donald Trump je rekao da raspravu o zakonu o oružju treba ostaviti za neki kasniji datum. “Neću o tome govoriti danas, još je svježe. Neću o tome govoriti!” – obrecnuo se na novinare par dana nakon pokolja. Na pitanje je li napadač zapravo “domaći terorist” – nije odgovorio. Rekao je da su se najvećem masovnom ubojici u američkoj povijesti “zapetljale žice u mozgu, što je vrlo žalosno”. Napadač je, podsjećam, bio bijeli muškarac, Amerikanac. Prošlo je otad mjesec dana, žalovanje je završilo, ali Trump o oružju nije rekao ni slova.
No, kad je u utorak došla prva vijest da je uzbečki imigrant kamionetom pokosio osmero ljudi na Manhattanu, Trump je istog časa tvitao, napadača nazvao “vrlo bolesnom i poremećenom osobom”. Prije nego što se išta znalo o tome ima li veze s terorističkim organizacijama, Trump je u drugom tweetu već objavio kako “ne smijemo dopustiti ISIS-u da se vrati”. U trećem tweetu, nešto kasnije, kad se saznalo da je napadač iz Uzbekistana, već je objavio kako je “naredio da se pooštre ionako ekstremne provjere na granici”. Sutradan je ukinuo cijeli program zahvaljujući kojemu je napadač dobio vizu za Sjedinjene Države. Javno je zatražio da mu se sudi “brzo i snažno” i da ga se “kazni smrtnom kaznom” (i tako je zapravo pomogao teroristu, koji sad više sigurno neće dobiti smrtnu kaznu, a ako je dobije i bude se žalio, vjerojatno će mu je ublažiti jer je sam predsjednik javno pokušao utjecati na sudski postupak).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Trumpovo licemjerje
Na kraju Trumpu to nije bilo dosta, nego je i cijelo američko pravosuđe (koje uopće nije loše) nazvao “vicem” kojemu se “svi smiju” jer da teroriste blago kažnjava (što nije točno). I dok su se masovnom ubojici iz Vegasa “žalosno zapetljale žice u mozgu”, Trump nije imao medicinsko objašnjenje za Uzbekistanca. Njega je jednostavno nazvao – “ona životinja”. I sve to rekao je i napravio dok su Njujorčani “žalovali” za žrtvama najgoreg terorističkog napada na grad nakon 11. rujna, ne mareći uopće je li to politiziranje osjetljivog i bolnog trenutka. Ovakvo licemjerje – ‘Nećemo politizirati napade, osim ako su ih počinili muslimani’ – bilo je odvratno i prije Trumpa. No, on ga je usavršio do posebne razine bezočnosti i gadosti.
Nije prošlo niti pet dana, a ubojica je u Teksasu u crkvi usmrtio 26 ljudi. Trump je iz Japana, gdje je u posjetu, poručio da je riječ o “činu zla”, da su njegove “misli i molitve s obiteljima žrtava”, a da je ubojica (tu Trump stavlja šešir psihijatra) “imao ozbiljnih problema s mentalnim zdravljem”. O poluautomatskom oružju u njegovoj ruci – ni slova. Netko tko u crkvi na molitvi ubije trudnu ženu, njezina oba roditelja i troje od petero njezine djece, u očima predsjednika Amerike očito nije zavrijedio da ga se nazove – životinjom. Zamislite samo da je te ljude u crkvi ubio musliman.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Nakon najgoreg pokolja u novijoj povijesti Teksasa, je li došlo vrijeme da Amerika regulira oružje
Ubojica je u crkvi u Teksasu ubio 26 ljudi. Sjedinjene Države su jedina razvijena zemlja u svijetu s ovako čestim masovnim ubojstvima
Odjeven u crnu uniformu s pancirkom, ubojica se u nedjelju iza podneva doveo pred Prvu baptističku crkvu u Sutherlands Springu i ubio 26 ljudi. Masovna ubojstva se u Americi sada događaju svaki par mjeseci, a oružje je i dalje dostupno zbog nevjerojatno labavih zakona. Je li vrijeme da se to promijeni?
Amerika je opet pokazala svoje najmračnije lice. U jedinoj razvijenoj državi na svijetu u kojoj se redovito događaju masovna ubojstva – sad više ne svako par godina, nego mjesečno – zastave su opet na pola koplja. Oružje, koje je dostupno zbog nevjerojatno labavih zakona, opet je našlo neuravnoteženu glavu i čvrstu mušku ruku koja će potegnuti okidač. Masovni ubojica opet je bio obiteljski nasilnik, a mjesto pokolja i ovog je puta bilo zastrašujuće. Dok je trajala nedjeljna služba, stao je na vrata crkve i počeo pucati. Ubio je ili ranio doslovno svakoga tko je bio ispred njega. I opet se politička reakcija na pokolj svela na “misli i molitve”, a nije ništa rekla o promjeni zakona koji dopuštaju ovakva krvoprolića.
Odjeven u crnu vojnu uniformu s pancirkom, ubojica se u nedjelju nešto prije podneva dovezao pred Prvu baptističku crkvu u Southerlands Springsu, gradiću nedaleko od San Antonija, dok je u njoj trajalo bogoslužje. Taj 26-godišnji bijelac živio je nešto sjevernije, također u predgrađu teksaškog velegrada, ali nije imao nikakve veze sa Southerlands Springsom niti ljudima u crkvi. I prije nego što je ušao, počeo je pucati. Dvoje ljudi ubio je na cesti. Zakoračio je u crkvu i s vrata ponovno počeo pucati. Iz skučene crkve vjernici nisu mogli pobjeći.
Najmlađa žrtva imala je 5, najstarija 72 godine
Ubio je još 24 ljudi. Najstarija žrtva imala je 72, najmlađa samo pet godina. Ubio je trudnu ženu, njezinu majku i oca, kao i troje od petero njezine djece. Četvrto dijete, mala kći, bori se za život u bolnici, s metkom u glavi. Njezin muž je preživio, s ranom u ramenu. Ovo nisu jedina djeca koju je napadač usmrtio – meci iz poluautomatske puške AR-15, omiljenog oružja masovnih ubojica, pokosili su i 14-godišnju Annabelle Pomeroy, pastorovu kćer. Ranio je 20 ljudi. Pokolj su snimile sigurnosne, ali i prave kamere visoke rezolucije. Baptistička crkva postavljala je snimke nedjeljnih misa na YouTube. Na njihovu kanalu su bogoslužja svake nedjelje zadnje tri godine. Na snimci od prošlog tjedna vidi se tridesetak, možda četrdeset vjernika. Ako ih je toliko bilo i jučer, to znači da je napadač ubio ili ranio svakoga na koga je naišao.
Pucnjavu je čuo susjed. Zgrabio je svoju pušku i – kad je napadač izašao iz crkve – počeo pucati na njega. Nije jasno je li ga pogodio. Ubojica se dočepao auta i pobjegao, ali ga je susjed slijedio svojim autom. Nekoliko minuta kasnije ubojica je sletio s ceste. Umro je od vatrenog oružja, iako još nije jasno je li ga ubio susjed ili se sam ubio. Ubojica je bio obiteljski nasilnik. Bio je i veteran – četiri godine služio je u američkom zrakoplovstvu. No, zbog nasilja nad suprugom i djetetom vojni sud ga je 2012. osudio na godinu dana i oduzeo mu čin. Iz vojske je nečasno otpušten 2014. Nije jasno od čega je živio, osim da je povremeno predavao u školi Biblije.
Ubojica je bio veteran i obiteljski nasilnik
Također nije jasno što ga je motiviralo na zločin. Do pokolja očito nije došlo spontano ni slučajno – već vojna odjeća koju je imao na sebi, oružje i činjenica da je došao u vrijeme kad je crkva bila puna vjernika govore da je napad planirao. To je dao naslutiti prošlog tjedna na Facebooku kad je objavio fotografiju svoje puške uz komentar “Ona je zla kučka”. Ali zašto je u gradu u kojemu nije živio hladnokrvno ubio 26 ljudi u molitvi koje, kako se čini, nije poznavao? To možda nikad ne saznamo, kao što ni mjesec dana nakon pokolja ne znamo zašto je napadač s hotelskog prozora ubio 58 ljudi u Las Vegasu.
Nedjeljni masakr u Southerlands Springsu peti je najgori pokolj u suvremenoj američkoj povijesti i najgori od svih u suvremenoj povijesti Teksasa. Riječ je o najvećem broju mrtvih u Teksasu još od Građanskog rata u drugoj polovici 19. stoljeća. Napad se dogodio točno na osmu godišnjicu masakra u Fort Hoodu, vojarni dvjestotinjak kilometara sjevernije u Teksasu, gdje je bojnik Nidal Hasan, psihijatar koji se radikalizirao u kontaktu s vođama al-Kaide, ubio trinaestoricu, a ranio čak 30 vojnika. Vojska nikad nije prihvatila taj događaj kao teroristički čin, budući da je bojnik bio aktivni član oružanih snaga.
U Americi ima više komada oružja nego stanovnika
Unatoč povijesnom imidžu pistolero-države koji i danas promoviraju mnogi Teksašani, pa i okolnosti da je u ovom slučaju susjed kod kuće držao pušku i krenuo u obračun s napadačem, Teksas nije u vrhu statistike oružja. Dapače, s 13 pušaka na tisuću stanovnika je pri sredini. Doduše, prava brojka je sigurno veća, jer za posjedovanje oružja u Teksasu ne treba registracija niti postoji ograničenje broja cijevi. No, Teksas je sigurno daleko ispod rekordera, države Wyoming, u kojoj na tisuću stanovnika dolazi 196 komada oružja.
Oružje je najveće prokletstvo američke republike. Pravo na njegovo posjedovanje proizlazi iz Drugog amandmana na Ustav Sjedinjenih Država, prihvaćenog 1791. godine. Zapravo, to pravo proizlazi iz suvremene, nategnute interpretacije Drugog amandmana. No, što je učinjeno, učinjeno je – po nekim računicama u Americi danas ukupno ima više komada oružja nego stanovnika. Čak i kad bi se uvele ne znam kakve restrikcije, te cijevi i meci ne bi nestali. Osim toga, oružje je postalo najsnažnija točka polarizacije društva. Načelno govoreći, republikanci su za neograničeno držanje oružja, demokrati za ograničenja i kontrole. Zagovornici oružja tako se grčevito drže svog prava i tako su dobro organizirani, financijski i politički moćni, da se tu u doglednoj budućnosti sigurno ništa neće promijeniti.
Pet najgorih pokolja u SAD-u dogodilo se u posljednjih 10 godina
Iako istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je ogromna većina stanovništva sklona uvođenju kontrola i ograničenja oružja, to još nije dovoljno da se izvrši pritisak na politiku da nešto promijeni. Pa iako je nemoguće u pokolju djece i odraslih u crkvi vidjeti išta dobro, ovaj masakr možda pojača politički pritisak da se postroži regulacija držanja oružja. Kao što sam rekao, ovo je po broju žrtava peti najgori pokolj u suvremenoj američkoj povijesti. No, ovakve se stvari u Americi nisu događale oduvijek. Svih pet najgorih pokolja počinjeno je u zadnjih deset godina. Devet od deset najgorih krvoprolića dogodilo se od kasnih 1980-ih do jučer. Samo se jedan takav zločin dogodio značajno ranije, kad je 1966. bivši vojni snajperist s tornja sveučilišta u Austinu ubio 17 studenata.
Zašto je nasilje eskaliralo? Odgovor je u poluautomatskom oružju. Kako je industrija razvijala novije, smrtonosnije verzije oružja, tako je ono postajalo dostupno po istim minimalnim ograničenjima ili bez njih. U nekim saveznim državama lakše je kupiti poluautomatsku vojnu pušku, projektiranu za bojišnicu i rat, nego ući u kafić – ako toči alkohol, na ulazu u kafić treba nekim dokumentom dokazati punoljetnost. Za kupnju kalašnjikova ili AR-15 ne treba nikakav dokument. Za kupnje preko interneta treba doslovno samo kreditna kartica – kao da je riječ o knjizi s Amazona, kalašnjikov će vam na kućnu adresu donijeti poštar.
Kalašnjikov je jednako lako naručiti kao knjigu
Sve smrtonosnije oružje koje je lako dostupno rezultira sve većim brojem žrtava po pojedinom napadu. Zato nije slučajno da se svih pet najgorih napada dogodilo u zadnjih deset godina. Najgori od svih dogodio se ima jedva mjesec dana, kad je napadač s prozora hotela u Las Vegasu pucao po ljudima na country koncertu i ubio 58 ljudi. Drugi najsmrtonosniji napad bio je onaj u ljeto prošle godine u gej baru u Orlandu, gdje je ubojica usmrtio 49 ljudi. Treći najgori zbio se 2007. na sveučilištu Virginia Tech, gdje je student ubio 32 drugih studenata i profesora. U četvrtom najmasovnijem i uvjerljivo najstravičnijem od svih pokolja, onome u osnovnoj školi Sandy Hook u predgrađu New Yorka, ubojica je 2012. usmrtio dvadesetero djece stare šest i sedam godina, šestero njihovih učitelja i svoju vlastitu majku.
Ova posljednja dva pokolja – listopadski u Las Vegasu i nedjeljni u Teksasu – možda stvore veći pritisak na politiku da postroži regulaciju držanja oružja. Iako je o žrtvama neprilično tako govoriti, činjenica je da su i posjetitelji country koncerta u Las Vegasu i vjernici na nedjeljnoj službi u Teksasu puno prije republikanski, nego demokratski birači. Još važnije, oni koji su nekoga izgubili, a sami preživjeli, vjerojatno će razmišljati o tome bi li se nešto dalo napraviti da se ovo ludilo okonča. Zato što su žrtve i njihove obitelji – republikanska baza, možda se ovog puta nešto promijeni. No, nemojte se previše kladiti na to – udruga vlasnika oružja (NRA) već desetljećima uspješno ucjenjuje cijelu američku politiku, kao što se vidjelo i nakon Vegasa.
Amerika je jedina razvijena zemlja s ovako čestim masovnim ubojstvima
Jedan aspekt ove priče posebno je odvratan. Amerika je doslovno jedina razvijena zemlja na svijetu s ovako čestim masovnim ubojstvima. Jasno je da problem nije u ljudima, jer u Kanadi žive ljudi vrlo slični Amerikancima, pa Kanada gotovo da nema niti jednog sličnog slučaja. Problem je u dostupnosti oružja i zakonima koji to omogućuju. I tu dolazi odvratni dio. Kad se dogodi ovakav napad – a sad to više nije jednom u godinu-dvije, nego gotovo mjesečno – republikanski političari i konzervativni komentatori u korijenu sasijeku svaki pokušaj rasprave o stvarnim uzrocima oružanog nasilja. Sad je vrijeme žalovanja i iz poštovanja prema žrtvama ne priliči otvarati političke rasprave – to je njihov argument. Dakle, dok je problem aktualan, o njemu ne treba govoriti zbog “žalovanja”. Kad “žalovanje” prestane, ta tema više nije aktualna. Svaki pokušaj rasprave tako je u startu osuđen na propast.
No, to ne vrijedi kad je riječ o terorizmu. Tu se ne poštuje “žalovanje”, iako su žrtve također nedužni Amerikanci. Primjer: nakon pokolja u Las Vegasu, Donald Trump je rekao da raspravu o zakonu o oružju treba ostaviti za neki kasniji datum. “Neću o tome govoriti danas, još je svježe. Neću o tome govoriti!” – obrecnuo se na novinare par dana nakon pokolja. Na pitanje je li napadač zapravo “domaći terorist” – nije odgovorio. Rekao je da su se najvećem masovnom ubojici u američkoj povijesti “zapetljale žice u mozgu, što je vrlo žalosno”. Napadač je, podsjećam, bio bijeli muškarac, Amerikanac. Prošlo je otad mjesec dana, žalovanje je završilo, ali Trump o oružju nije rekao ni slova.
No, kad je u utorak došla prva vijest da je uzbečki imigrant kamionetom pokosio osmero ljudi na Manhattanu, Trump je istog časa tvitao, napadača nazvao “vrlo bolesnom i poremećenom osobom”. Prije nego što se išta znalo o tome ima li veze s terorističkim organizacijama, Trump je u drugom tweetu već objavio kako “ne smijemo dopustiti ISIS-u da se vrati”. U trećem tweetu, nešto kasnije, kad se saznalo da je napadač iz Uzbekistana, već je objavio kako je “naredio da se pooštre ionako ekstremne provjere na granici”. Sutradan je ukinuo cijeli program zahvaljujući kojemu je napadač dobio vizu za Sjedinjene Države. Javno je zatražio da mu se sudi “brzo i snažno” i da ga se “kazni smrtnom kaznom” (i tako je zapravo pomogao teroristu, koji sad više sigurno neće dobiti smrtnu kaznu, a ako je dobije i bude se žalio, vjerojatno će mu je ublažiti jer je sam predsjednik javno pokušao utjecati na sudski postupak).
Trumpovo licemjerje
Na kraju Trumpu to nije bilo dosta, nego je i cijelo američko pravosuđe (koje uopće nije loše) nazvao “vicem” kojemu se “svi smiju” jer da teroriste blago kažnjava (što nije točno). I dok su se masovnom ubojici iz Vegasa “žalosno zapetljale žice u mozgu”, Trump nije imao medicinsko objašnjenje za Uzbekistanca. Njega je jednostavno nazvao – “ona životinja”. I sve to rekao je i napravio dok su Njujorčani “žalovali” za žrtvama najgoreg terorističkog napada na grad nakon 11. rujna, ne mareći uopće je li to politiziranje osjetljivog i bolnog trenutka. Ovakvo licemjerje – ‘Nećemo politizirati napade, osim ako su ih počinili muslimani’ – bilo je odvratno i prije Trumpa. No, on ga je usavršio do posebne razine bezočnosti i gadosti.
Nije prošlo niti pet dana, a ubojica je u Teksasu u crkvi usmrtio 26 ljudi. Trump je iz Japana, gdje je u posjetu, poručio da je riječ o “činu zla”, da su njegove “misli i molitve s obiteljima žrtava”, a da je ubojica (tu Trump stavlja šešir psihijatra) “imao ozbiljnih problema s mentalnim zdravljem”. O poluautomatskom oružju u njegovoj ruci – ni slova. Netko tko u crkvi na molitvi ubije trudnu ženu, njezina oba roditelja i troje od petero njezine djece, u očima predsjednika Amerike očito nije zavrijedio da ga se nazove – životinjom. Zamislite samo da je te ljude u crkvi ubio musliman.