Đurović o Trumpovom najgorem tjednu; ponizili su ga senatori, vojska, policija, na kraju i izviđači

Predsjednika, koji ni o čemu nema pojma, obuzimaju druge brige – istraga veza njegove obitelji i ljudi iz kampanje s ruskom vladom koja je asistirala u njegovu dolasku u Bijelu kuću. Te istrage Trump više ne može kontrolirati, a one idu u svim smjerovima; dok on panično gleda kako tužitelji otvaraju poslovne knjige i traže dokaze za sumnju o paktu s Putinom.

Novi šef kabineta John Kelly sad je mala utjeha

U kaotičnom svijetu Donalda Trumpa izmjenuju se dva pristupa – prvi je onaj nagonski, u kojem on, poput ludog kralja Aerysa Targaryena, vrišti “Spalite ih sve!”, a drugi je racionalni, koji Trumpu poput Tyriona Lannistera šapće u uho da će sve biti dobro samo ako posluša “odrasle” (u njegovom slučaju čak je i njegova 36 godina mlađa kći Ivanka – “odrasla” osoba).

Od zapošljavanja do otpuštanja u Bijeloj kući, preko propasti opoziva zdravstvene reforme i bunta republikanaca protiv predsjednika, pa do njegove opsesije istragom ruskog uplitanja u izbore i kupovine glasova na ekstemnoj desnici na štetu transrodnih osoba i na štetu ugleda policije, sve se srušilo u jednom tjednu koji je uvjerljivo bio najgori tjedan otkad je Trump u Washingtonu.

Trump je donio toliko naopakih odluka u tih tjedan dana da razdoblje od prošle srijede do danas predstavlja njegovo predsjednikovanje u malom. I nama u Americi i svima u ostatku svijeta na kraju je ipak došla nekakva utjeha, barem u nadi da se katastrofe koje je Trump izazvao neće ponavljati pod novim šefom kabineta, dosad najviše rangiranim pripadnikom plemena “odraslih” u njegovoj administraciji Johnom Kellyjem.

Dogovor Mattisa i Kellyja da ga ne ostavljaju samog

Kad nešto počne s ratom novog šefa komunikacija i ostatka svijeta, a završi otkazom Scaramucciju i postavljanjem mornaričkog generala za šefa kabineta, promatrač se nađe u bizarnoj situaciji da – odahne. Ali svaki odušak je zapravo lažan jer problem nije u onima koji dolaze i prolaze, nego je problem u onome koji trajno ostaje. On je predsjednik Amerike, najmoćniji čovjek na svijetu, Putinov prijatelj i uvjerljivo najnestabilniji političar kojega smo vidjeli u životu.

Tko ne vjeruje da je nestabilan neka razmisli o ovome: kad ih je postavio za ministre obrane i unutarnjih poslova, Jim Mattis i John Kelly dogovorili su se da nikad neće u isto vrijeme izbivati iz Washingtona. Opasnost da se Donalda Trumpa, jednog od dvoje ili troje ljudi koji doslovno mogu uništiti život na planetu, ostavi samog, bez nadzora iskusne i razumne osobe, bila je prevelika za ovu dvojicu mornaričkih generala. Jedan od njih ovog je tjedna napredovao.

Problem svih nas je u tome što Donald Trump nije napredovao, i neće. Vrhunac cirkusa u Bijeloj kući dogodio se kad je Trump prije desetak dana za direktora komunikacija doveo sebi najsličniju osobu koju je mogao pronaći – Anthonyja Scaramuccija. Financijaš s Wall Streeta radio je za Trumpa u predizbornoj kampanji pa onda prodao firmu ne bi li dobio posao u Bijeloj kući.

Scaramuccijev početak kraja u emisiji CNN-a

Odmah po imenovanju otkrio je kvalitete koje su ga dovele na mjesto direktora komunikacija najmoćnije institucije na svijetu. “Ja volim predsjednika” – ponovio je pet puta u prvom nastupu. “Donald Trump ima najbolji politički instinkt na svijetu, možda čak i u povijesti”, hvalio ga je. Što bi bio rekao da je znao da će “najbolji politički instinkt u povijesti” već za tjedan dana značiti skidanje njegove glave? Kad je stao pred kamere, The Mooch – tako ga zovu – nije se obraćao svijetu koji ga je gledao, nego jednom čovjeku.

Najbolje je to opisala Dana Bash sa CNN-a, definicijom za sva vremena: “Scaramucci je ono što Trump MISLI da vidi kad se pogleda u ogledalu”. Drugi su rekli da je on “utjelovljenje Trumpovog ida” i predsjednikov “Mini-Me”. Stephen Colbert ismijao je Scaramuccijevu teatralnost kao kombinaciju Leonarda DiCaprija u Vuku s Wall Streeta i Billyja Battsa, lika koji je Robert De Niro glumio u Goodfellas, filmu o talijanskim mafijašima u New Yorku. Scaramucci je opravdao sve etničke stereotipe: rasplet njegove kratke karijere počeo je pozivom u jutarnju emisiju CNN-a koju vodi Chris Cuomo, novinar iz istaknute italoameričke obitelji – brat mu je aktualni guverner New Yorka i otac je bio dugogodišnji guverner Mario Cuomo.

U takvom “talijanskom” okruženju Scaramucci se osjećao ohrabreno, natucao je talijanski i podsjetio Cuoma na “talijanske poslovice kojima su ih učile njihove bake”, poput one da “riba smrdi od glave”. Tu se zaletio, pa se brzo ispravio: “Odmah ću dodati da dvije ribe ne smrde – a to smo ja i predsjednik Trump”. Amater u odnosima s javnošću, ciljao je na šefa Trumpova kabineta, Reincea Priebusa, kojega je optužio za curenje dokumenata i loš imidž cijele administracije. Točna ali nehotična sugestija da je Trump “glava od koje riba smrdi” bila je početak njegova kraja, ali nije bila dovoljna da ga odmah izbaci iz Bijele kuće. Za to se neobuzdani Scaramucci pobrinuo sam, istog dana.

Neviđen ispad s psovkama koje su svi objavili

Kao da je u casting sessionu za Scorseseove Ulice zla, nazvao je reportera New Yorkera Ryana Lizzu i ničim izazvan mu otvorio dušu, “kao Talijan Talijanu”. “Reince Priebus je jebeni paranoidni shizofrenik”, rekao je The Mooch novinaru tjednika kojeg čita intelektualna elita. “Ja nisam Steve Bannon, ja ne želim sam sebi popušiti onu stvar”, dodao je koristeći prostiju riječ za “onu stvar”. Političari u Americi psuju kao što svi psujemo, ovdje i drugdje, i oko toga se 2017. nitko ne bi puno uzrujavao. Ali Scaramucci je to napravio u razgovoru za koji je znao da je “on the record”, kao direktor komunikacija predsjednika Amerike. Kad je Lizza objavio sadržaj razgovora, neki mediji su se dovijali kako prenijeti Scaramuccijeve riječi.

New York Times, najuglednije novine na svijetu, koje se vole predstavljati baštinikom tradicije pristojnosti i odmjerenosti, odlučile su prekršiti sva svoja jezična pravila i objaviti citate u punini njihove vulgarnosti, sa svim Scaramuccijevim “cock”, “fuck” i “fucking” otisnutima na svom papiru. Posvjedočilo je to ne samo o žalosnoj iznimnosti glasnogovornika, nego i o žalosnoj iznimnosti njegova šefa, predsjednika. Za razliku od Scaramuccija, čije su sve psovke bile jezične figure, za Donalda Trumpa još iz kampanije znamo da slične vulgarnosti koristi kao doslovne opise.

U zloglasnoj snimci Access Hollywood hvalio se da “kad si zvijezda, možeš im raditi što hoćeš; ja ih odmah uhvatim za pičku”. Što je, u odnosu na tu rečenicu koja implicira seksualnu agresiju, Scaramuccijeva prosta, ali benigna tvrdnja da Bannon “puši sam sebi”? Scaramucci u nastupu doista podsjeća na bahatog i od moći raspamećenog lika iz Kuma ili Goodfellas koji misli da je uhvatio boga za bradu, sve dok se ne probudi s konjskom glavom u krevetu. Ali inzistiranje na talijanskoj vezi i marginalna igra na mafijašku kartu nije ga koštala posla u Bijeloj kući. Dapače, koliko se do danas zna, ta je šarada Trumpu bila simpatična.

Kako je izgubio podršku Ivanke i Jareda Kushnera

Scaramucci je presudio sam sebi kad je rekao nešto naizgled nedužno. “U Bijeloj kući postoje ljudi koji misle da je njihov posao da spase Ameriku od ovog predsjednika. To nije njihov posao!”, rekao je The Mooch. S tom izjavom potpisao je svoju presudu. Jer “ljudi koji misle da je njihov posao da spase Ameriku od ovog predsjednika” u Bijeloj kući su zapravo Trumpova kći Ivanka i njezin muž Jared Kushner.

Oni su bili ti koji su blagoslovili Scaramuccijev dolazak, a bez njihove podrške više nije mogao opstati. Kad su se Ivanka i Jared prepoznali u njegovim riječima, The Mooch više nije imao budućnost. Kao da sve ovo nije dovoljno, Scaramuccija je sustigla i druga pokora. Tabloidi su javili o nevjerojatnim odlukama koje je napravio u privatnom životu. U prošli ponedjeljak, prvi dan koji je proveo s Trumpom u Bijeloj kući, Scaramuccijeva supruga rodila je sina.

The Mooch je odabrao biti s Trumpom, a ne sa ženom koja je upravo rodila njihovo dijete. Nije ih posjetio čak niti kasnije tog dana; poslao joj je tek SMS: “Molit ću za naše dijete”. Supruga je zatražila razvod braka. Iako ga je proslavio reality show s uzrečicom “You’re fired!”, Donald Trump nema hrabrosti otpuštati ljude koji rade za njega. Kad se htio riješiti šefa kabineta, nije sjeo s njim da mu to kaže, nego je doveo Scaramuccija.

Nakon što je eliminirao Spicera i sam je propao

Priebusu je stvorio nemoguću situaciju i prisilio ga da sam donese zaključke. Scaramucci je za Trumpa odradio prljav posao metodom 1-7-10: zbog njegova dolaska prvog dana je ostavku podnio Sean Spicer, ismijavani glasnogovornik Bijele kuće. On je za Trumpa šest mjeseci svakodnevno lagao na nebulozne načine, ali se predsjedniku nisu sviđali ni njegov stil ni njegov izbor odijela.

Kad je eliminirao Spicera, The Mooch je – sedmog dana svog kratkog mandata – udario na višu stepenicu i istjerao šefa kabineta Priebusa. Ali umjesto da ga za to nagradi mjestom šefa kabineta, Trump se tri dana kasnije – desetog dana – riješio Scaramuccija i za šefa kabineta doveo Johna Kellyja. Umirovljeni mornarički general prvi je ozbiljan čovjek u ovoj priči. Nije iznenađenje da je njegov preduvjet da preuzme posao bio otkaz Scaramucciju.

Tako se The Mooch prvog dana zapalio, sedmog dana zasjao i desetog dana izgorio. Ironično, na kraju će ispasti da nikad nije ni radio u Bijeloj kući, jer je službeno posao trebao preuzeti tek 15. kolovoza, a otkaz je dobio dva tjedna prije toga. Žrtva je Ikarova sindroma – čovjek koji se nije bojao letjeti blizu suncu a pritom nije vodio računa da Trump trpi sve samo ne da netko drugi bude veća zvijezda od njega.

The Mooch je samo nakratko odvukao pažnju

“Pripadnici Tajne službe otpratili su danas poslijepodne Anthonyja Scaramuccija do izlaza iz kompleksa Bijele kuće”, javili su u ponedjeljak reporteri koji su svjedočili sudbini najvećeg luzera kojeg je ta zgrada vidjela još od vremena Richarda Nixona. Da su ovo svi problemi s kojima se suočava, Donald Trump sigurno bi nosio najveću svijeću u procesiji za Veliku Gospu u njujorškoj Maloj Italiji, na dan kad je Scaramucci trebao početi raditi za njega.

Ali, Scaramucci je samo nakratko odvukao pažnju s puno ozbiljnijih problema koji more Trumpa, problema koji se ne daju riješiti huškanjem jedne grupe zaposlenika protiv druge, za koje nema rješenja u HR priručnicima reality televizije i koji u konačnici na završavaju otkazima i novim zapošljavanjima, nego sudskim procesima, zatvorskim kaznama i mogućim uklanjanjem s mjesta predsjednika ili impeachmentom.

Na tom je polju Trump zadnjih tjedana postigao značajan i nezavidan uspjeh – ljude koji su mu bili u svemu vjerni uspio je bez razloga otjerati i dovesti u pitanje njihovu podršku, koja mu treba da bi ostao na poziciji moći. U šest mjeseci, koliko je na vlasti, Trump nije ostvario niti jedan značajan zakonodavni uspjeh – sve snage bile su usmjerene samo na jedan projekt, opoziv reforme zdravstvenog sustava koju je proveo bivši predsjednik.

Trump ne zna apsolutno ništa o zdravstvenoj reformi

Postoje deseci razloga koji objašnjavaju zašto republikanski opoziv Obamacarea nije izvediv, ali se svi svode na staru hebrejsku kletvu: Dabogda imao, pa nemao. U slučaju zdravstvenog osiguranja u demokraciji, to znači da se ljudima nešto dugo može uskraćivati, ali kad im se to jednom pruži, više im ne može biti oduzeto.

Konzervativna republikanska baza grmjela je protiv Obamacarea, koji je prikazan kao “socijalistička redistribucija” (zapravo nije ni na pola puta do općeg zdravstvenog osiguranja kakvo imaju sve europske države sa slobodnim tržištem). No, kad dođe vrijeme da se toj istoj bazi nakon sedam godina Obamacarea “socijalističko” zdravstveno osiguranje oduzme, baza opet grmi, ovog puta ne protiv redistribucije, nego protiv uskrate prava na koje je naučila. Nakon što su imali, oni ne žele nemati.

O zdravstvenoj reformi u Americi Donald Trump zna manje od njenog krajnje pojednostavljenog prikaza u prethodne tri rečenice. To je, srećom, više koštalo njega nego zdravstvenu reformu. Republikanski pokušaj da se Obamacare opozove propao je prošlog tjedna u Senatu u četvrtom, čini se i konačnom, pokušaju.

Republikanci ne mogu opozvati Obamacare. Zašto?

Iako zdravstvena reforma nije nešto čime se Trump bavio, izuzev u nekoliko motivacijskih tvitova (pokazalo se ne samo da je ne razumije, nego da ne zna ni osnovne pojmove), republikanci Trumpu ne mogu oprostiti isključenost iz procesa. Neki drugi predsjednik, kažu, povukao bi i doveo do pozitivnog ishoda glasanja. Republikanci su sedam godina svu svoju političku strategiju gradili na opozivu Obamacarea. To je glavno obećanje koje su dali biračima.

U studenom prošle godine osigurali su premoć u sve tri grane vlasti u Americi – imaju predsjednika, vlast u oba doma Kongresa i većinu u Vrhovnom sudu. Pa svejedno, Obamacare nisu uspjeli ukinuti. Zašto? U prvom redu zato jer je to dobar program koji je od koristi većini građana. U drugom redu zato što je Republikanska stranka konglomerat ideološki nepomirljivih političara. Jedni gledaju bazu, svoje birače, i njihove interese, dok drugi prednost daju svjetonazorskim postavkama konzervativne ideologije.

Problem konzervativno-libertarijanske ideologije Republikanske stranke je to što – iako u suštini individualistička – često više mari za tržište nego za pojedinca. Enter Trump! – i sve postaje još kompliciranije, jer je milijarder u kampanji obećao europski model “zdravstvenog osiguranja za sve”, a onda se povukao kad je došao na vlast. U noćnoj drami prošlog tjedna u Senatu dogodio se nezapamćeni prizor.

Kako mu se McCain osvetio svojim glasom

U parlamentarnim liberalnim demokracijama u pravilu se nikad ne glasa o prijedlozima koji ne prolaze – ako se za prijedlog zna da neće imati podršku dovoljnog broja zastupnika, taj prijedlog nikad ni ne dođe do faze da se o njemu izjašnjava. Predlagatelj, bilo da je riječ o hrvatskom Saboru, američkom Senatu ili njemačkom Bundestagu, odustane od prijedloga dok se ne usuglasi potencijalno prihvatljivo rješenje koji će na kraju proći. Glasanja koja propadaju se u pravilu ne događaju jer ih preduhitri parlamentarni proces dogovaranja, pregovaranja, ustupaka i kompromisa.

No, opoziv Obamacarea prošlog je tjedna spektakularno pljusnuo na glasanju u Senatu i za jedan glas izgubio većinu. Ključni glas protiv, uz dvije republikanske senatorice koje su mu se cijelo vrijeme protivile, dao je senator John McCain – bivši republikanski kandidat za predsjednika. Čovjek koji je 2008. izgubio od Baracka Obame, na glasanju u Senatu šutke je pokazao palac dolje za prijedlog svoje stranke i tako sačuvao najvažniji Obamin uspjeh za buduća vremena.

John McCain, kojemu je tjedan dana prije presudnog glasanja dijagnosticiran rak na mozgu, dobio je zadovoljštinu za sva poniženja kojima ga je izvrgnuo Trump. McCain je bio pilot u Vijetnamu, gdje je njegov avion bio srušen, a on zarobljen. Kako su i njegov otac i njegov djed bili admirali američke mornarice, McCainu je komunistička vlast Sjevernog Vijetnama ponudila da bude oslobođen preko reda. On je to odbio i ostao u zarobljeništvu dok nije došao njegov red za razmjenu. Pušten je, konačno, nakon sedam godina u Hanoi Hiltonu, zatvoru u kojem je bio mučen. Otkad je 1973. oslobođen, McCain je posjetio Vijetnam više od dvadeset puta u misiji da popravi odnose između dviju zemalja.

Poručio da ne priznaje McCaina za ratnog heroja

U kampanji prošle godine Donald Trump je rekao da ne priznaje Johna McCaina za heroja jer su, po Trumpovim kriterijima, “heroji oni koje nisu zarobili”. Iako je bio podložan općoj mobilizaciji u to vrijeme, Trump nije sudjelovao u ratu u Vijetnamu jer je imao “srasle kosti u stopalima”. Kasnije je izjavio da je proživio podjednaki stah kakav su njegovi zdravi kolege proživjeli u Vijetnamu dok je u New Yorku “strahovao od spolno prenosivih bolesti” koje je u to vrijeme mogao dobiti u svojim seksualnim poduhvatima.

Takva besramnost tražila je neki odgovor, ali nitko nije znao hoće li on ikad doći. Šamar koji je Trump dobio od McCaina u glasanju za opoziv Obamacarea bio je zaslužen. Pokazao je i da Trumpova taktika ‘spaljene zemlje’ uglavnom završi kao šteta Trumpu, a ne onome čiju zemlju Trump spaljuje. Republikanci imaju 52 senatora – za većinu im treba 50 glasova. Na jednu senatoricu, Susan Collins iz Mainea, ne mogu računati jer ona predstavlja saveznu državu koja ima najveće pogodnosti od Obamacarea.

Predsjednika se, zapravo, baš nitko ne boji

No da su “neposlušni” samo Susan Collins i McCain, republikanci bi progurali opoziv Obamacarea. A nisu, zato jer postoji još jedna republikanska senatorica, s Aljaske, o čijem glasu doslovno ovisi većina. I što je Trump napravio? Poslao je svoje utjerivače da joj zaprijete uskraćivanjem saveznog financiranja projekata na Aljasci. Senatorica Lisa Murkowski prijetnju je odmah dala u novine, demonstrirajući koliko se Trumpa zapravo nitko ne boji.

Talk is cheap. Metodom kojom ga je mogao podučiti Scaramucci ili netko od njegovih filmskih uzora, Trump je blefirao i izgubio. Da senatorici s Aljaske nije prijetio, možda je s njom nešto mogao i dogovoriti. Ovako je ona postala heroina, a on luzer. Za političara koji ima dvadesetak godina i velike ambicije, bila bi to dobra škola. Za Trumpa koji ima 71 godinu i predsjednik je Amerike, to je još jedan šamar.

No, da su bar Scaramucci i Obamacare jedino s čime predsjednik ima problema. FBI-jeva istraga, kaznena i protuobavještajna, protiv njega i njegove kampanje te njihovih veza s ruskom vladom, koja se uplela u američke izbore da pomogne Trumpu – ta istraga dovodi američkog predsjednika do ludila. Bez da mu se to uzima kao olakotna okolnost, većinu Trumpovih poteza ipak treba gledati u svjetlu ovog procesa.

Zašto za Trumpa naprosto nema dobrog ishoda

Trump, 71-godišnji milijarder koji je cijelog života naučio da je sve uvijek po njegovu, sjedi u Ovalnom uredu, na poziciji najmoćnijeg čovjeka na svijetu i nemoćno gleda kako američke pravosudne institucije istražuju kontakte njegove kampanje s Rusijom i njegovo potencijalno protuzakonito poslovanje. Jedini američki predsjednik koji je odbio objaviti poreznu karticu očito ima razloga za strah – panika koja ga obuzima glasnija je od bilo koje optužnice.

Nije teško pretpostaviti da poduzetnik koji se cijeli život bavio nekretninama u New Yorku, hotelima, kasinima i golf terenima i koji je šest puta formalno bankrotirao, ima ormare s kosturima za koje je mislio da ih nitko više neće otvarati. I tu leži najveće prokletstvo Trumpova predsjedništva – sve te istrage on bi teoretski mogao zaustaviti, ali bi time dokazao da je kriv.

Zato za Trumpa nema dobrog ishoda – ako bude čekao, dočekat će optužnicu. Ako je pokuša preduhitriti i zaustaviti, tu će optužnicu napisati sam sebi. Trump ne bi bio Trump kad ne bi izabrao ovaj drugi, gluplji i po njega štetniji put. Cijelog prošlog tjedna, u seriji tvitova i izjava medijima – opet kukavički izbjegavajući susret oči u oči – javno je ponižavao i pokušao natjerati na ostavku Jeffa Sessionsa. Ministar pravosuđa u američkom sistemu ujedno je glavni državni tužitelj.

Cijena napada na Sessionsa pokazala se previsokom

Ostavka Sessionsa predsjedniku bi omogućila da otpusti specijalnog istražitelja Boba Muellera, bivšeg direktora FBI-ja koji istražuje Trumpa, njegovu obitelj i suradnike osumnjičene da su surađivali s ruskom vladom. Trump ne samo da kaže da je Sessions “VRLO slab”, da ga je “razočarao”, nego ga ponižava na sve moguće načine – čak je tvitao uvrede na njegov račun dok je Sessions bio u Bijeloj kući, par metara od njega.

Ipak, cijena napada na Sessionsa, ikonu američke konzervativne desnice, pokazala se posebno visoka za Trumpa. Glavni tužitelj pravi se blesav i odbija dati ostavku usprkos provokacijama, a Trumpovi nasrtaji na njega mobilizirali su brojne republikance protiv Trumpa. Prije nego što je prihvatio poziciju u Trumpovoj administraciji, Sessions je dva desetljeća bio senator. Među bivšim kolegama je na dobrom glasu.

Tu se dogodilo ono što je prije samo dva tjedna bilo nezamislivo. “Ako predsjednik Trump smijeni Jeffa Sessionsa, za to će platiti vrašku cijenu”, rekao je jedan od najutjecajnijih republikanskih senatora, Lindsey Graham. Ne samo to, nego još gore: “Ako bi Trump pokušao smijeniti specijalnog istražitelja Muellera, bio bi to početak kraja Trumpovog predsjedništva”, rekao je Graham.

Dosad je izvrijeđao i napao sve, osim Putina

Takvim riječima o predsjedniku koji pripada istoj političkoj opciji nitko nije govorio još od zadnjih dana mandata Richarda Nixona. Graham nije sam. Senator Jeff Flake objavio je u utorak komentar u kojem je činjenicu da je Trump predsjednik Amerike usporedio s biblijskim potopom i pozvao republikance da “počnu graditi arku”. Što misle o Trumpu republikanci su, uz podršku demokrata, pokazali i donošenjem zakona kojim su mu oduzeli pravo da ukine sankcije Rusiji.

Uvođenje i ukidanje sankcija inače je, iz praktičnih razloga, ingerencija predsjednika, a ne Kongresa. No ovaj Kongres ne vjeruje Trumpu – od 535 članova Kongresa, republikanaca i demokrata, protiv tog zakona glasala su samo njih petorica (jedan od njih bio je Bernie Sanders). I nakon što je Vladimir Putin kao osvetu za sankcije najavio protjerivanje 755 američkih diplomata, Trump još nije reagirao.

Donald Trump je u zadnje dvije godine uspio uvrijediti svakoga tko mu se čak i marginalno našao na putu, od cijelih naroda (Meksiko), rodova (žene), vjera (muslimani), roditelja poginulog američkog vojnika, heroja McCaina, pa sve do Meryl Streep (“precijenjena”), za svakoga je našao dovoljno vremena i masnu uvredu, za mnoge i više puta. Jedini o kome do danas nije rekao niti jednu jedinu ružnu riječ je Vladimir Putin.

Najniža podrška javnosti u zadnjih 70 godina

Trump, koji ima oko 36 posto podrške javnosti – najslabiji rezultat u zadnjih sedam desetljeća otkad se provode ankete – tako se doveo u pogubnu situaciju da izgubi podršku republikanskog Kongresa. Oni vide da rezultata nema, Obamacare na koji su potrošili pola godine nije opozvan, pitanje je što će biti s planovima za poreznu reformu, Bijelu kuću proždire kombinacija nesposobnosti i Trumpove histerije oko ruske istrage, neprisiljene greške kojima se predsjednik amater samo dublje ukopava i troši zadnje političke poene koji su mu ostali.

Svjestan je toga i Trump, pa se zadnjeg tjedna trudio zbiti političke redove. No, oba pokušaja da to napravi obila su mu se o glavu. Trump je toliko politički nepismen da ne zna igrati izvan polja svojih najtvrdokornijih pristaša. Za njih će uvijek naći mesa, zgodnu huškačku izjavu koja će im potvrditi da je on njihov pravi izbor. Ali oni čine tek tridesetak posto birača. Da bi pridobio neke od preostalih 70 posto, da bi mobilizirao birače koji nisu na ekstremnoj desnici, Trumpu trebao drukčija poruka.

Ali svaki put kad je pokuša formulirati, svaki put promaši ceo fudbal. Ne samo da ne pridobije nikoga, nego izazove reakciju institucija koje samo dodatno potkopaju čak i osnovnu podršku koju ima. Prošlog je tjedna, pokušavajući popraviti klimavu podršku desnice nezadovoljne njegovim ponižavanjem Sessionsa, prvo u tweetu objavio da zabranjuje sudjelovanje u oružanim snagama transrodnim osobama “u bilo kojem svojstvu”, a onda je pozvao policiju da protuzakonito zlostavlja osumnjičene kriminalce kad ih privodi. Oba pokušaja su mu se vratila u glavu.

Sulud napad transrodnih osoba u američkoj vojsci

Transrodne osobe iznadprosječno su zastupljene u oružanim snagama. Sociolozi imaju razna objašnjenja ovog fenomena, ali je činjenica da u tipičnoj vojnoj jedinici od 1000 ljudi u prosjeku ima više transrodnih osoba nego što ih ima u slučajnom uzorku od 1000 Amerikanaca. Kako je Pentagon i inače najveći poslodavac na svijetu, ispada da su američke oružane snage mjesto na kojem radi najveća koncentracija transrodnih osoba na cijelom svijetu.

Već ta činjenica bila bi dovoljna da njihov vrhovni zapovjednik ima posebno razumijevanje za žene i/ili muškarce koji nose glavu u torbi u Afganistanu i drugim ratištima i koji po odluci predsjednika Obame od prije dvije godine mogu otvoreno živjeti svoj rodni identitet bez straha za karijeru. No, Trump je, u tweetu u rano jutro, odlučio svim transrodnim osobama zabraniti da uopće budu u vojsci.

O tome ništa nije znao Pentagon, čiji je šef Jim Mattis bio na godišnjem odmoru i navodno je pobjesnio kad je čuo Trumpovu odluku. Ništa nije znao ni Glavni stožer. Trump je odluku koja sudbinski utječe na živote nekih osam do deset tisuća transrodnih osoba koji su trenutačno američki vojnici, objavio u tweetu, bez posebnog obrazloženja. Rekao je da su troškovi njihova zdravstvenog osiguranja “strašni” i da taj novac treba usmjeriti na “pobjede”, a ne na medicinske troškove njihove spolne tranzicije.

Glavni stožer ne priznaje predsjednikove tweetove

Taj argument je kriv sa svake strane s koje ga se sagleda. Za početak, ne prolaze svi transrodni vojnici potpunu tranziciju. Pentagon je izračunao da se za to godišnje troši između 5 i 8 milijuna dolara. Usporedite to s godišnjim proračunom Pentagona od oko 600 milijardi dolara. Ne 600 milijuna, nego 600 milijardi! A ovo košta 8 milijuna. Kako Pentagon plaća zdravstveno osiguranje svim vojnicima, Washington Post iskopao je podatak da se na Viagru i druge lijekove za erektilnu disfunkciju godišnje troši oko 90 milijuna dolara.

Dakle, samo za erekciju cisrodnih heteroseksualnih i homoseksualnih vojnika troši se 11 puta više nego za transrodne vojnike i vojnikinje. Ono što je uslijedilo nakon Trumpova tweeta nije se nikad prije dogodilo. Glavni stožer objavio je da predsjednikove tweetove ne priznaje kao zapovijedi i da ništa neće poduzeti po pitanju Trumpove zabrane sudjelovanja transrodnih osoba u vojsci sve dok ne dobiju primjerenu zapovijed, koja dolazi od ministra obrane.

Dotad će “svi pripadnici oružanih snaga biti tretirani s jednakim poštovanjem bez obzira na njihov rodni identitet.” U potpisu – general Joseph Dunford, načelnik Glavnog stožera. Nekome tko se htio junačiti na konzervativnom ekstremizmu, šamar Glavnog stožera nije vjerojatno bio u planu.

Predložio policajcima da zlostavljaju osumnjičenike

Trump je slično prošao i s uputom policajcima da fizički zlostavljaju osumnjičenike za kriminal kad ih privode. “Vidio sam da im uvijek stavite ruku na glavu kad ulaze u auto, da ne bi udarili glavom u auto. Ne treba vam to, maknite ruku!”, jasno je dao do znanja Trump. U Americi, koja i inače ima neviđenih problema s policijskim nasiljem, ova uputa bila bi zastrašujuća da je došla i od dokonog djedice koji sjedi na klupi u parku, a ne od predsjednika Republike. Srećom, odgovor je bio brz i nedvosmislen.

Nije posao policije da kažnjava, to je posao sudova, objavila je prvo policijska stanica na Long Islandu, gdje je Trump održao govor policajcima. Potom je to isto potvrdio NYPD, njujorški plavci, i na kraju DEA, savezna agencija za borbu protiv narkotika. Važnije od toga, Trumpove su riječi izazvale sablazan mnogih konzervativnih komentatora, koji se ionako groze pretjerane uloge države i njenih organa i brane slobode pojedinca, makar on ili ona bili dileri droge.

U Americi se svako nekoliko tjedana dogodi tragedija u kojoj policija zlostavlja ili ubije nedužne građane. Okuraživanje policijskog nasilja s najutjecajnije adrese u društvu najpogubnija je i najgluplja stvar koju predsjednik može napraviti. Donalda Trumpa nije briga ni za što od spomenutog. Kad širi zlo, kao s poticanjem na nasilje ili zabranom transrodnih vojnika, on ne misli o tim ljudima, nego o svom trenutačnom rejtingu.

Javnost se zgraža, ali Trumpa nije briga

Koliko ga nije briga ni za što, vidjelo se u njegovu govoru na sletu izviđača. Skupini od nekoliko tisuća dječaka između 12 i 16 godina starosti on je održao politički govor, u kojemu ih je poticao da zvižde Hillary Clinton i Baracku Obami, a kad je došao do trenutka u kojem predsjednik djeci ispriča poticajnu životnu priču koja bi ih trebala inspirirati u njihovim mladim životima, počeo im je pričati o nekom svom prijatelju koji se obogatio na burzi, a onda sve prodao, kupio jahtu i na njoj organizirao orgije.”Ha, možda vam to ne bih trebao pričati, ali znate vi, znate vi, znate što je život”, rekao je dječacima predsjednik Amerike. Šef Saveza izviđača istog se dana ogradio od Trumpova istupa, a nakon tri dana se javno ispričao svim izviđačima i njihovim roditeljima zbog Trumpova ispada.

Teško je zamisliti kako bi, šest mjeseci od ulaska u Bijelu kuću, administracija Donalda Trumpa bila u većem kaosu od ovog koji je Trump osobno stvorio. No, zgražanje javnosti, kritika medija, osuda njegovih postupaka od strane republikanskih i demokratskih političara, užas s kojim na njega gledaju državni službenici, vojska, policija, čak i izviđači, kao i istrage kriminalnih veza Trumpa i Putinove vlade, dokazuju da Amerika još uvijek ima institucije dovoljno snažne da se odupru pošasti zvanoj Trump. Danas, čini se da je američki predsjednik Donald Trump u svojoj besprizornosti dosegnuo dno i da slijedi normalizacija u kojoj će on biti sve izoliraniji. Ipak, pričekajmo sa slavljem. Njegov destruktivni kapacitet toliko puta je bio podcijenjen i svaki put se na kraju smijao – Trump.